Ono što rijetko 'ko toj zjapećoj provaliji na srčanom mišiću zna – je rok trajanja. Ti otisci tuđih bodljikavih dlanova po naličju kože, češće su vidljivi samo našoj duši iznutra nego sijvetu koji nas gleda spolja. I kao što voljno urađene tetovaže postoje zauvijek, tako i ogrebotine nevoljno zadobijene postoje zauvijek. Ali traju samo onoliko dugo koliko je boli trebalo vremena da zareže kožu. Jedan tren. Ogrebotine od života traju duže samo onima koji upirući prstima u njih, prste u njih i guraju.

Kako je moguće da smo poljupcima dali rok trajanja samo dok se primaknute usne ne odlijepe od kože koju su dotakle, a ožiljcima dali doživotan rok trajanja iako nam vrlo često ti mesari našeg naličja nisu više ni blizu kože? Kako je mogućno da vjerujemo da vrijeme liječi sve, a samo našem vremenu ne damo da protiče. Pravimo mu branu od vlastitog bića kojem u rijeci života ne damo da nastavlja dalje.

Svi smo mi na različitim mjestima ogrebani, ali skoro uvijek na istom mjestu slomljeni.

Držimo se sve dok ne shvatimo da vrijeme kao i voda zauvijek neprestano teče, a da ta brana od našeg ljudskog mesa ostaje da stoji. Slomimo se kad shvatimo da smo ostali u prošlosti dok nam život, tako jak, moćan i lijep odlazi niz vodu, i da ćemo, ukoliko nešto ne promijenimo, biti od onih koji su samo postojali a nisu živjeli.

Zato pusti rane neka zarastaju u hodu, samo ti sa življenjem zbog njih ne staj! Ne dozvoli poljupcu da traje samo tren, već odluči ljubiti vječno. Ne daj drugima da te ubijede da ljubav boli, već im zauvijek ponavljaj da je odustvo ljubavi ono što boli. Sve što prija – osudi na vječnost, a ono što boli – uguši za tren. Jer sve duže od toga je gubljenje vremena.

Svaku ogrebotinu pretvori, ne u oružje za pojasom – nego u orden na reveru, priču iza nje pretvori, ne u razloge za nove ratove – već za mir koji je poslije njega nastao, a iskustvo koje je ožiljak donjeo pretvori u nešto vrijedno prepričavanja a ne stida. Jer ne biju se ratovi da bi se postigao mir, već ratovi moraju prestati da bismo se vratili miru. Kad na kraju to izranavljeno tijelo bude odlučilo da mu je vrijeme da ide tamo gde se za rat i ogrebotine ne zna, biće ti žao zašto si sebe mučio duže nego što je trebalo pričama o nečemu što boli, umjesto da si se liječio tražeći nešto drugo da voliš još jače.

Blogdan