-I svi će jednom zastati i pitati se o čemu sanjam…

-Ti si prvi nakon dva mjeseca koji je zastao. Čemu dugujem to zadovoljstvo?

-Iskreno, pitam se kako ti nije dosadno ležati ovdje. Mislim…životna energija nadomak tebe a van svih si tokova. Ne pitaš li se kako bi bilo ponekad stopiti se s ovom nesnosnom gužvom? Kakav bi osjećaj bio okrenuti se za kakvim zgodnim parom štikli ili udahnuti miris skupog parfema?

-Ovisi…

-O čemu?

-O tome jesi li optimist ili pesimist.

-Recimo da sam optimist ali što je optimistično u tome što si i pored tisuće ljudi zapravo sam? Da nisam zastao možda bi prošli još mjeseci prije nego što bi imao priliku da razgovaraš s nekim.

-S kim si ti danas razgovarao?

-Sa ženom.

-I što ti je rekla?

-Da sam pičkica.

-Dobro, možda sam potrefio baš loš primjer ali što je optimistično u tome što ležiš pod tim umjetnim svjetlom poput kakvog pilića?

-Koliki si ti račun za struju primio ovaj mjesec? O računu za grijanje te neću ni pitati.

-Ali ja postojim, ja dišem, stvaram, volim, mrzim… A o čemu ti sanjaš?

-E tu sam te čekao! Snovi imaju vrijednost samo ako se materijaliziraju zar ne? Tvoji su snovi vrjedniji od mojih? Reći ću ti što si ti. Samo kosti i meso sa nešto malo kože oko svega a pitanje je i koliko su postojane te tvoje slabašne košćice.

-Sad se malo i vrijeđamo ha? Možda sam samo meso ali to meso dodiruje nježne putene usne nakon kojih na vršku jezika ostaje zamamni okus cimeta.

-Znam o čemu govoriš jer i ja sada u ustima imam upravo okus cimeta?

-Ti? Ali samo si bezlična masa k tome i pomalo gnjusna. I nemaš više usta već samo čeljust.

-A ti si samo kost i meso sjećaš se? Ako to maknemo što ostaje? Okus cimeta zar ne?

-Znaš, pomalo si mi počeo ići na živce. Ti si neki filozof. Od svih ovih kvazi povijesnih blaga baš su morali naletjeti na tebe. Mogu samo zamisliti što je rekao tip sa krampom u ruci kad je udario u tvoje visoko čelo i sažalio se nad crvom koji je već stotine godina mumificiran u tvojoj očnoj duplji.

-Iznenadio bi se da si to osobno čuo. Rekao je da su konačno naišli na nešto bitno a što znači da sam ja BITAN, BITAN razumiješ li? Nemoj mi samo sada reći da ti to nije važno? Zašto se onda svaki dan uvlačiš šefu u dupe? Zašto satima ostaješ u uredu nastojeći ostaviti trag? Nadaš se da će jednom ovako netko zastati i pokloniti se tvojoj bitnosti? Ali moram te razočarati jer ipak si vjerojatno samo prah a možda ni to a kao što vidiš ja sam još uvijek bitan ovom životu koji prolazi kraj mene. Životu koji ima svoje lice utkano u sve ove prolaznike i tako vjekovima.

-A recimo da smanjimo tenzije i da na tvoju situaciju gledam optimistički i recimo da ti zavidim na tome što si besmrtan? Možda ti samo na tren zavidim na tome što ti ništa na ovoj stanici metroa ne može promaknuti i što si svjedok svih onih promjena koje mi obični smrtnici možemo doživjeti samo jednom u životu ali pitam se o čemu onda sanjaš kad si zatvoren i ostakljen u svom malom javnom grobu? Lišen svih predivnih senzualnosti i dodira. Otrgnut od udobnosti i putenih užitaka. Osobno mislim da bih poludio.

-Onda se pripremi na nezamislivo ludilo jer to je tvoja sudbina. Reci mi o čemu maštaš? O čemu sanjaš? Ustvari ne moraš mi reći jer vidim to na tvom licu. Maštaš o njenom licu i o prilici da ostaviš trag u dubokom snijegu zvanom život. Znam i zašto si zastao preda mnom. Užasavaš se pomisli da jednom nećeš moći utjecati na ništa. Oko tebe će biti crna zemlja i vječna tama. Žarko ćeš se prisjećati svega ali s vremenom ćeš početi zaboravljati i obuzeti će te tišina. I zato sam zahvalan tom udarcu krampa koji me vratio u svjetlost i tom konzervatoru koji me učinio bitnim. A gledajući sva ta lica koja prolaze pored mene svaki dan sanjam isti san. Da ću ponovno ugledati njeno lice i osjetiti se živim pa makar prošle tisuće godina. To je samo kost i meso no osjećaj traje dovijeka. A tko si ti? Ti si samo sjenka vremena. Živiš u vremenu nesigurnih emocija. Na dan u kojem sam stradao na bojnom polju vidio sam sjenku smrti a šapat je prohujao pokraj stupova hrama.

I svi će jednom zastati i pitati se o čemu sanjam…

Vreva i ustajali zrak. Jednoličan zvuk dolaska i odlaska vagona išaranih jeftinim sprejem. Posveta nekome ili nečemu. I svi su tako bitni i neophodni. Stotine nogu u nekom čudnom ritmu jer svijet bi stao bez njih. Ogledala u kojima nitko ne vidi svoj odraz. Ogledala kao nijemi svjedoci propadanja mladosti. Ogledala pod finim slojem prašine i praha. Stakleni javni grob pred kojim djevojka zastaje i namiješta neposlušni uvojak ni ne primijetivši da je dvije duplje gledaju i da su je čekale vjekovima.

Bitnost je tako varljiva. Možda drugom prilikom…

Predrag Šneler