Ne znam da igde drugdje na kugli zemaljskoj ima toliko nesnađenih a sposobnih, napaćenih a dobronamjernih, starih a mladolikih, siromašnih a darežljivih, tužnih a nasmijanih. Valjda kad muka odgaja izrasteš u ono što želiš biti; iako realnost govori da nije moguće, a ne u ono što možeš biti iako nikad nisi realno želio.

Balkan je mjesto gde je i dalje priroda netaknuta a voda se kupuje, gde su njive plodne a hrana se uvozi, gde je zrak čist ali se teško diše. Kao da je tu nebo nekako bliže čoveku pa se čini da na grudi pritišće jače nego bilo gdje drugdje na svijetu. Balkan je jedna naopaka stvarnost gde se gnoje rijeke umjesto njiva, gdje se spomenici ruše da bi se šoping centri sagradili, gde je dno na vrhu.

Balkan je prostor gdje nije poželjno izdvajati se, a ipak ima posebnih. Gdje se mnogo toga ne može, a opet ima načina. Gdje je svašta zabranjeno, a ipak postoji. Prostor na kojem se rodilo mnogo velikih ljudi bitnih za ovaj svijet, a na kojem danas žive neki mali ljudi koji se oko mrtvih međusobno svađaju čiji su.

Balkan je jedno mjesto gdje se religije dodiruju, a vjernici okreću leđa jedni drugima. Tamni vilajet u kojem ljude korijeni spajaju a bogovi razdvajaju. Gdje se svi međusobno razumijemo ali se ne shvaćamo. Gde govorimo isti jezik koji svi razumiju, al' ga zapisujemo različitim pismima koja ne znaju svi čitati. Gdje gledamo u isto a vidimo različito. Gdje kad je teško, ljudi ne znaju dal’ bi se prije Bogu pomolili ili ga opsovali. A na Balkanu je uvijek teško! Zato se molitve i psovke tamo prvo nauče. Balkan je nahija u kojoj se na svakom ćošku čašica rakije diže za zdravlje, a nikad se više od raka nije umiralo. Mjesto u kojem se neznancu sa bilo koje točke svijeta uvijek poželi srdačna dobrodošlica, a najbližem susjedu da mu crkne krava.

Balkan je europski pašaluk gdje se nekad ginulo radi humanih ideala, a gdje danas više nema ideala radi kojih bi se živjelo.

Samo se nekako preživljava. Prokleta avlija koju je čizma svakog okupatora zgrazila, al' ljude nikad nije pregazila. Jedna plodna oranica gde su vijekovima unatrag braća oružjima pomicala među na djedovini. Nažalost. Tu je danas tromeđa za koju se ne zna da li skriva ili naglašava različitosti među istim ljudima.

Nama riječi rat, izbjeglica i logor imaju upotrebu u svakodnevnom govoru isto koliko kruh, Bog i majka nekim drugim narodima.

Mi smo ljudi koji od toliko povjesti ne stižu misliti na budućnost. Zato nam tako sporo i dolazi. A istovremeno smo ljudi koji dijelove svoje povjesti toliko opsesivno negiraju da su spremni da je time unižavaju više nego da od nje uče. Nama povjest nije učiteljica već mučiteljica.

Balkan je mjesto na kom slični narodi dozvoljavaju da ih razdvajaju neke fantomske i nevidljive stvari, a sve oku vidljive i očigledne negiraju da ih spajaju. Jedina nevidljiva stvar koja nas spaja je glad. A prva vidljiva koja nas sada spaja je siromaštvo. Nekad su nas spajale radne akcije koje su bogatile zemlju, a danas reality programi koji osiromašuju duh. Slušamo istu muziku koja pomiruje, ali i političare koji nas svađaju. Zajedničko nam je i to da jako dobro zavaravamo sebe i da, iako se još uvijek ne možemo dogovoriti gdje su granice naših malih zemalja, a nekad smo živjeli u velikoj za koju nije bilo granica, jedno nam je svojstveno –  svi vrlo često graničimo sa ludošću.

I izgleda da baš u tim trenucima donosimo najvažnije odluke.