Čak ni novac nema toliku snagu da nahrani ego kao što su lajkovi na Facebooku, milion lajkova za nešto je milion potvrda da to nešto postoji, da je dobro i da je stvarno da, upravo to. Stvarnost postaje slika na Facebooku samo ako dobije dovoljno mnogo potvrda, lajkova i komentara. Ako oni izostanu slika se briše, nestaje i pokušavamo dalje.

Naručimo skupu večeru dok u frižideru jedemo dva dana staru paštetu, onda zamolimo konobara da nas uslika, smijemo se, pravimo napućena usta, dižemo dva prsta iznad skupog pića koje slikamo i dijelimo ali ne dijelimo rakiju i jeftinu pivu koju smo pili iz onih naših neparnih čaša u ormariću gdje puše propuh...Ne. Takve stvari nisu stvarne, ne postoje, nema ih.

Ako ih ne uslikamo, ne objavimo i ne podijelimo one ne postoje. Za njih ljudi ne znaju, nikad neće i mi imamo moć da kontroliramo život poput Boga. Konačno. Barem prividno ali dovoljno. Privid je dobar. Privid nam pomaže da preživimo. Primjer za to je privid oaze u pustinji. Jadni žedni i napaćeni putnik koliko god iscrpljen, slomljen i žedan bio on ostaje živ i čak trči prema prividu sočne, vlažne i ledene oaze u sredini pakla pustinje u kojoj se nalazi. Za nas je Facebook Oaza Života. Naša Utopija. Savršeno mjesto. Osobna iskaznica sa svim mogućim informacijama i sa slikama koje mi uređujemo a ne neka dosadna i priglupa fotografkinja koja nas unakazi kad idemo da se slikamo za putovnice ili osobne.

Jeste ikad objavili sliku sa svoje osobne na profil? Ne? Zašto niste? To je vaša osobna i jedina važeća isprava osim putovnice da ste to upravo vi. Facebook nije ali moćniji je čak i od vaše osobne iskaznice, od putovnice jer nema granica Facebooka i na kraju moćniji je i od vas-Korisnika Društvene Mreže.

Nije to društvena već osobna mreža. Naši profili su ono što bi željeli da drugi vide od nas a ne ono što mi vidimo u nama... Ali ova priča nije o tome. Ovo je uvid u život jedne djevojke koja je poput svih nas pokušala svoj život predstaviti na najbolji mogući način a da pritom svoj stvarni život ne izloži javnosti. Nije uspjela. Mrtva je. Njena smrt je skupila toliko lajkova da je vjerovatno sad na nebu ponosna na sebe. Mora biti i na nebu Facebooka. Mora pa i Bog je stranica na Facebooku a ponekad i neki profil, osoba, čovjek.

Vanesa Bratić je svoj život posvetila serviranju drugim ljudima na Mreži. Posvetila je svaki značajan trenutak fotografiranju, hvatanju, serviranju i čekanju da drugi ljudi obrate pažnju, daju lajk i potvrde joj kako je to dobar život. Ona je to radila nesvjesno ali grčevito. Taj osjećaj adrenalina kad se pojavi crvena obavijest sa što više brojeva je njoj značila više od novca, dobitka ili same sreće. Taj osjećaj je bio kao igla adrenalina ubrizgana u krvotok jedne slabe osobe koja odmah može da trči, da skače i da ide dalje. Nezamjenjiv osjećaj.

Vanesa je bila sretna djevojka sa 27 godina ali ta sreća nije imala oblik koji je Vanesa htjela da ima. Ništa u životu nije u onom obliku koji mi želimo a kad se radi o Facebooku imamo moć da uredimo oblik, formu i predstavu za druge ljude i ta moć nam pruža osjećaj veći od sreće -osjećaj moći.

