Taman sam htio ugasiti tv i prepustiti se proučavanju grada koji mi je sa vrha nebodera izgledao kao jedan veliki labirint u kojem malobrojne sitne nožice užurbano traže djelić zaklona ali zastao sam kao da me pogodio grom ne skidajući pogled sa tv ekrana. To je bila ona. Svih ovih godina pitao sam se gdje je tako misteriozno nestala i kome radi društvo u tmurnim popodnevima skrivajući lice od sunčevih zraka. Ostala je ista. Prodornog i beživotnog pogleda sjedila je bezbrižno raširenih nogu u obliku slova V na trošnom kauču ali vrlo sam dobro znao da je ispreplela svoju nevidljivu mrežu i sada strpljivo čeka svoj spas…

- Moraš na spavanje i gotovo! Ne želim se uopće raspravljati sa tobom. Nervozno je odložila svoj ljubavni roman i požurivala me.

- Ali mama zašto moram na spavanje? Pa još je dan. Pokušao sam zaplakati ne bih li potaknuo mrvicu suosjećanja ali uzalud. Zov ljubavnog romana samo je dodatno potpirio njenu nervozu.

- Zato jer ja tako kažem! Sva djeca poslije ručka idu na spavanje.

- Ali meni se ne spava! I dalje sam se odupirao tenisicom o trošni parket nastojeći ukrasti još koju minutu ali već u idućem trenu našao sam se u svom krevetiću i to doslovno uguran. Majka je navukla zavjesu i zamračila sobu zalupivši vratima tako jako da je njihova vjenčana slika pala sa zida. Ionako ju je držao slabašan čavlić zabijen više iz razloga jer su u to vrijeme iznad bračnih kreveta uobičajeno visjele vjenčane slike na kojima su mladenci izgledali kao voštane lutke pod naletom silnog retuširanja nevještih fotografa nego iz ljubavi. San mi nije dolazio na oči pogotovo nakon što sam vani čuo zvuk napucavanja nogometne lopte na obližnjem igralištu, a ja ležim sam u mračnoj sobi lišen svake spoznaje o vremenu i dobu dana. Jedna ovca, dvije ovce… hm, te ovce tako nervozno skaču. Samo uska zraka sunčeve svjetlosti sramežljivo se probijala prema mraku. Zavjesa ipak nije bila dovoljno navučena. –Mogao bih se pokušati uspavati prateći tu zraku? Pomislio sam. Spuštala se niz parket nastavljajući prema drvenoj nozi trošne plišane bordo fotelje pa gore prema rukohvatu i dalje prema… -Ahhhhhh!!! Vrisnuo sam iz sveg glasa. Traka sunčeve svjetlosti zaustavila se točno na krupnom, plavom, beživotnom oku iznad kojeg su se šepurile duge crne trepavice. Vrata sobe naglo su se otvorila.

– Šta se dereš? –Jesam li ti rekla da spavaš?

- Netko je u sobi! Povikao sam iz sveg glasa.

- Ti stvarno nisi normalan. Odgovorila je klimajući glavom u nevjerici i razmaknula zavjesu.

- Vidiš da nema nikoga.

I tada sam je prvi put uočio iz njenih leđa. Sjedila je bezbrižno navlačeći nas na suosjećajnost sa svojim nevinim dječjim licem i toplim pogledom. Shvativši o čemu se radi majka ju je podigla i okrenula prema meni.
– Aaaaa sad mi je jasno čega si se uplašio. –Ne budi strašljivac pa vidi je kako je samo lijepa i mila. Dobila sam je jučer od tete Dare, a znaš da ona obožava balet i balerine. –Baš lijepo od nje da je jednu od svojih lutaka odlučila pokloniti nama. –Kaže da se njoj baš ova nekako ne sviđa ali da bi se savršeno uklopila u našoj sobi. Balerina me i dalje gledala svojim prodornim plavim očima ali tvornički smiješak na njenom licu mogao je prevariti svih osim mene. Bio je to umjetni, cinični smiješak iskonskog zla sakrivenog u kutku mračne sobe i nitko nije znao odakle je zapravo došla i sa kojim razlogom.

– Makni je iz sobe! Povikao sam i pokrio se poplunom preko glave.

– Ne budi blesav. Balerina ostaje ovdje. Namjestila ju je ponovno na trošnu fotelju okrenuvši je točno prema meni, popravila joj haljinicu i navukla zavjesu. Čim je izašla iz sobe provirio sam ispod popluna pokušavajući potražiti tračak svjetlosti. Završavao je na istom mjestu presijecajući joj lice na pola i otkrivajući iskešene zube omotane napadno našminkanim ustima. Buljila je netremice u mene kao da mi poručuje kako je sada sa mnom zarobljenik tamne sobe prepuštena prašini i zubu vremena. Pokušavao sam je udobrovoljiti zamišljajući je kako pleše velebnim dvoranama i izvodi graciozne skokove na svojim bolnim prstima. Baletan je u zanosu diže i baca u vis i taman prije nego što će mu pasti u naručje pokrov kartonske kutije sklapa se iznad njenih očiju i odnosi u nepoznato. Njena haljinica s vremenom je požutjela a opojni miris parfema prekrio je ustajali miris plijesni. Lice joj je poprimilo bolnu grimasu i mogao sam iščitati mržnju na njenom licu. Moj pokušaj zbližavanja neslavno je propao stvarajući još dublji jaz i netrpeljivost među nama. Samo nas još taj djelić vanjske svjetlosti koja dopire iza zavjese dijeli od potpune tame i pitam se što ću kad ostanem bez te male slabašne svjetlosti zvane nada. Toliko sam je puta izbacivao iz sobe i uvijek se iznova vraćala utječući na majku i svaki put sam na njenom licu vidio novi znak propadanja. Crna kosa izgubila je postepeno sjaj a rumenilo na njenim obrazima prešlo je u bljedilo. Danas ću joj se opet pokušati obratiti i sklopiti primirje. Čim su se vrata sobe zatvorila hrabro sam sjeo u svom krevetiću i počeo je uvjeravati zadržavajući važan i hrabar gard: -Slušaj balerino! –Znam da me ne voliš ali provodimo tolika popodneva zajedno i ne misliš li da bi bilo bolje da igramo nego što se poprijeko gledamo? Gledala me svojim prodornim pogledom i ispruženim rukama. Često sam sanjao kako me tim rukama davi i izvlači iz mene posljednji udisaj.

