Nažalost opet sam krivo procijenio i evo me stojim u blatnjavoj rupi i pitam se kako nisu zakonom zabranili krampanje pogotovo nakon što je majstor na bageru tako savršeno iskopao kanal da sada moram provjeravati svaki centimetar njegovih majstorija…

K
ad smo djeda i ja gradili ovu kuću unajmili smo par „šiptara“ koji su cijeli dan radili gotovo samo za ručak.

- Vidim iz priloženog bako jer već nekoliko godina ispravljam sve što ste u ovoj kući napravili. Osim toga to je bilo sedamdesetih godina a danas vam ovo više ne bi kopali ni ti vaši šiptari!

Sunce mi se nasmijalo i pokazalo figu. Ako me još samo jednom ovako pogleda ugasiti ću ga pa makar mi to zadnje bilo u životu.

- A kad smo već kod krampanja gdje je Marko?

Marko je inače moj rođak kojeg je baka unajmila kao organizatora radova jer ja sam ipak vojnik a on samouki građevinar. Dečko od 27 godina. Generacija koja bi navodno trebala izvući zemlju iz g…na. Možda bi mu to i pošlo za rukom kad bi se mogao prisiliti da se ustane iz kreveta prije nego sunce dosegne najvišu točku.

- Ah znaš njega još spava. Podbočila se sa oba lakta na ogradu mršteći se kako još nisam uspio iskopati oveći kamen.

- Još spava?? A ja sa svojih 41 na leđima krampam?

U tim trenucima sjetim se svojih vojničkih dana i nemilosrdnog narednika Milića. –Ustajjjjjj vojsko! –Zar ste mislili da će vas danas probuditi mamica! Sjetim se svih noćnih uzbuna i ležanja u snijegu. Sjetim se svih vojarni u kojima sam spavao. Još i danas nakon 20 godina vojne službe dižem se prije sata otvarajući oči točno 10 minuta prije vremena. Sada bih najradije zagrlio Milića i zahvalio mu što mi je to usadio. Marko je naravno generacija koja je izbjegla služenja vojnog roka jer to je tako besmisleno i glupo. Čemu robovati kazaljkama sata i čemu uopće spoznati autoritet bilo koje vrste?

- I onda smo se mi sa njima pogodili da ćemo im dati za sendvič i pivu a oni će raditi cijeli dan.

- Ahaaaa bako, zato sam u stupu dvorišnih vrata kojeg sam jučer srušio našao bar 15 zazidanih pivskih boca?

Nezgrapna silueta spuštala se pospano niz stepenište zijevajući takvom žestinom da bi posramila i lava u cirkusu. Pitam se bi li krotitelj imao hrabrosti ovdje podmetnuti glavu.

- O dobro jutro majstore. Izgovorio sam to takvim tonom da bi i „šiptari“ iz nekih davnih vremena shvatili o čemu se radi ali ni trepnuo nije. Stropoštao se u pletenu fotelju od bambusove trske umoran od spavanja i jedva nekako nabrojao listu želja za doručak. Neće papriku sa jajima jer mu paprika ne prija, jogurt može ali samo 'z bregov' a nikako tamo neku 'tonku'. Ima li još čokolade Milka od jučer jer pao mu je šećer… Haha a kad su mene jutros u ranu zoru pitali što ću za doručak samo sam nonšalantno procijedio: -Daj šta daš!

Već se 40 minuta borim sa ovim kamenom ali ići će van pa makar mi to bilo zadnje! Konačno se pojavio se iznad kanala. Očekivao sam nešto poput: -Daj da ga ja izvučem majku mu! Samo je zijevnuo i slavodobitno ustvrdio kako ga zapravo baš i nije briga jer za mjesec dana ide u Finsku i tamo su plaće takve da se usereš. Tamo se radnici cijene i za mjesec dana zaradiš kao za godinu dana ovdje.  Instinktivno sam zapjevao: Tamo su kuće od čokolade a prozori su od marmelade… Nije me shvatio jer 'Branko kockica' nije iz njegovog doba. Konačno sam izvukao taj kamen i pitam se kako sam ga samo uspio podići iznad glave?

DAN DRUGI:
Kako uskoro polažem za mastera u ronjenju stojim na palubi broda spreman na skok u more i zaron preko 30m. Nadam se da je Marko danas nešto odradio bez mene ali neki crv sumnje ne da mi mira. Nakon dva dubinska zarona dolazim kući noseći tešku opremu natopljenu vodom i nalazim ga zavaljenog u fotelji od bambusa.

- Ja sam mislio da si već iskopao ovo što smo se dogovorili? Nastojim izmamiti osjećaj srama iz njega ali Sizifov je to posao.

- Čekao sam tebe. Znaš da ne volim krampanje.

Opalio bih ja njega krampom po čelu i to držeći ga jednom rukom ali ako septička ne bude ispravna krivac ću biti ja jer ipak sam ja stariji osim toga ovu kuću za umor koristiti ću više od njega.

DAN SEDMI:
Septička je gotova. U međuvremenu miješao sam cement, salijevao beton, razvlačio ga, iskopao još metre i metre kanala, nanosio se vreća cementa i taman kad sam zabio lopatu u mokru zemlju pošto me još bar pet puta oprao pljusak moj je godišnji završio a da zapravo nije ni počeo…
- Znaš da su u devetom mjesecu opet motoričke provjere? Ipak osjetio sam u Borisovom glasu dozu suosjećajnosti.

- Zar već??? Zar ih nismo imali u lipnju?

- Jesmo ali što da ti kažem.

Začudo ove mi godine povratak na posao nije taško pao. Nakon radnog vremena otišao sam u svoju trošnu vojničku sobu i pogledao tenisice za trčanje koja sam ostavio pored ormara. Zakleo bih se da su mi namignule. Namignuo sam i ja njima. Od sutra se opet družimo ali nije mi žao jer mi smo generacija X. Volimo zvuk budilice, stišćemo zube dok miješamo beton, ronimo preko 30m, držimo kramp jednom rukom i jebe nam se za Finsku. A godišnji odmori dolaze i prolaze. Iza nas ostaju duboki tragovi…
 

Predrag Šneler