Pogrešno vjerujemo da sve što je novo mora biti napredno, progresivno, a sve što nije novo mora biti nazadno, konzervativno. Iz toga slijedi da se treba boriti za novo, a protiv starog.

Izjednačavanje svake promjene s napretkom može primijeniti na društvene norme. Bez normi nema onoga što se nekada nazivalo normalnost. Ako netko želi izbjeći da se njegovo ponašanje ocjenjuje kao nenormalno, najbolje je uništiti normu. Normalizacija je pojava kojom se nova ponašanja, koja nisu u skladu s normama zajednica, uvode u zajednicu kako bi ih ona prihvatila.

Jedan od načina na koji zainteresirane grupa ili pojedinci mogu normalizirati određenu pojavu u zajednici je da je polako i postupno uvode. Noam Chomsky je ukazao kako vlasti koriste taj mehanizam kroz medijske manipulacije. Taj mehanizam se često naziva "kuhanje žabe" ili strategija malih koraka. Ako žabu ubacite u vrelu vodu, ona će odmah iskočiti; ali ako je stavite u hladnu vodu koju polako zagrijavate, ona neće primijetiti promjene i ostat će mirna sve dok ne bude potpuno skuhana.


Drugi način za normalizaciju neke pojave je tvrdnja: "Svi drugi to rade". Tinejdžer koji puši marihuanu ima potrebu da mu se u tome pridruže i drugi članovi njegove grupe jer tada njegovo ponašanje postaje normalno. Kada se tinejdžer sprema da izađe u petak navečer, oko 23 sata, na zaprepašteni pogled roditelja uzvratit: "Što me gledate, pa svi moji frendovi izlaze u ovo vrijeme". Time će preventivno uokviriti roditeljsku reakciju kao zabranu ili dozvolu njegove normalnosti.

Što treba uraditi u ovoj situaciji? Postati granicu i ući u konflikt ili popustiti?

Kao što je normalno da mladi ljudi misle da su najpametniji i da svijet počinje od njihove generacije, tako je normalno i da stariji o tome imaju sasvim drukčije mišljenje. Treba prihvatiti da između generacija postoji konflikt, razmjena argumenata, dijalog sa željom da se uspostave pravila koja će biti prihvatljiva i za jedne i za druge.

Društveni dijalog će izostati ako su stariji pasivni, uplašeni od neobuzdane agresivnosti mlađih, ako su sami sebe diskvalificirali u pogrešnom uvjerenju da svijet pripada mladima, ako se ulizuju mladima pretvarajući se da su oni također mladi i napredni. Bez društvenog dijaloga, bez konflikta, gubi se dijalektička tenzija i ravnoteža između ovih skupina i stvari se pomiču ka žabokrečini političke korektnosti. Iako je razgradnja društvenih normi koristila onim skupinama koje su ranije bile označene kao nenormalne, ona prilično šteti kako obitelji tako i zajednici.

Zoran Milivojević