Konačno je postalo moguće da život filtriramo, cijedimo, režemo, brišemo, uređujemo i predstavimo onako kako mi želimo a ne kakav on zaista jeste. Mi imamo moć; prividnu naravno i donekle smo svjesni toga ali i privid je nešto, privid je sve na kraju krajeva, iluzija i san.

Vanesa je bila osuđena na propast od samog početka, ona je bila gubitnica, jadnica i promašena ličnost ali njen konačan pad nije uzrokovao Facebook već njena želja da sliku o sebi koju šalje drugima spoji u stvarnu sliku koju samo ona poznaje. U tome nije uspjela. Nitko skoro ne uspije a ona je imala preveliku čežnju za potvrdom drugih ljudi, bez te potvrde postala je beznačajna, nikakva, besmislena i ništavna. Nije dobila dovoljno na Mreži a dala je sve.

Sve je i počelo sa njenim ljubavnim životom. Sve. Početak njene propasti nije bio u trenucima kad je pisala statuse o svojim problemima, citirala Dostojevskog kojeg nikada nije ni pročitala ili postavljala slike koje je prerađivala barem desetak puta prije objave. Ne, ne...Njena propast je ležala u njenoj želji da joj ljudi vjeruju i nahrane lajkovima njen beskrajno gladan ego, taštinu i ponos. Vanesa je na početku ljubavne veze sa Arminom bila sretna djevojka. Prije toga je bila poput mnogih djevojaka, izlasci, slikanje čaša sa šampanjcem i vinom, prijateljice koje puće usne kao ribe u akvarijumu, plastični nokti obavijeni oko velikih čaša, pepeljare sa elegantnim cigaretama i taj divni osmijeh koji mami na zavist, na lajk, na sreću.

Naravno, u toku svih tih izlazaka nijedna od njenih prijateljica nije uslikala svoj studentski stan, obiteljski dom i čak vlastitu sobu u kojoj je situacija bila mnogo drugačija. Nikad nijedna nije uslikala zid svog kupatila koji se raspada od vlage, bezvezan namještaj u dnevoj sobi, goblene ostale iz raspadnute Jugoslavije, stari televizor i babu koja sjedi u ćošku kuće zaboravljena zauvijek.

Nijedna nije uslikala novčanik sa 15 kn, ključem od kuće, nešto sitniša i jeftinim sjajilom. Nijedna nije uslikala frižider sa margarinom, Poli salamom, praznom tubom majoneze i pokvarenom salatom a svaka je slikala bezvezne tjestenine na koje su išle kad dobiju džeparac ili ih dečko odvede. Svaka od njih je slikala obroke koje halapljivo kasnije uguraju u svoja napućena usta i progutaju kao vječno gladne zvijeri, gladne svega i svačega a najviše života koji nikako da dožive iako su žive cijelo vrijeme, nikako da taj život koji predstavljaju javnosti postane i stvarni život koji je uistinu njihov u svakom trenutku a ne samo za potrebe slikanja ili snimanja.

Vanesa je bila obična djevojka. Ni bolja ni gora od većine njih danas. Ona je samo imala izraženu glad za odobrenjem i ljubavlju. Možda je najbolji opis potreba za ljubavlju. Pažnjom. Ljudi sve čine samo da dobiju pažnju. Bez pažnje ne postojimo. Ako ne obratite pažnju na nešto i nekoga onda to nešto i taj netko ne postoji, zar ne? Bez pažnje ništa na svijetu ne postoji. Pažnja je osnovni element postojanja. Znakovi kraj puta traže našu pažnju, reklame koje gledamo, proizvodi koje kupujemo i ljepotice kojima se divimo... Sve to i mnogo više traži našu pažnju. Kad netko nema dovoljno pažnje on se zadovolji samo sa pozornošću. Pozornost je zamjena za pažnju. Pozornost je kratka i brzo prođe i treba je stalno i iznova izazivati i skretati na sebe. Pažnja podrazumijeva i neke dublje emocije osim pozornosti.

