Sjećanje na AFŽ i sva njegova postignuća do moje je generacije izbrisano.

Ne pamtim da se AFŽ-u u školskim udžbenicima 90-ih i 2000-ih posvećivala ikakva pažnja, osim pukog spominjanja postojanja organizacije. Ipak, unatoč brisanju iz javnog diskursa i sjećanja, u tom je trenutku povijest AFŽ-a već neko vrijeme bila preokupacija feminističkih povjesničarki, a interes za AFŽ i dalje je jak pa se o organizaciji može pronaći zanimljiva i prilično opsežna znanstvena literatura. Uz to se u posljednjih nekoliko godina, u nastojanju vraćanja ženske borbe iz zaborava, na portalima, blogovima i u novinama počinje govoriti o AFŽ-u tako da se jednostavnim guglanjem može naići na dosta članaka koji se bave povijesnim prikazom i značajem organizacije.

Da ne ponavljam ono što je već rečeno i obrađeno, predstaviti pregled povijesnih istraživanja o organizaciji i raspraviti kako su povjesničarke pisale o AFŽ-u, njegovoj važnosti, aktivnostima i promjenama u organizacijskoj strukturi, te najzanimljivije, kako su interpretirale kompleksno pitanje raspuštanja organizacije 1953. godine. Ispostavilo se pregledom literature; da je historiografija o AFŽ-u - zbog sadržaja, pristupa i konteksta u kojem je nastala - zanimljiva koliko i sama povijest organizacije.

Povjesničarka Lydia Sklevicky, čija posthumno objavljena doktorska disertacija Konji, žene, ratovi i dalje predstavlja najtemeljitiju studiju o AFŽ-u, započela je svoju potragu za izgubljenom poviješću jugoslavenskih žena u doba pojave feminističkog pokreta drugog vala u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina.

Feministice su se tada organizirale izvan masovnih socijalističkih organizacija, osnivale su autonomne feminističke grupe i bile kritične prema socijalističkom uređenju, socijalističkom patrijarhatu i službenoj ženskoj socijalističkoj organizaciji Konferenciji za društvenu aktivnost žena. Sklevicky je iz jednog drugog istraživanja saznala da u jugoslavenskim udžbenicima iz povijesti od petog do osmog razreda osnovne škole žene jednostavno ne postoje – konji se u tim udžbenicima spominju više od žena. Postavljajući pitanje kako je moguće da se čitava povijest ženske borbe jednostavno izbrisala iz službene povijesti, Sklevicky je započela svoje istraživanje o AFŽ-u, a njen je pristup slijedilo nekoliko drugih povjesničarki.

U generalnoj evaluaciji AFŽ-a, koji je postojao od 1942. godine do 1953. godine, povjesničarke (Neda Božinović, Sabina Ramet, Gordana Stojaković) se slažu da je organizacija u prvim godinama svog postojanja imala pozitivan utjecaj na društveni i politički život žena u Jugoslaviji. Sklevicky tvrdi da je AFŽ bio jedina organizacija nakon Drugog svjetskog rata koja bi se mogla smatrati nasljednicom stogodišnjih napora žena da postanu dio javne sfere i postignu ravnopravnost u svim aspektima društvenog života. Iako negativno ocjenjuje postupan gubitak organizacijske autonomije AFŽ-a, Sklevicky ističe da je AFŽ (a kroz AFŽ i same žene) odigrao bitnu ulogu u pozitivnim promjenama u životima žena, kao što je povećanje pismenosti, ulazak u svijet rada, bolja zdravstvena zaštita i podruštvljavanje odgoja djece kroz otvaranje vrtića i jaslica. Žene su se aktivno borile za sva prava koja su dobile u socijalističkoj Jugoslaviji i upravo AFŽ bio organizacija kroz koju su one artikulirale svoje potrebe i zahtjeve. Otpočetka se borio protiv opresije žena te da se nakon završetka rata nastavio boriti protiv patrijarhalnih običaja u Jugoslaviji. Žene su kroz AFŽ imale priliku izraziti se i rapravljati o različitim pitanjima te da su kroz AFŽ-ove časopise mišljenja i ideje o rješenjima problema žena, bile dostupne velikom broju žena diljem Jugoslavije. 

Međutim, nakon nekoliko promjena u strukturi, ciljevima i djelovanjima, AFŽ je raspušten 1953. godine, te je osnovan Savez ženskih društava. Rezolucija o formiranju SŽD-a naglašava da bi postojanje jedinstvene organizacije poput AFŽ-a "suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u rešavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno mišljenje o tome da je pitanje položaja žene nekakvo odvojeno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice, pitanje svih boraca za socijalizam".

Sveukupni historiografski narativ o AFŽ-u jest narativ o postupnom gubitku organizacijske autonomije, koji je rezultirao krajem bilo kakvog značajnog ženskog aktivizma u Jugoslaviji, sve do pojave feminističkog vala 70-ih godina.

Sklevicky, koja je podijelila postojanje AFŽ-a u nekoliko faza, u svakoj novoj fazi detektira sve veći gubitak autonomije, sve dok naposljetku AFŽ nije postao organizacija koja je samo poslušno ispunjavala naredbe Komunističke partije Jugoslavije. Zapravo, Sklevicky smatra da je AFŽ imao šansu osigurati institucionalni prostor za borbu protiv diskriminacije žena i patrijarhalnog društva, ali samo da je bio nastavio inzistirati na statusu neovisne masovne političke organizacije. Ukinućem AFŽ-a (1953.) žene su izgubile organizacijski temelj iz kojeg su mogle razviti žensku poziciju i artikulirati svoje zahtjeve prema vladajućima i društvu. Raspuštanje AFŽ-a bilo pozdravljeno od strane patrijarhalnog društva, a glavni problem tog raspuštanja bila podjela obveza i dužnosti prema pitanju prosvjećivanja žena.

U posljednjih nekoliko godina, u sklopu šireg konteksta ponovnog promišljanja odnosa socijalizma i feminizma, pojavio se nov pristup ženskom aktivizmu u doba hladnog rata, pri čemu se propituje ideja da aktivizam žena tada nije postojao.

Sklevicky se 70-ih zapitala gdje su žene u jugoslavenskoj povijesti te je uspjela vratiti AFŽ iz zaborava, ali organizacija koje su naslijedile AFŽ i dalje nema u historiografiji. U povijesnim prikazima ženskog pokreta govori se o ženama prije Drugog svjetskog rata, zatim o AFŽ-u i naposljetku o feminizmu 70-ih i 80-ih godina.  Čime su se žene u tim organizacijama bavile, što su smatrale važnima, kako su vidjele i pregovarale svoju 

poziciju u društvu, koji su im bili ciljevi i s kojim su se problemima suočavale? Ako kažemo da su ukidanjem AFŽ-a nestali gotovo svi pravi i smisleni napori u detektiranju, artikuliranju i rješavanju problema žena u jugoslavenskom društvu,  lišavamo čitavu jednu generaciju žena moći djelovanja.

Lydia Sklevicky je u knjizi Konji, žene, ratovi i dalje, rekla kako je "teško predvidjeti hoće li potreba za ovom vrstom povijesti, koja je sposobna integrirati mnoge dimenzije i glasove, među njima i žensku perspektivu, biti zadovoljena u bliskoj budućnosti. Ali, vrijedi pokušati, s obzirom na to da žene u jugoslavenskom društvu čine malo više od polovice populacije te da ih je brojčano uvijek bilo značajno više nego konja".

Jelena Tešija//Libela