Svi ti restorani, zaparvo su igrali na psihološku kartu nas Europejaca a to je -sram. Naime, tanjur koji bi dobio je bio relativno mali, možda taman velične da ti stane neko malo predjelo, jer su smatrali da nitko neće ići više od dva puta po hranu, ali studentima to nikad nije bio problem. Student je student, pa i to malo srama što imaš u tome životnom periodu brzo nestane u trenu, kad glad zakuca na stomak. Moje kolege i ja, znali smo i po četiri, pet puta vraćati se do bife stola, tako kada bi napustili restoran, traperice su nam uvijek bile malo tijesnije, barem za nekoliko sati poslije ...

London je pun Indijaca, Kineza i Tajlanđana, izbor restorana je stvarno velik, a time i raznolikost kuhinje. Nije svaki indijski restoran isti; sve zavisi iz koje regije Indije potjeće vlasnik ili bolje rečeno vlasnikova mama, jer obično su cijele obitelji involvirane u jednom restoranu i praksa je da majke imaju glavnu riječ, iako ako se govori o visokim standarima pojedine kuhinje, tada u tim ulogama pretendiraju muškarci. Znam, to nije fer i po pravdi to možda trebalo biti drugačije, ali to je tako i s time se moramo pomiriti.

Indija je zemlja raznolikosti boja, mirisa i okusa, da se to u jednom tekstu stvarno sve ne može opisati. Ja ću pokušati dočarati samo jedan mali dio, kojeg sam osobno iskusio u mojim putovanjima kroz Indiju. Vjerujte mi na riječ, taman kad pomisliš da si sve vidio, opet ti zastane dah, jer na svakom uglu i gdje god se okreneš, nešto novo te udari u lice i ostaneš zapanjen. Moje prvo putovanje u Indiju, po dobrom studentskom običaju u Londonu, bilo je naravno sa ruksakom na leđima.

Na prvo putovnje za Indiju krenuo sam sa  prijateljem Svenom, Kanađaninom s kojim sam bio i u Južnoj Americi. A zašto baš on? Zato jer mi je bio kolega sa fakulteta i cimer u stanu u kojem smo živjeli sa još jednim Australcem, Novozelanđaninom i Turčinom. Ovi ostali nisu htijeli ići sa nama na tako zvani «Pilgrimage» -obavezno hodočašće u Indiju, tako da smo se na taj put odlučili samo Sven i ja. Proveli smo mijesec dana putujći zapadnom obalom Indije, zatim u New Dehli i natrag u London.

Let iz Londona, prvo nas je doveo u Mumbai ili ti nekadašnji Bombay, glavni grad pokrajine Maharastra.

Kad je avion napokon došao do svog parkirnog mjesta, vrata su se otvorila i prvo nas je zapljusnulo val vrućine i sparine. I to kakve sparine! Šesti, sedmi, osmi i deveti mjesec, najvlažniji su mjeseci u godini, zbog sezone monsuna i kad se to spoji sa prosječnom temperaturom od 33C, tada shavtiš u kakvom kotlu se zapravo nalaziš.

Krenuli smo polovicom petog mjeseca, tako da smo bili taman na kraju sušnog,  ali isto tako na početku monsunskog perioda a kiše su sve više i više nadolazile. Peti mjesec je i najtopliji , sa prosječnom temperaturom od 40 * C, a kada padne kiša sve počne isparavati. Eto, zato su karte iz Londona za Indiju bile tako jeftine, ali prekasno smo mi to shvatili. enlightened

Izvan zgrade aerodroma, bio je potpuni kaos! Taxija je bilo milion i svaki vozač viče da dođeš u njegov automobil, jer čim se vide bjelce to za njih znači novac. Pošto smo znali da naša funta u Indiji vrijedi puno, taxi je bio svakodnevni prijevoz kojeg smo koristili. Put od aerodroma do centra Mumbaija, koštao nas je tada ispod 7 funti, danas je to oko 22-25 funti. Putovanje taxijem do centra Mumbaija je trajalo oko sat i petnaest minuta, a kako nam je rekao taksista može i duže, sve zavisi o prometu.

Ah da, promet..

...Kod nas u Hrvatskoj se kaže da Talijani voze kao luđaci ali vjerujte mi, oni su male bebe naspram Indijaca. Kako se tamo vozi, to jednostavno morate doživjeti da bi uopće mogli povjerovati. Pokazivači smjera samo su ukras na automobilima, trube su neophodne kao i čelični živci. Usudio bi se voziti po Mumbaiu samo u tenku obloženom sa jastucima, jer kao što rekoh, sa takvom vožnjom i prometom nisam se nikad prije susreo.

