Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš mlada ženo. Griješiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šuta jer nije dobio dvadesetspetu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću.

Da li se sjećate vremena kada su stariji bili autoritet? Ja se sjećam vrlo dobro. Voljela sam te čvrsto utemeljene granice. Bio je dovoljan ćaletov prijekoran pogled za stolom da mi bude odmah jasno da se juha ne srče. I da se ne priča punih usta. Nastavnici su se poštivali ustajanjem kad uđu u učionicu... I gromkim: ‘Dobar dan’, napravljenim domaćim i urednom školskom kutom.

Roditelji su bili red i zakon. Babe i djede smo slušali jer se to od nas očekivalo i to nikome nije predstavljalo problem.

Ako nisi dobar u školi, naprosto si najeb'o, nema tu šta dalje da se priča. Nema van, nema bicikl, nema džeparac, sretan ako ne dobiješ papučom po dupetu odmah nakon roditeljskog. Riječ roditelja je posljednja. Ako poslije izgovoriš makar: ‘Dobro’, slijedi upozorenje: Ako li te ja opandrčim zujat' će ti u glavi tri dana, jes’ čuo? Moja je zadnja. I ti onda samo klimneš glavom, ne isplati ti se riskirati da fasuješ kaznu, ide vikend... Najgore što ti se može desiti je da cijeli vikend trijebiš sa babom rižu. Puno riže. Ili da čistiš klice sa dvjesto kila proklijalih krompira u podrumu.

Znao se red u vezi svega, i mi smo ga odrastajući prihvaćali kao čvrsto postavljenu granicu koja se ne prelazi. Ne voliš mahune za ručak? Jest' ćeš je za večeru. Nećeš ni za večeru? Čekaju te te iste mahune za doručak. Onda skapiraš koliko je to ogavno, pa je pojedeš za ručak kad ti je posluže.

Šta ima slatko? Ima jabuke. Nešto slađe? Ima jaje sa šećerom ili narendaj jabuke sa šećerom, jedi šećer, ne znam…Ima još pet dana do penzije, tada će biti sladoleda. Nagrade za odličan uspjeh u školi i opće dobro vladanje su bile vrlo skromne i mi smo im se beskrajno radovali. Za odličan uspjeh od starog i stare sam dobijala nešto posebno.

Pamtim prvi vokmen. I učila sam za taj vokmen dan i noć, pisala referate, popravljala ocjene samo da u hodu mogu slušati Blondie i Depeche Mode u zelenim starkama koje sam dobila prošle godine za odličan uspjeh! Starke su bile najbolje što si mogao u to vrijeme posjedovati od obuće, ako ti ih ne'ko donese iz Amerike, u suprotnom dobiješ neke tenke na čičak iz Borova i vozi, dok se ne podrapaju, to ti je što ti je.

Ne mogu skužiti šta se u međuvremenu promijenilo u vezi odgoja djece i sistema nagrađivanja. Djeca danas imaju mnogo toga, i ničemu se posebno ne raduju. Ljenost i objesnost se tretiraju kao ’pa takav je šta ću mu ja’. Šta se deslilo sa igrama ledene babe, skrivača, gumi-gumi, care, care gospodare? Internet se desio. Parkove i dvorišta su zamijenile socijalne mreže. Preko noći. Podmuklo. Mi smo to prihvatili. Pozdravili. Pridružili se tom vidu druženja za koje je potreban samo kompjuter i struja. Djeca se druže on line. Unutra.

Kao roditelj, slijedila sam starinski recept mojih roditelja kako da ti djeca ne pojedu mozak ili kako da ostaneš normalan, autoritativan i da imaš neograničenu slobodu kretanja.

Kao da je postao trend da granice ne postoje ili ih roditelji ne umiju postaviti i održati stabilnim. U suštini se promijenilo to što se djeca tretiraju kao da su od morske pjene.

Ponekad tako stanem i promatram mlade roditelje po parkovima. I bude mi ih žao. Vidim da se batrgaju, isfrustrirani su, ne mogu savladati rođeno dijete od četiri godine. Jure za njima sa šerpicama po parku i hrane ih u trku, jer ‘on samo tako hoće jesti’. Trče za njima da im spriječe pad. Pusti ga da padne brate mili, kako će razviti motoriku vlastitih ruku i nogu ako ne zna da postoji i ta mogućnost…Da padne! ‘Moj ne jede špinat, moj ne jede meso, samo krompir 'oće, ovaj moj ne spava do ponoći’. Ma šta ne spava, pa lijepo piše u knjizi dr Spoka: Stavite ga u krevet nahranjenog, presvučenog i ugasite svjetlo. U devet u krevet! Plači, zaboli me, i ja sam živ stvor. Gde je mojih pet minuta?
Sve lijepo piše u best-selleru ‘Kako odgajati djete.’ Mislim da je većina nas naslijedila tu knjigu. Od koga? Od naših roditelja. Šta mislite čemu im je služila knjiga? Da vide kako treba. I meni je ostala u amanet i pročitala sam je i primijenila od korica do korica.

Ja sam njih rodila, ne oni mene. Postoji vrijeme i mjesto za jelo, spavanje, igru i tu nema kompromisa. To je naprosto tako.

Nije svrha roditeljstva da mu budeš rob, već da napraviš od njega čestito ljudsko biće sa stečenim zdravim navikama. Da sa djetetom izgradiš zdrav, razuman odnos gde se zna da je međusobno poštovanje najbitnije, kao i dosljednost svakog izgovorenog pravila.

-Oprostite, reče mi jedna mlada žena, dijete vam jede zemlju.
-Znam, nek jede ako mu se sviđa. To je mala životinjica, ako mu ne bude po volji, pljunut' će je.

Nisam stekla mnogo istomišljenika u tim spontano, zajedničkim okupljanjima po parkovima. Mnogima sam djelovala čudno i klonili su me se. I to sam razumjela. Nisam pričala, dok mi se ne postavi pitanje.

Tvoje dijete, tvoja briga. Žao mi je da te slušam koliko silno griješiš mlada ženo. Greijšiš jer si ga pustila da se baca po betonu i da te šuta jer nije dobio dvadesetpetu lizalicu, griješiš jer si neispavana zato što on ne spava do jedan noću.

Griješiš što mu plaćaš lizalicama da bude dobar prema tebi i drugima. Griješiš jer mu stalno brišeš ruke vlažnim maramicama. Griješiš jer ga učiš da će ga svaki pas ugristi, i svaka mačka ogrebati. Griješiš što je gojazan, u pelenama sa dudom, a ima četiri i po godine i zubi su mu crni od karijesa. Griješiš što mu ne daš da ide u pijesak da se ne bi isprlj'o, i ne daš mu na tobogan da ga ti ne bi morala hvatati, jer će mu se guzica pregrubo prizemljiti za tvoj kriterij. Onda će plakati…a ti si ostala bez slatkiša u toj tvojoj torbi sa dezenom pačića. Žao mi te ženo! Žao mi te jer znam u šta ćeš se pretvoriti. U ono što nikome ne prija. Čak ni tom djetetu.

Sandra Todorović