Ljudi vole znakove pažnje: cvijet, čokoladu, lijepu riječ a kad ne mogu ni to dobiti onda je dovoljna zamjena čak i obična, bezvezna pozornost za koju je dovoljno da napraviš budalu od sebe i svima ćeš biti u centru pažnje, pozornosti. Pažnja i pozornost su dvije različite stvari. Ljudi žele biti u centru pažnje ali najčešće se to svede na centar pozornosti. Ništa više.

Prava pažnja je kad se sjetiš nekome pokloniti trenutak vremena a ne klik jednog miša. Pažnja nije lajk, komentar i dijeljenje dok udobno sjedimo iza ledenih monitora. Pažnja zahtjeva više, podrazumijeva više i zato nje nema mnogo.

Ljudi u očajnoj potrebi za pažnjom drugih ljudi zaboravljaju drugim ljudima pokloniti svoju.

Vanesa je na svom Facebook profilu imala 672 prijatelja. Status single. Prekrasnu profilnu fotografiju koju je filtrirala sa ''glossy'' filterom koji je njenu kožu osvježio a kosu je sređivala dva sata samo za tu fotografiju, njena šminka je bila besprijekorna, namjestila je svoju ljepšu stranu lica, podigla malo glavu i nasmijala se na silu, ponavljala je slikanje nekoliko puta, prepravljala još više a onda birala najduže. Birala je tu sliku sebe sa posebnom pažnjom, njene prijateljice su joj pomogle, ona je dvoumila, sve je to trajalo beskrajno dugo, mučno i komplicirano a kad je objavila tu glossy sliku i kad je skupila 48 lajkova za pola sata znala je da je to ta slika. Bila je presretna. Dobila je mnogo komplimenata kako zaista blista, da je prelijepa, divna i kao lutka. Ispod njene debele šminke, snažne montaže kroz moćne filtere i photoshop krila se blijeda koža, spušteni kapci i pomalo izborano područje oko očiju. Ispod njene profilne slike nitko nije vidio 36 fotografija koje su bile u izboru za tu jednu jedinu profilnu sliku, nitko nije vidio jednu groznu sliku gdje se Vanesi vidjela velika bora na vratu, neujednačen ten zbog pudera, loš oblik obrva na dnevnom svjetlu, umoran osmijeh i ukočenost u pogledu. Nitko. Nijedan jedini čovjek od svih 672 prijatelja na Fejsu nije vidio sve te izbrisane fotografije. Nikad i neće.

Njena profilna slika je bila sve ono što je Vanesa htjela da bude a nije bila. Nije imala blistavu kožu već normalnu, mješovitu kožu sa porama i borama. Imala je kriv nos ako bolje pogledamo, bore oko očiju koje je uvijek brisala sa posebnim programom ali to svi rade, nitko nije imun na taštinu. Možemo biti imuni na sve ali na vlastitu taštinu; ne!

To je jedina neizlječiva i neotporna bolest ukorjenjena duboko u kostur svakog čovjeka, taština nas drži na životu i beskrajan inat. Vanesa se inatila i nakon prekida s dečkom. Taj inat joj je dao snagu da ide dalje ali taština joj je pokvarila sve.
Na Facebooku je ona bila sretna žena. Ostvarena, radila kao dobar make-up artist i bila u sretnoj vezi. Da, sretna veza. Na Facebooku je intima veoma važna. Najsretniji parovi se nalaze na Facebooku u današnjem svijetu je status veze na Facebooku važniji od statusa veze u stvarnom životu.

Zbog tih statusa mnoge veze su prekinute i prije nego su nastale. Veza na Facebooku. Ljubav u doba Facebooka. Kakva je to ljubav? Za Vanesu je bila javna ljubav, dijelila je svoje trenutke intime sa svojim dečkom u svakom trenutku koji je smatrala materijalom za Fejs. Ova je za Fejs, ova nije, ova je extra ali sličnu sam objavila prije, ova mora ići na Fejs. Materijal za Fejs. Ljubav je onda materijal danas u vrijeme konzumacije društvenih mreža. Materijal za Fejs, za društvo, za lajkove.