–Odgovori nešto. –Znam da si živa. -Ne moraš se praviti da nisi. Povukao sam plahtu koju su roditelji nastojeći prikriti sve veću istrošenost navukli preko fotelje i na kojoj je sjedila ne bih li izmamio odgovor ali jedino što sam dobio bio je treptaj njenog desnog očnog kapka. Istog trena vrišteći sam izjurio iz sobe urlajući nasred dnevnog boravka. –Makni je! -Makni je iz moje sobe više! -Čuješ li me? Majka je odložila svoj ljubavni roman i otišla po balerinu. Nervozno ju je donijela i prislonila njeno lice uz moje.

–Ovoga se bojiš? –Ovoga? Sve jače je njen nos utiskivala u moj obraz.

–Ali ona je živa i trepće! Povikao sam.

–Naravno da trepće. Uzvratila je nervozno i sklopila joj oba kapka. –Zar nisi znao da joj možeš zaklopiti oči?

Popodneva su prolazila i već sam se navikao na svoju porciju straha. Nekako mi je postalo lakše nakon što mi je djed poklonio igračku odnosno crvenog grenadira koji je preko ramena držao pušku sa bajunetom. Iako je bio debeljuškast i proizvodio je zvuk ding-dong kada bih ga zaljuljao ulijevao mi je povjerenje. Znao bih mu namignuti netom prije nego sam stjeran u tu mračnu sobu znajući da će uletjeti bude li potrebe i probosti je u sred srca.

–I kad ti viknem SAD! uleti u sobu i točno je pogodi tu. Pokazivao sam prstom nasred grudi.

–S kim pričaš mići? Iznad mene se stvorilo dobroćudno lice mog djeda.

–Sa mojim grenadirom. Uzvratio sam. – On me čuva od nje. Podigao sam donju usnicu i preklopio je preko gornje namrštivši nos i čvrsto stiskajući njegovu bajunetu.

Djed je ostao stajati u čudu ali shvatio je da nešto nije u redu. Sve sam mu ispričao. I o tome kako me gleda, i o treptanju ama baš o svemu. Ljutito je odjurio u sobu i vratio se držeći je za vrat. – Hoćeš da joj otkinem glavu? –Samo reci! –Odmah ću je pretvoriti u komadiće! Djelovala je tako uplašeno i jadno. Prvi sam put vidio strah u njenim očima. Samo korak ju je dijelio od uništenja. Hrabrost u meni je bila na vrhuncu. Osjetio sam da prvi put nakon dugih popodneva provedenih nasamo sa njom u tom zlokobnom mraku sada ja držim njenu sudbinu u svojim rukama.

–Mah, pusti je. –Samo joj reci da me pusti na miru.

-Pa jeste vas dvojica normalni? Majka je uletjela kao furija i istrgnula mu je balerinu iz ruku.

-Prije bih rekao da ti nisi normalna jer tako plašiti dijete nije normalno.
–Ako još samo jednom čujem da ga je ta lutka plašila osobno ću doći i baciti je u smeće.

Balerina je umjesto na fotelji našla svoje novo mjesto na njihovom bračnom krevetu položena na leđa. Više me nije gledala. Rukama ispruženim prema stropu dozivala je prošlost i žudila za svojim nestankom. Osjećao sam njenu patnju i polako shvaćao da je svo zlo koje je dopiralo iz nje bila samo njena tuga i žudnja za dostojnim mjestom za život. Vrijeme je prolazilo a kazaljke sata nezadrživo su jurnule naprijed. Popodnevna spavanja ostala su samo sjećanja i zadnji put kada sam je vidio sjedila je na svojoj staroj fotelji točno uz djedovo uzglavlje. Šlagiralo mu je lijevu stranu tijela i sada je ležao sam u toj poznatoj mračnoj sobi čekajući odlazak u starački dom. Balerina mu je pravila društvo. Ponovno joj se vratio ciničan osmjeh a prodorne oči gledale su njegovu patnju. Majka je zatvorila vrata. – Pustimo ga sada da se odmara. –Mi tu više ništa ne možemo. Užasavala me spoznaja da je balerina ostala uz njega ali nisam imao hrabrosti vratiti se natrag u svoja sjećanja bez obzira što je na kraju ona pobijedila. Osjetio sam olakšanje pospremajući je u kartonsku kutiju netom prije preseljenja i tada sam joj izgubio svaki trag.

…ipak današnjom donacijom igračaka i slatkiša Domu za nezbrinutu djecu u Lovranu naše društvo pokazuje da još ima senzibiliteta… Glas tv-voditeljice jednolično je nastavio opisivati situaciju u toj ustanovi, a balerina je bezbrižno sjedila na trošnom kauču sa poznatim usiljenim lažnim osmjehom. Pored nje je spavalo dijete. Prizor kamere odmicao se prikazujući u daljini more podno Cresa. Balerina je još živa i sanja svoj san da će jednom ponovno u zanosu sklopiti oči i zaplesati kao nikada u životu. A do tada mirno čeka u toj tami skupljajući sav jad i tugu ovog svijeta…

Predrag Šneler