Ono što smo putem vidjeli, zadivilo nas je ali i šokiralo u isti tren. Jednostavno ja ne poznajem dovoljno hrvatskih riječi, s kojima bi adekvatno  mogao  opisati tu ljepotu, raznolikost, suprotnosti i grubo siromaštvo. Kad smo napokon legli, proveli smo najmanje 15 minuta gledajući ravno u strop u potpunoj tišini. Pripremili smo se -pročitali hrpu knjiga, obilježili mjesta koja moramo posjetiti, kao i restorane, te što treba jesti. Iako smo se dobro pripremili, Sven i ja smo odlučili smo  ignorirati restoranske preporuke iz knjiga, te smo odlučili pitati lokalne ljude gdje se dobro jede za malo novca.

U našem slučaju, savjetnik nam je  bio recepcionar hotela sa tri zvijezdice. Preporučio nam je jedan restoran nedaleko od našeg hotela. Pošto smo se nalazili u pokrajini Maharastra, dogovor je bio da se isključivo držimo onog šta se u toj pokrajini najviše jede a to je povrće, voće, riža, slanutak, leća, orašasti plodovi, kozje meso, piletina i riba. Krava je naravno sveta životnija i ona se ne jede.

Ok, shvaćam da je nešto sveto, ali toliko gladnih ljudi a bifteci ti šeću ispred nosa, to i dan danas ne mogu shvatiti. No da se vratimo našem prvom obroku. Kao prvo, hrana u Indjskim restoranima u Londonu, vjerovatno i Zagrebu nije ista. Sve je nekako drugačije usudio bih se reći ukusnije. Možda je to zbog ambijenta, možda zbog ljudi koji ta jela pripremaju, no bilo kako bilo, kao što rekoh, sve je drugačije.

Jedimo lokalno, mislimo globalno cheeky

Našli smo taj mali restoran nedaleko od našeg hotela i čim smo ušli, primjetili smo da ima dosta lokalnog stanovništva. Dobar znak, pomislio sam! Meni koji je bilo ispisan na indijskom i na engleskom jeziku. Nije da nam je to baš previše pomoglo, no bile su uz svako jelo i slike, tako da uz pomoć konobara smo naručili nekoliko jela za početak. Konobar nas je upozorio -kad Indijac kaže da je ljuto, onda je to stvarno ljuto. Ne ljuto, nego ultra ljuuuuutooooo.... Nas dvojica smo bili frajeri i rekli smo konobaru da želimo jesti sve , upravo onako kako se jede kod njih. Ajme greške!

Vegeterijanci su kraljevi općenito u Indiji a svako jelo ima poseban okus, miris, aromu i začinjenost.

Uglavnom, jelo se sastoji od jedne ili dvije vrste kruha, popadum, je recimo jedan jako tanki veliki čips, koji se pravi od slanutkovog brašna, pa onda chapati koji se pravi od cjelovitog brašna i peče se na vručoj ravnoj površini, onda slijede razni curryji od povrća, pa nešto kao slatko kiseli mango, pa gusta juha bazirana na leći, pa špinat i onda varijacije na povrtnu temu s tim da se jako pazi na senzualnost produkta, jer naravno tada je najfinije ali i najjeftinije. Chapati je prisutan svugdje po Indiji samo mijenja ime. U pokrajini Maharastra, chapati je chapati,  drugdije je poznat kao roti, safati ili shabaati. Inače uz taj tradicionalni kruh, skoro pa uvijek ide riža. 

Indijci tradicionalno ne jedu sa žlicom ili vilicom, već desnom rukom. Otrgne se komad kruha, na njega se stavi malo riže pa onda malo curryja itd. Uglavnom neki redosljed i pravila nema, ali nikad se ne koristi lijeva ruka. Jer lijeva ruka se kao u muslimanskoj vijeri koristi za "servisiranje" sebe.

Drugo jelo koje smo dobili bio je punjeni patlidžan. Nisam neki ljubitelj patildžana ali ovo jelo bilo je fenomenalno. Patildžan punjen kikirikijem, sezamom, rižom i razno raznim začinima. Inače indijska mješavina začina se zove masala.

Onda smo odlučili probati jedan curry...