Vanesa je često pitala konobare, prolaznike, prijatelje da ih slikaju. Konobari su postali fotografi danas. Povraća im se od telefona koji se nalaze čitav dan u znojnim rukama svih tih gostiju koji hodaju, pišaju, tipkaju, klize po masnom ekranu tražeći nešto, nekoga i nekako. Konobari već znaju kako da slikaju vječno gladnu gomilu gostiju koji više ne dolaze radi jela već radi hrane za slikanje, dijeljenje, množenje i lajkanje.

Deserti i slastice se slikaju, ne smiju se dirati prije nego se ruke operu već prije slikanja. Ne diraj, čekaj da uslikam, stavi ruku kao da jedeš, pravi se da uživaš, namjesti se... Sladoled se topi, kugla crvene i roze od šumskog voća na vrhu se polako topi, prvo nekoliko kapi rose na glatkoj ružičastoj ledenoj kori a onda krene rastapanje. Rastapa se kugla naručena za desert, ne jede je onaj tko je naručio. Vanesa ne gleda više u svoj desert, kugla od roze boje leda i snijega se topi na drugu veliku kuglu vanilije, vanilija ima besprijekorno čistu nijansu kreme boje zalaska sunca stopljenu u mlijeko. Vanilija postaje krvava od šumskog voća. Kapljice krvave i roze prelaze preko vanilije čiste poput snijega, Vanesa sada sa momkom gleda slike na ekranu, ne gledaju u svoje deserte.

On je naručio Schwarzwald tortu. Komad stoji ponosno na tanjuru ali već se vlaga iz zraka sjedinila sa temperaturom ledene čokoladne glazure i znoji se, kao da se znoji od napetosti na čokoladnoj glazuri se stvaraju kapljice vode a na Vanesinoj zdjelici od prozirnog stakla kaplje krvavo rozi sladoled. Vanesa je odabrala jednu sliku za Fejs. On je lajkao njenu sliku. Sjede jedno pored drugog a dijeli ih čitav jedan svijet koji je zalijepljen za ekrane poput njih. Vanesa čeka lajkove, odsutna grabi malenu žlicu i zabada je u sladoled koji je sada kao kaša od ljudske kože i mesa, skašeno meso bez ukusa i mirisa a njegov kolač je jednostavno prestao biti sočan. Na slikama su to savršeni kolači i sladoledi. Savršene boje, nijanse, dekoracije i serviranja. Savršeno. Divna noć.

Na povratku je Vanesa tražila od prolaznika da uslika njihov poljubac. Bio je to predivan poljubac, prekrasan i savršen kao i njihova večera koju je konobar slikao, u sebi im je jebao majku, sve žive i mrtve, bio je ljubazan prema njima, smijao se u kuhinji sa kuharicom i komentirao Vanesine nokte i njegovu bradu, kuharica je komentirala kako drži krivo viljušku i da je seljanka sigurno došla iz neke vukojebine pa sad slika hranu da vidi selo kako je uspjela. Čistačica u prolazu je rekla da je Vanesa kurva a on peder sigurno zbog brade "koja izgleda pederski". Svi su sve znali. Konobar, kuharica i čistačica u prolazu. Ismijavali su cijeli restoran sa slikanjem, hrana je bila sprdnja, dešavalo se da jelo jednostavno bude hladno, kuharica je znala napamet goste koji nisu ni dotakli svoje tanjure i znala je kako da dekorira i servira a ukus je postao nebitan. Kuharica je pretvorena u dekoraterku, aranžerku, iluzionisticu, mađioničara a konobari u fotografe. Konobari fotografi dekorateri i analitičari... Vanesa je zamolila prolaznicu da uslika taj poljubac i bio je to prekrasan poljubac. Njena veza je trajala 4 mjeseca otprilike.

