Onda smo odrasli i nekako se podrazumijevalo da znamo što ćemo biti... Ali tko je sa 18 nije spreman donijeti odluku čime će se baviti do kraja svog radnog vijeka? Čekaj malo ...

Sa završetkom srednje škole, smo punoljetni i to valjda znači da smo sposobni odlučiti što ćemo biti kad odrastemo, sada u nešto konkretnijoj formi od "spašavaću svijet od zlikovaca" i "biti ću izumitelj". Sada znamo koji izbori su nam dostupni... Znamo kako izgleda tržište rada nakon srednje škole... Znamo točno što koji fakultet podrazumijeva i što ćemo poslije s njim moći raditi... Znamo, jednom riječju, sve što bi trebali znati, a uz to imamo i dovoljno životnog iskustva da bismo donijeli odluku koja je: 1. u skladu s našim osobinama, uvjerenjima, vrijednostima, sposobnostima i interesima i 2. u skladu s aktualnim stanjem u određenoj profesiji i sa stanjem na tržištu rada.

Zapravo, ne. Ništa od ovoga mi zapravo ne znamo kada izlazimo iz srednje škole, kada donosimo odluku što ćemo dalje sa svojim životom, školovanjem, poslom i karijerom. Mi čak i nismo svjesni, tada, da odluka treba sadržavati dva elementa, od kojih je jedan povezan s karakteristikama unutarnjeg svijeta onoga tko je donosi, dok u drugi spadaju upravo karakteristike neposrednog okruženja. U školama nas ne uče da tako mislimo. No, činjenica je da nemamo dovoljno informacija, a potrebno je donijeti odluku koja će biti od onih koje su "za cijeli život".

I tako se desi da upišemo,  neki fakultet za koji smo mislili da je baš pravi za nas. Međutim, kako vrijeme odmiče, shvaćamo da to što smo mi mislili da će biti i ono što stvarno jeste baš i nemaju mnogo dodirnih točaka. Da smo izgubili vrijeme, energiju, novac. I što onda? Određen broj ljudi pristane na to da nekako "izgura" taj fakultet, pa se poslije možda nešto desi. Možda nađe dobar posao. Možda ne. Neki sigurno nađu. A neki ne.

Određen broj ljudi, s druge strane, prizna grešku, bez obzira da li je to bilo tijekom studija i kasnije. Da li je stvarno najstrašnija stvar na svijetu probuditi se u 25-oj i shvatiti da imaš diplomu fakulteta koji te uopće ne zanima, ne zadovoljava i radije ćeš ponovno studirati još četiri podjednako mrska fakulteta, samo da se ne baviš onime za što si se zapravo školovao četiri i više godina? Ne, naravno da nije. Okolina je, s druge strane, prilično jasna po ovom pitanju: "Studiraš dulje od 4-5 godina? Nisi dobar. Hoćeš prekinuti studij? Katastrofa, pa što ćeš sa životom kasnije ?! Hoćeš upisati drugi fakultet? 'Alo, imaš 22 godine!!! "I varijacije na temu.

Evo jedne lijepe vijesti: na pitanje što ćemo biti kad odrastemo, možemo odgovoriti nekoliko puta u životu. Možemo i mijenjati odgovor. Možemo tu istu okolinu koja neblagonaklono gleda na to da se netko, na vlastitu odgovornost, predomislio, da pošaljemo tamo gdje joj je mjesto ... Na listu nevažnih stvari. :)

Možemo upisati drugi fakultet. Ili treći.

Možemo napustiti fakultet i raditi nešto sasvim drugo.

Možemo ... možemo sve što želimo! U tome je stvar.

Nigdje nema pravilnik koji kaže: "Do dvadesete godine da si se, mlada osobo, opredijelila za posao, nemaš mogućnost pogreške niti predomišljanja, a ako to nije dovoljan pritisak, čuj sad ovo - TA ODLUKA ĆE TE PRATITI DO KRAJA ŽIVOTA." Iako pravilnika nema, mnogi ljudi ga nose u svojim glavama, pa žive po koordinatama koje uopće nisu njihove, već prosto smatraju da "to tako treba" i sve što iskače iz tog "tako treba" šablona se promatra kao nešto čudno, nepoželjno, Bože- svašta.

S druge strane, vremena se mijenjaju, što je dobra stvar. Vremena kada država osigurati zaposlenje fakultetski obrazovanim, pa onda oni presjeda na jednom radnom mjestu svoj cijeli radni vijek, su iza nas. Mnogima se ne sviđa stupanj u kojem smo svi prepušteni sami sebi, ali s druge strane - sada imamo mnogo više slobode i fleksibilnosti. Sada u tridesetoj mogu odlučiti da ću sutra postati nešto drugo. Da li mi za to treba ulaznica tipa završeno formalno obrazovanje ili ne, samo je sporedna stvar na putu do cilja. A ako je cilj pravi, onda teškoće postaju izazovi. Pa kad ispunimo i taj cilj, nađimo sljedeći. Drugačiji, teži. Mi se na tom putu mijenjamo, mijenjaju se naše želje i potrebe, i sasvim je prirodno da vremenom prerastemo svoje ciljeve.

Zato, ako se probudiš sa 25, 30, 40 ili 50 godina i shvatiš: "Ja hoću nešto promijeniti", onda jedino što te sprečava u tome jesu zamišljene barijere u tvojoj glavi, koje su najčešće u tvoju mentalnu konstrukciju uzidali društvo, okolina , očekivanja, želja za predvidivošću života i, s tim u vezi, sigurnošću. Ljepota je u tome što ti ne samo da imaš moć da promjenu osmisliš i izvedeš, nego snosiš punu odgovornost za to gdje si i da li si s tim u miru, imao / la 25, 30, 40, 50 ili koliko god godina. Zato, sretno i ne brini, sigurno ćeš koji put pogriješiti, ali to sve ide u rok službe. :)

Ina Poljak