Ponavljam -kad kažeš da hoćeš jesti kao pravi Indijac, tu  griješiš, jer pojam ljuto kod našeg Slavonca je jedno, kod Zagorca drugo a kod Indijca nešto sasvim treće.
Indijac koji nas je posluživao, slatko se nasmijao kad nam je donosio crveni koziji curry "Taambda Rassa".

Kad nam je konobar sve stavio na stol, upozorio nas je da ne pijemo vodu i ljubazno nas je očastio sa jednim mlječnim napitkom koji se uvijek i svugdje u Indiji pije a zove se "Lassi".  Inače lassi je mlječni napitak od mlijeka, jogurta i vode sa tradicionalnim dodatkom kimla, ali isto tako šećer, ružina voda, mango, limun ili već neko voće koje imaju pri ruci. No vratimo se curryju.

Gledali smo kako drugi do nas jedu bez problema pa smo se ohrabriji. Malo kruha, malo riže, pa preliješ sa curryjem i komadićima mesa i onda u usta i ... zanijemiš...tišina... muk... Nije da nije fino, dapače jako je fino, ali kad počinješ osjećati da ti se grašci znoja spuštaju niz čelo, a usna šupljina puni vatrom i jednostavno kad progutaš, ostaje ti trag lave u grlu, tada znaš što je za Indijca ljuto. U jednom gutljaju ispijaš cijelu čašu  lassija  i moliš se da sve bude ok. Sven, moj cimer,  prvo je pocrvenio, pa pobijelio i onda je bez riječi kao i ja, naiskap popio cijelu čašu tog mlječnog napitka koji je u tom trenutku bilo nešto najfinije i najbolje što smo ikad pili.

Naravno pozvali smo konobara, uz sve isprike nismo bili u stanju nastaviti sa tim curryjem ljutine epskih razmjera. Ipak malo kasnije konobar nam je poslužio  isto jelo, ali ovaj put baždareno ljutinom za nas Europljane, odnosno za "djecu", kako nam je konobar rekao smijući se slatko .

Možda neki Europljnai mogu podnijeti takvu ljutinu, kad se nalaziš u Indiji ili bilo kojoj regiji koja je poznata po strasti za «malo» ljućim, ne treba biti frajer, jer uvijek, ali stvarno uvijek ćeš ispasti smiješan i to ne samo sebi već i drugima. Na kraju, ti si taj, odnosno tvoja guza je ta koja će patiti zbog tvoje lakomislene bravure. Za kraj smo naručili jedan tradicionalni desert koji se radi na bazi jogurta i zove se shrikhand.

Desert od izmaltretiranog jogurtacool

Taj desert može se naći i u drugim dijelovima Indije, no tradicionalan je u Maharastri. I kako smo saznali, to je jogurt koji se stavi u krpu i  cijedi se do faze dok  postane jako gust i kremast. U taj jogurt se dodaje suho voće, kao na primjer mango, pa šećer, kardamon i šafran. Ukrašava se sa komadićima orašastih plodova. Servira se hladan, i jako jako paše nakon ljutog  karija ili nekog drugog indijskog jela.

Shrikhand se često jede uz jednu vrstu slatkog punjenog kruha imenom poli.
 
Taj kruh se puni jednom smijesom slatke leće, kardamona i raznih začinskih varijacija, prži se u ulju ili klarificiranom maslacu ili kako Indijci kažu "Ghee". Princip je da se otkine komad tog kruha i umoči u shrikhand i eto pravog tradicionalnog deserta. Indijci općenito nemaju slastice kao kod nas u hrvatskoj, bogate kremama ili čokoladom itd. Obzirom na vrućinu, sparinu i općenito klimatske uslove to nekako i ima smisla.

«Mahalaxmi Dhobi Ghat»

Nakon takve fine večere vratili smo se u hotel, te uz lagano zujanje klime prepustili se snovima.
Inače Mubai je veliki lučki grad i ima na pretek mjesta koja vrijedi posijetiti i stvarno četiri dana su premalo. Vidjeli smo luku, sada već svijetski poznati straćarski kvart «Daharavi», «Mahalaxmi Dhobi Ghat» ili ti najveću otvorenu praonu na svijetu gdje iz cijelog Mumbaia dolazi roba da se ručno pere, te još neke znamenitosti, kao na primjer spilje slonova te razne tržnice itd.

