Koja god forma ove bolesti bila u pitanju, brzo postavljanje dijagnoze je od ključne važnosti za uspješno liječenje. To posebice vrijedi za one pacijente kod kojih je moguće u liječenju primijeniti postupak trombolize, ali samo unutar određenog vremenskog prozora.  

Dijagnostika moždanog udara počinje već uzimanjem anamnestičkih podataka, te saznajemo da su simptomi nastupili naglo, a najčešće je riječ o jednostranoj slabosti ekstremiteta (hemiparezi), uz iskrivljavanje lica sa spuštanjem usnog kuta na istoj strani, te smetnjama govora po tipu dizartrije ili disfazije (poremećena motorika govora ili nemogućnost smišljanja i izgovaranja riječi). Česti su i simptomi kao što su vrtoglavica, mučnina, povraćanje, poremećaji stanja svijesti. Opisuju se i drugi mogući simptomi, ali znatno rjeđe nego prethodno opisani. Osim podataka o sadašnjim smetnjama, anamnezom se dobivaju i podaci o postojanju čimbenika rizika i/ili drugih bolesti, koje su mogle sudjelovati u nastanku moždanog udara.

Kliničkim pregledom objektivno se utvrđuje postojanje gore navedenih neuroloških ispada i utvrđuju eventualni prateći simptomi i bolesti.

Od laboratorijskih metoda dijagnostike, od najveće su važnosti neuroradiološke metode, među kojima je i danas najčešća kompjutorizirana tomografija (CT) mozga. CT-om je moguće utvrditi vrstu, proširenost i približnu starost moždanog udara.

Ukoliko je moždani udar lociran nisko u području stražnje lubanjske jame, preciznost CT-a pada, zbog brojnih koštanih artefakata porijekla kostiju lubanje (visoke gustoće) koji pokrivaju relativno usko područje moždanog tkiva (niže gustoće). Kod ishemičkih moždanih udara, najpouzdaniji rezultati pretrage dobivaju se šest i više sati nakon nastupa simptoma, kad dođe do razgraničavanja područja udara, u smislu stvaranja područja smanjene gustoće na mjestu CVI.

Ukoliko postoji sumnja da utvrđena lezija ne predstavlja moždani udar, već tumorsku tvorevinu, koristi se i pretraga uz pomoć kontrastnog sredstva, kojim se prožima tumorsko tkivo. Kod krvarećih moždanih udara, nalaz krvi je odmah vidljiv u moždanom tkivu ili u prostoru između moždanih ovojnica. Ponekad je kod krvarenja indicirano učiniti i prikaz krvnih žila mozga (angiografiju), kojom se mogu prikazati eventualne krvareće aneurizme ili arterio-venske malformacije. Korištenjem magnetske rezonance mozga, svježe lezije su ranije vidljive, nema ograničenja kod prikaza stražnje lubanjske jame i prikaz je više rezolucije nego u slučaju CT-a.

Treba napomenuti da je aparat za magnetsku rezonancu (MR) često nedostupan u manjim centrima, te da većinom nije neophodan za primarno postavljanje dijagnoze CVI.

Od velike je važnosti u dijagnostici moždanog udara i utvrđivanje pratećih bolesti i čimbenika rizika. Primarno se tu misli na ultrazvučnu dijagnostiku eventualnih suženja krvnih žila koje opskrbljuju mozak,izvan lubanjske jame (CDFI aa carotes et vertebrales) i unutar nje (TCD Willisova kruga i VB sliva). Dobro je učiniti i testove koagulacije, elektrokardiogram, ultrazvuk srca i/ili perifernih krvnih žila, lipidogram, šećer u krvi, te pogotovo ako je riječ o mlađoj osobi bez poznatih čimbenika rizika, imunološka ispitivanja.

Ukoliko se simptomi potpuno povuku unutar 24 h i ne nađe se znakova strukturnog oštećenja moždanog tkiva neuroradiološkim pretragama, govorimo o tranzitornoj ishemičkoj ataci (TIA).

Temeljem svih ovih nalaza, određuju se mjere liječenja u akutnoj fazi, a kasnije i mjere sekundarne prevencije CVI.


Prof.dr.sc. Ivan Mikula, prim.neurolog
Specijalist neurologije