Suočavamo se (uz drastično raslojavanje društva na gladne i one koji jedu samo organsko), sa sudskim maratonima radi kojih su potpuno izgubili vjeru u postojanje pravne zaštite. Sud u Strasbourgu je donio popriličan broj presuda protiv Hrvatske, a broj bi mogao bi biti i višestruko veći, da se zakapricira malo više ljudi -oštećenih u hrvatskim sudskim trakavicama. Dakle; toliko nekompetencije, ne-imanja muda, a toliko bahatosti...

Nesposobni posjeduju sposobnost onesposobiti sposobne

Sve brojnija sirotinja nema novca za odvjetnika pa su diskriminirani na mnogim područjima prava od vitalne važnosti za život. Pravo je garantirano isključivo ako imate novca za njegovo ostvarivanje i trend je toliko jak da siromašni uopće ne želi pokretati sporove zaštite osnovnih ljudskih prava. To mi je kao čovjeku neprihvatljivo! Ajde razumijem čak i da se mora gledati koji kruh se kupuje...sve se to preživi i sve to prođe, ali da dostupnost pravnoj zaštiti kao onom rudimentarnom što od države očekuju građani, imaju samo bogati, to mi je neprihvatljivo! I dovelo nas je do erozije društva u cjelini. Više čujemo jedni druge nego što se razumijemo. Jaz je postao nepodnošljiv.

Nadalje, Zakon o radu  s niz problematičnih odredbi po prava radnika – od produljenja radnog vremena na 60 sati, povećanje prekovremenog rada, pojednostavljivanja otpuštanja, diskriminatornih odredbi prema radnicama, promoviranje nestabilnog agencijskog rada itd. 

Sindikati su razjedinjeni. Lideri im svi pričaju kao pokojni Račan pa ih nitko i ne sluša šta pričaju a pregovori o životima svih radnika ove države, nastavljaju  se odvijati zakulisno, gotovo u tajnosti, a nedvosmisleni i empirijski pokazatelji govore o štetnim utjecajima fleksibilizacije rada na poslovni i obiteljski život.

Djeca su nam generacija koja ponavlja nabubanu mantru "Ako ne voliš sebe, neće te voljeti ni drugi", čiju suštinu ni ne razumiju. Oni ne vole sebe, oni vole ono što misle da su, i onu iskonstruiranu sliku koju misle da drugi imaju o njima, a to je daleko od voljenja pravog sebe. Tko da ih nauči ičemu životno bitnom? Tko? Od jedne plaće se ne da preživjeti, poslodavci bi najradije radnicima ugradili katetere... I naravno da ljudi dođu doma i kažu djetetu -skloni mi se s očiju, trebam mir.

Nije sve tako crno... Ali je tamno, tamno sivo!


U razdoblju do 2020. mogli bi iz EU fondova izvući čak 11,7 milijardi, a to vam je malo manje od ovoga što su nas "naši" pokrali. Samo EU-fondovima nećemo doživjeti konvergenciju s razvijenim zemljama jer će nam EU bacati klipove pod noge i nametati nemoguće uvjete. Imali smo priliku i vidjeti EU poštenje: Daimler, Patria, MOL, Hypo, kamioni…. 

Da bi prestali tonuti i imali nešto od članstva u EU, moramo početi procesuirati korumpirane lopove. Pokloni su rijetki i jeftini. Sve ostalo je podmićivanje. Vrlo jednostavno. Zakon o zaštiti zviždača dr Gorjanskog, predlaže izjednačavanje prava zviždača s pravima branitelja. Zviždač bi dobio status prijavitelja nepravilnosti te bi imao pravo na zaštitu od osiromašenja, nasilne hospitalizacije i osvetničkog ponašanja. Predviđa i pravo “zviždaču” na naknadu od 10% od štete koja je počinjena djelom koje je prijavio (od 500 do 50 tisuća eura). Prethodna vlada, večinski potekla iz ideje zaštite radnika kao ideala boljeg društva i krvničkog obračuna s kapitalističkim lopovima (koje ipak netko prvo treba prijaviti) taj zakon nije usvojila. Ajde vidjet ćemo ovu. Bez Zakona o zaštiti zviždača, ne možemo uopće biti ozbiljni kad pričamo o ljudskim pravima i rekonstrukciji društva! Naravno, za zviždače su predviđene i brojne odgovornosti pa i kaznena u slučaju lažne prijave. Tako je u civilizaciji.