Facebook mreža je sve vidjela

U tih par mjeseci je podijelila sve svoje trenutke sa prijateljima, poznanicima i svima tko je htio da zna, nije bilo granica u tome. Njeni poljupci, večere, šetnje i jutarnje kave su bile tu-pred svima, na nekoliko klikova, lajkova, komentara. Njena veza je poput nje bila filtrirana. Nije nikad uslikala prljave gaće svog momka koje su ležale kao bijeli mali duhovi po podu. Nije to bilo za javnost. Vanesa je to gutala kao normalno i filtrirala. Na Fejsu i u životu. Vanesa je bila filtrirana. Materijal za Fejs nije bila i svađa gdje je ona plakala sa razmazanom šminkom u slinama od suza i jecanja dok je on oponašao kakva je u krevetu.

On je nju varao, jedan divan mladić sa fazon bradom, trendi odjećom, finim očima i prekrasnim osmijehom bio je savršen za Fejs. Sve djevojke su mu bile prijateljice. On je slikao svoje tijelo, teretanu, proteine, glutenfree kolače, znoj i ozljede u treningu. On je bio seks simbol. Vanesa je bila generična, klasična šminkerica sa previše hladnim licem, dosadnom i presnažnom šminkom i nafuranim izgledom. Vanesa je bila umišljena istina je a tko to nije u virtualnom svijetu?

Svi su umišljeni u svoju sliku koju su stvorili i o njoj misle najvećim dijelom svog vremena. U mislima su, umišljeni su. U nešto što predstavlja njih. Vanesa nije slikala kako izgleda bez šminke, kako je namještaj u njenoj kući staromodan, bezvezan i dosadan, izbjegavala je slikati svoje roditelje, rođake koji su joj prilazili na svatovima i slavljima. Vanesa je bila generična i hladna. Nije slikala ni nered u kojem je živjela. Ne. Nije slikala kakav joj je krevet, soba, odjeća u ormaru i koliko je hrane u sudoperu već danima skoreno i već smrdi. Nije to bila Vanesa za Fejs i samim tim nije ni postojala. Vanesa nije postojala u tim trenucima života. Nije postojala ni u svađama sa svoji dečkom. Kako da jedna sretna djevojka koja je imala savršen poljubac na šetalištu obojen jesenjim lišćem bude nesretna? Nije to za Fejs. To nije filtrirano, izrezano, obrađeno i ne smije postojati. Neće ni postojati. Svađe i nevjere nisu u memoriji telefona. Pametni telefoni ne pamte takve stvari i ne bilježe ih. Samo u nesreći ne vadimo telefone kao oružje za hvatanje vremena i prostora. Oh, ne pa tko to želi dijeliti?

Vanesa je bila u sretnoj vezi a one noći kad je on objavio sliku u provodu sa drugom djevojkom ona je prekinula vezu. Nije prekinula zbog njegovih ljubavnica već zbog toga što je drznik objavio jednu sliku na svom Fejsu! To nije mogla oprostiti. Ta sramota je javna. Poniženje koje je osjećala bilo je tako snažno da je iščupala jedan pramen kose, ekstenzija doduše ali bolilo je iz korjena kose i pramen je ostavio malu rupu boje kože na Vanesinom tjemenu. Plakala je, urlala. Bilo je gotovo. S njenim ljubavnim životom bilo je gotovo. Sa njenim životom u punom smislu je bilo gotovo. Trebala je biti smirena, logična i hladna. Ne smije sebi dopustiti da padne u depresiju. Ponižena je. Javnost očekuje odgovor od nje. Svi joj se smiju. Ona ne smije da plače. Ne smije da legne par dana i odmori se od šoka. Facebook mreža je sve vidjela. Svi čekaju na nju.