Kao što rekoh, Sven i ja bili smo skoro četiri dana u Mumbaiju, onda smo se zaputili vlakom na jug, no nismo mogli da da ne probamo još jednu mumbaijsku deliciju a to je  Indijski, pardon, mumbaiski odgovor na američki burger imena «Vada Pav» ili mumbajski burger bez mesa...

Vada Pav je su ulju frigane polpete od krumpira, začinjene sa čilijem, korijanderom, krukumom, češnjakom, kari listom i mljevenom gorušicom poslužene u mekanom pecivu od bijelog brašna.

Uz to idu razno razni chutneyji koji se premaže na dno peciva poput kečapa ili majoneze u burgeru. To je toliko popularno, da stvarno nema da prođete sto metara a da ne naiđete na štand ili zalogajnicu koja servira «Vada Pav» na svoj način. I nakon što smo probali nekoliko tih vada pavova mogu vam reći da mi je stvarno žao da toga nema kod nas u Zagrebu jer vjerujem da bio bio jednako veliki hit kao i u Mumbaiju.

Od drugih jela koja su mi ostala u sjećanju u Mumbaiju su aamti dal, odnosno kari od leće koji se priprema na jedan poseban, da gotov produkt ima nekoliko glavnih okusnih nota.
Malo ljuto, malo slatko i malo kiselo. Slatki okus tog jela, poseban je način pripreme soka šećerne trske, datulje i palmine vode i zove se jaggery.  Uz to se obično dobije kuhana riža i komad ghee-a.

Jelo misal pav tradicionalno se servira za doručak ili za marendu. «Misal Pav» je kari koji se kuha sa vodom (inače se korsite temeljci i kokosovo mlijeko) a glavni sastojici su leća, luk, rajčica, krumpir, pečena riža, indijski oraščić, kikiriki i komadići kokosa te je onda sve začinjeno sa curry listovima, gorušicom, čilijem, korijanderom, jaggerijem i limetom. Obično se servira uz mekani bijeli kruh i jogurt da malo ublaži začine. «Misal» opet ima varijacije na temu, tako da ovisno u kojoj regiji Indije se nalaziš misal će biti drugačiji.

Začini

Inače što se gurmanskog dijela pokrajine Maharastre tiče u kuhinji se najviše koristi ulje od kikirikija, suncokretovo ulje, ulje od pamuka te ghee. U samoj pokrajini Maharastra gdje je hrana ili jako blaga ili jako ljuta (neke zlatne sredine nema)  dominantni začini su kurkuma, sjeme gorušice, korijander (zrno ili sviježi), kim, lovor, cimet, klinčić, muškatni oraščić, kardamon te nezaobilazni čili. Od nekih, nama poznatih sastojaka, tu je naravno češnjak, rajčica, rogač, luk, đumbir te nezreli mango. Što se mesa tiče, kao što sam već napomenuo u prvom dijelu teksta, domira piletina i kozletina. Riba se isto tako konzumira, naročito kozice i rakovi. Što se ostalih sastojaka tiče, koji se  koriste u velikim količinama, tu su indijski oraščić, kokos, badem, kikiriki i brašno od kikirikija, pistacije, šećer od šećerne trske te mango.

A šta tamo piju?

Lassi sam već spomenuo ali naravno tu je i neizbiježni čaj koji se servira sa mlijekom i obično se zna začiniti sa kadamonom, ili đumbirom ili limunskom travom. Kava se isto tako konzumira, no ona se može začiniti sa mušktanim oraščićem a servira se uz mlijeko. Što se drugih interesantnih pića tiče koje smo probali, tu je masala doodh ili jednostavno začinjeno mlijeko koje se servira hladno uz dodatak karamoma ili cimeta ili muškatnog oraščića. Alkohol se baš previše ne pije, jer im religija to ne dozvoljava, iako pive ima i konzumira se sve više, naročito u ovo modernije doba.

Od žestokih pića može se naći naravno, neizbiježni škotski whiskey, koji je u Indiju došao kolonizacijom Engleza, ali nije previše popularan. Jedino kad uđeš u neke više krugove društva, onda se ponudi whiskey, jer je to znak prestiža, no Svenu i meni nije bilo nimalo do toga, jer smo htijeli vidjeti i okusiti Indiju baš onakva kakva jest.

Eto, toliko iz pokrajine Maharastra i grada Mumbaija. Nakon četvrtog dana kupili karte za vlak i zaputili se u sljedeći dio naše indijske avanutre a to je mala pokrajina Goa, sa glavnim gradom Panaji, no tome ćemo sljedeći put.