Sumirajući godinu koja je iza nas, ne možemo se oteti dojmu kako iz godine u godinu nasljeđujemo stare probleme i narative, a dalje suvislog političkog odgovora na ekonomsku i socijalnu krizu – nema, a izvanredno stanje uzrokovano krizom polako prerasta u konstantu društvenog poretka. U takvom ozračju vrlo je teško pronaći snage za razvoj inovativnih socijalnih i ekonomskih modela koji trebaju prethoditi povlačenju sredstava EU fondova. 

O ljudskim pravima u zdravstvenom sustavu da ne govorim! Ne znam da li se učestalije krše prava pacijenata ili prava zaposlenih u zdravstvenom sustavu. Liste čekanja i do 293 dana (u Puli), nepravedna organizacija zdravstvene zaštite na cijelom teritoriju Hrvatske... Svakako je ooogroman problem zabrinjavajući trend isključenja nezaposlenih iz sustava univerzalnog besplatnog osiguranja, koji prati rast stope nezaposlenih. Ako ne plaćaju dopunsko osiguranje, nezaposlene osobe u slučaju bolnice, operacije, rehabilitacije, ali i svaki put kada koriste usluge primarne zdravstvene zaštite, moraju platiti participaciju koja može doći i do 2000 kuna za jedno bolničko liječenje. Besmislen potez zdravstvene administracije (koja se uštedama bavi samo na marginama sustava, gdje se ekskluzijom nekih skupina bolesnika ostvaruju beznačajni pomaci) je i skidanje 162 lijeka s liste osnovnih lijekova. Nadalje; konzumiramo li pravo na korištenje zdravstvene usluge u zemljama EU? Ne. Zašto? Pa 90 % bolesnih ne bi skupilo ni za kartu do Frankfurta. Užas.

Jedini značajan napredak u ljudskim pravima

Svakako je napredak u medijima gdje je zamjetan sve veći utjecaj društvenih mreža, web portala i blogova koji relevantno i kritički analiziraju aktualna društvena pitanja te pružaju prostor inače nevidljivim i ranjivim društvenim skupinama. Jedino eto, malo je problem što mi novinari moramo kratiti traperice po kućama.

Bahato poigravanje s našim životima i stvaranje klime koja ne ostavlja dojam sigurnosti i blagostanja, dodatno doprinosi nesolidarnosti među ljudima i pasivnosti ogromne većine. Ne budite pasivni. Molim vas -razmislite gdje nas je, kao društvo, pasivnost dovela. Nije sve u lovi ljudi. Nije. Nije duh Božića nalokat se, nažderat i nakupovati bespotrebnih gluposti. Općenito, počeli smo više pričati nego brinuti o drugima a kada smo počeli voliti samo sebe i od drugih se čuvati, zašli smo u totalnu dekadenciju. Vjerojatno onu koja navještava kraj ljudske civilizacije.

Danas je Međunarodni dan ljudskih prava. Uopće ne slušajte ove bla, bla, bla... Vaše srce će vam najpouzdanije reči -uzmite sirotog dedu s ceste i dajte mu toplu goveđu juhu s domaćim rezancima, napravite beskućnicima kolače, ne preguravajte se na listama za čekanje jer netko može glavom platit vaše guranje... Budite manje sebični i oholi!

Nasvetije ljudsko pravo da volite drugog čovjeka nema veze s disfunkcionalnom državom, nego s vama samima i ne može vam ga nitko oduzeti. Vrijedite samo onoliko koliko ste drugom potrebni.

 

Alma Draganić-Brkić