Komentari su pali na njegovu sliku i neki su bili ponižavajući za nju ''Nek si se one riješio, e brate uvijek si mogao bolje. Imal' bujruma?, Heheheh pa tko je to slobodan konačno...''

Vanesa je bila ismijana. Ponižena i uništena. Vanesa nije mogla leći i to sebi dopustiti. Ona je sjela za kompjuter i počela da sređivati svoj profil. Žena koja je upravo raskinula ljubavnu vezu sjedi za kompjuterom i briše slike, mijenja statuse, prekida prijateljstva, zabranjuje označavanja, blokira ljude, poduzima sve mjere opreza i započinje ponovo. Vanesa sada traži neki dobar citat. Nije pročitala nijednu kvalitetnu knjigu u životu i sada traži neki citat, pjesmu ili priču, to je sve iscrpljuje. Umara se, slomila se.

Naišla je na neke citate, pun joj je inbox poruka, sve je to previše za danas i mora se odmoriti.

Filtrirane verzije originala

Ljudi su čudna bića. Čudna. Neshvatljiva. Sreća je dovoljna danas čak i samo kao imitacija, iluzija, samo da izgleda dovoljno sretno i bit će sreća. Neka izgleda ne treba biti. Ne treba biti, ne treba imati dovoljno je izgledati. Samo to je danas dosta. Kao ljudi više nismo ambiciozni u našim težnjama i željama. Nema više visokih kriterija u samospoznaji, traganju, ciljevima. Dovoljno je da izgledamo. Ne treba nam više mnogo, pristali smo na manje a pokazujemo sve više. Sve pokazujemo, dijelimo nestvarne komade života jer ih nismo proživjeli. Nismo nikad uistinu pogledali zalazak sunca kako treba jer smo izvadili telefon i spriječili sve.

Sve zaustavimo, ugrabimo, zarobimo u svoje telefone i ne proživimo. Ne živimo više za vječnost već za očuvanje.

Samo je to danas dosta, ne treba nam ništa više osim podijeljenog trenutka sreće i uspjeha sa drugim ljudima. Život izrezan iz okvira, cjeline, priče više nije život ali predstavlja život. Predstavlja kao u predstavi. Sretni ljudi. Divni ljudi. Filtrirane verzije originala. Nismo više kopije već filtrirani ljudi. Vanesa je vraćala svoj ugled, izlazila na silu, javila se zaboravljenim frendicama, potrošila mnogo i slikala sve. Bila je super. Svi su joj lajkali. Nije to bila osobna osveta prema njemu. On je nebitan. Nije više ni mislila na njega kao na osobu već na njegovu Facebook verziju u koju se na početku i zaljubila. Nije joj on predstavljao problem, Facebook je bio problem.

Vanesa se sa svojim profilom dokazala, izlasci, piće, dotjerivanje i niz pametnih citata koji su bili lajkani, dijeljeni i pohvaljeni. Vanesa se oporavila a on nastavio sa svojim životom. Iza svega toga se sakrivala neprekidna tuga, dosada i strah. Iza svega toga filtriranog ostalo je mnogo taloga koji je gutao Vanesu i sve njih, sve vas poput nje i poput mene. Talog koji ostane u čovjeku nakon što isječe, filtrira, predstavi i podijeli s drugima. Živo blato u samom čovjeku ispod fasade tanke poput ekrana. Pretanke. Poput stakla koje reflektira preko plave boje sve ono što jesmo i nismo. Sve ono što bi željeli biti a ne možemo. Ne može čovjek biti podijeljeno biće ali može predstavljati više bića u nadi da će jedno od njih uspjeti. Ne dešava se često, možda nekome i nekada ali zadovoljan je čovjek čak i imitacijom, prividom i iluzijom. Ne treba nam mnogo više od toga. Vanesa se zadovoljila slikom sebe a iznutra je bila ruina od žene. Ruševina. Ljudi su je iscrpljivali a trud da sve prikaže savršenim uništavao.

