Više jedni druge ne promatramo kao sebi slične suputnike s istim brojem kromosoma bez dozvole za stalno boravište na ovoj planeti, već zaziremo od istih, čuvamo se od sličnih, a prezamo od naših. Nitko više ne širi ruke ka neznancima, nego im okreće leđa, nitko više ne pruža konačište putnicima namjernicima, nego im lupaju vratima ispred nosa.

Te plašljive duše učvršćena po karantinama vlastite svijesti, ne vjerujući nikome, štite sebe. Kažu - čuvaju se. Kažu - drže do sebe. Njihovo prirodno stanište zove se strah. Štite se i kad ih nitko ne napada, a nesvjesno napadaju čak i one koji ih brane. Puknu kad se najmanje nadaš, pa pucaju geleri njihove sujete po najfinijem mesu nevinih prolaznika.

Te duše broje tvoja nenamjerna nejavljanja više nego tvoja najiskrenija radovanja kad ih ugledaš, mjere riječi više nego zagrljaje. To su one duše koje nikad ne pošalju poruku prve, koje nikad ne pozovu na kavu prve. One miješaju imanje dostojanst sa nemanjem samokritičnosti, samopoštovanje s egocentričnošću i ponos sa gordošću. U tom silnom držanju do sebe ispuste suštinu.

Donose ishitrene zaključke o drugima jer ne nose ljubav u sebi. A društvo, okruženje i sustav u kojem živimo ih već tako otrovane osobnim strepnjama i lošim iskustvima truje nepovjerenjem, teorijama zavjere, zatvaranjem u sebe i čuvanjem od nepoznatih.

Ne ukazuju povjerenje nikome dok svojom odokativnom metodom ne odluče da ga je netko zaslužio. Plaše se da će biti obmanuti ukoliko vjeruju previše, ne znajući pritom da će sigurno živjeti u još modrijem mraku ako ne budu vjerovali uopće. Danas se sve unaprijed zahtjeva, a ništa se zauzvrat ne daje.

Ni poštovanje, ni razumijevanje, pa ni ljubav. Povjerenje koje je unaprijed zahtijevano kao po pravilu uvijek izmiče, a povjerenje koje se ukazuje ne očekujući ništa zauvrat - vraća se. Možda ne odmah, i ne od iste osobe kojoj smo ga pružili, ali da - uvijek.

Ne postoji takva stvar kao što je prokockano povjerenje. Nije povjerenje hektar njive pa da se izgubi na kocki. Povjerenje u ljude jeste kao i ljubav. Ili ga nosiš u sebi i ne bojiš se dijeliti s drugima ili ga nemaš.

Pošto škole, karijere i novci ne uče kako voljeti, praštati, imati razumijevanja, ne preostaje ništa drugo nego da učimo od ljudi. Jedni od drugih. Trenutno od emotivne manjine, od srčanih disidenata, od ilegalaca, marginalaca, od lakovjernih budala, kako se popularno nazivaju. Dokle god se češće zahtjeva nego što se ukazuje, još manje će ga biti, jer ne vrijedi tražiti nešto što je malo tko voljan dati.

Zato ga oni koji još uvijek vjeruju u ljudsku dobrotu, u spas zalutalih duša, u iskrena pokajanja moraju davati bezrezervno. I povjerenja, i ljubavi, i razumijevanja, i suosjećanja, i što više opraštanja. Pogotovo nevjernim Tomama. Jer sve te ljudske duše su kao upišana djeca, samo traže majčin zagrljaj.

Nema tog guštera kojeg bih se uplašio nakon ugriza zmije, već pitam gdje je aždaja. Nema tog jogurta u koji bih puhao nakon što sam se o vrelo mlijeko opekao, već pitam gdje je lava. Jer na kraju, nakon ukazanog povjerenja, nikad nas nisu izdali ljudi do kojih nam nije stalo, već ljudi koje nazivamo prijateljima.

Zato pazite koga volite, a ne kome vjerujete. Uvijek bezrezervno vjerujte onima koje volite, a ako nije tako, onda odmah tražite da volite nekog drugog kome ćete moći vjerujete. Ljubav i nepovjerenje ne spavaju pod istim krovom. I zapamtite, sramotnije je nemati povjerenja u one koje volimo nego od njih biti izdan.

Blogdan