Provodila je sate i sate na Facebooku, tražila nešto a nalazila na novo ništa. Gledala je profile, pratila njegov profil, pratila komentare, izjedala je zvijer iznutra i zabadala se u nju sa kandžama miševa beskrajno priključenih na njene slike s njim. Vanesa je odlučila da napravi neki savršeni selfi. Osmislila je spontanu šetnju gradom sutra, kao te izašla iz stana neki stil, bit će lijepo našminkana, u kaputu boje lješnjaka, napravit će ležernu frizuru a za selfi napućiti usne i stavit će filter naravno i objaviti. Bit će to savršen selfi.

Svi nas gledaju a mi biramo šta će vidjeti

Selfiji su prekrasni. Oni su naše pravo lice. Naše slike. Naša lica dijeljenja i gledana. Svi nas gledaju a mi biramo šta će vidjeti. Beskrajna moć konačno nad ogledalom. Više nismo u strahu od ogledala jer sad smo sami ogledalo i reflektiramo samo ono što se nama sviđa i to je osjećaj koji prije čovjek nije upoznao. Više nema straha ni očekivanja slika iz fotografske radnje. Ne. Sad mi biramo, odlučujemo, serviramo i oblikujemo. Sve imamo konačno u rukama. Selfi za Fejs je dokaz da smo živi i dalje. Da nam je dobro. Da smo divni. Lijepi i dobri. Mi smo naš selfi i Vanesa je osmislila selfi za sutra. Oko 12 će objaviti taj divni selfi na ogradi balkona, vrijeme će biti lijepo, ona divna, filtrirana, lijepa i zanosna kao uvijek, kao s njim, kao i bez njega. Nebitan je on za njeno postojanje.

Ljubav u doba Facebooka je ljubav kakvu samo mi hoćemo i stvaramo i koju samo mi dijelimo sa svima. Sva naša ljubav položena u Mrežu sa drugim ljubavima i svi naši raskidi tamo, daleko, nepovratno od nas poslano drugima. Mi smo tamo a ne ovdje. Nema to ništa s nama već sa slikom o nama. Mi smo tu samo privremeno, u nekim glupim, bezvrijednim situacijama. Mi smo nečiji sinovi, kćerke, unučad, roditelji ali to je nebitno, to možemo i da odradimo bez filtera.

Može se i ne reći dobar dan onoj starijoj ženi ali bilo bi lijepo uslikati neku staricu sa nekim dedom kao primjerom divne ljubavi da bude lajkova! Možemo bez problema živjeti polovično, povremeno, bezvezno ali je ogroman problem kad i kako za Fejs da budemo živi, sretni i ispunjeni. Vanesa je htjela nekoliko probnih selfija, na balkonu, ili u gradu, nekoliko probnih selfija sa vječno napućenim ustima.

Stala je pored ograde i namještala se, jedan, drugi, treći i u beskraj. Pomakla je stolicu i sjela na ogradu, naslonila se na zid i tražila odgovarajući kut, namještala lice, pomicala se a telefon je zazvonio poremetio joj ekran i da uhvati ikonu za javljanje pomjerila je nezgodno ruku, telefon je počeo padati i refleksno je krenula da ga uhvati i izgubila ravnotežu i pala.

Smrt je bila brza, trenutačna, bezbolna ali Vanesa je u tih par trenutaka vidjela sav svoj život unatrag i koliko je glupa smrt zbog slike o tom životu zadesila i tad joj je napućena faca udarila od beton i eksplodirala kao lubenica puna soka. Telefon je ležao pored nje i jedna obavijest o lajku na citat koji je objavila iz knjige koju nikad nije pročitala.

On je objavio njenu sliku sa dirljivim statusom o vječnoj ljubavi i bolu a to su lajkali baš svi. Savršeno.

Markoni