U kineskom restoranu preko puta rodilišta, vraćam film unatrag... Čitav njen život mi prolazi kroz glavu, ono kao kad režiser malo zamagli sliku, a glasovi budu kao izdaleka. "Jesi li...? Nisi? Šta čekaš? Brže to malo!"  A ona onako frčkaste kose koja plahuta oko nje, i sva krasna, pokušava zavezati pertle, po putu joj sve ispada iz ruku, popikne se i padne, protrči kroz najveću lokvu na putu do auta... Ja šizim jer već svuda kasnim a ona mokra do koljena...I skužim, (dok čekam da ona rodi svoje dijete), da nam se ustvari ogroman dio komunikacije svodio na pitanja organizacije vremena, boravka u vrtiću ili školi, podsjećanja na obaveze... Dok sam odrastala, o ovim su temama i moji roditelji najčešće samnom razgovarali. No stvarno sam primijetila ogromnu promjenu u načinu komunikacije (a o odgojnim stavovima da uopće ne govorim) kad se radilo o mojoj djeci.

...I tako su u doba mog djetinjstva stvarno bili previše zahtjevni ili ambiciozni, kažnjavali za gluposti, a pri pogledu na unuke te dobi, bili su preobraženi u neke sasvim druge osobe! Ma ne možeš ih prepoznat'! Blage i prepune razumijevanja. O majko moja; koliko sam samo molila i kumila da zadržim Blekija, hromog prepametnog lutalicu s Laščine... NE DOLAZI U OBZIR, bio je odgovor moje majke i nakon što sam sto puta ponovila pitanje (s tim što mi je stoti put rekla Namlatit ću te ako me još jednom pitaš!) Moja djeca (a njeni unuci) u istoj toj dobi, i u istoj njezinoj kući imaju: psa i mačku koji se mrze, papigu, kornjače i zlatne ribice! Hrčku nažalost nije pasalo kod nas. 

Nadalje... Hajde bogati nek nam je živa i zdrava! -bila je rečenica koju je moja mama izgovarala baš svaki puta, nakon što smo sagledavali posljedice u sebi izgovorenog Samo jednom se živi bilo koje moje kćeri a njene unuke. Ali evo... Da budem poštena, potpuno istu stvar je ponovila i moja baka kad sam ja zatrudnila sa devetaest... Pa je čisto OK sve na kraju ispalo... Jesam se pomučila malo više, al' baka je kužila da se dijete uvijek "isplati" roditi i da me to može samo opametiti a nikako upropastiti, što je recimo mislila moja mama. I, eno žene... Imaš je šta vidjet'... Kad hoda puca tlo pod njenim nogama. 

Kako stvari objasniti?

Životno iskustvo stečeno tijekom godina, većinu baka naučilo je pravim vrijednostima života. One mogu vidjeti širu sliku i sagledati "šumu umjesto pojedinačnog drveta“. Njihovo poznavanje istinskih vrijednosti im kao bakama, omogućuje da postave prioritete i ne troše se na ono što je prolazno, nevažno, lako promjenjivo (kao što su recimo blato na hlaćama i ocjene). Zato su blage! Upravo takav stav čini njihovo postojanje beskrajno dragocjenim u dječjim životima. Nadam se da ću ja biti dostojna tako značajne uloge, kao što je uloga bake, kao što se nadam i da će mi u parkiću priči netko, makar jako kratkovidan, i reči mi da imam preslatkog sinčića. Hehehe...

Dakle, kako ja sad vidim; sve ostaje isto -ja sređena, ko da idem dogovarati sponzorski ugovor s Bill Gatesom; štiklice, odijelo i to...a unuk me blatnjavom lopaticom udara u štofaste Marlene Dietrich hlače...i kaže "Alma nosi me ne mogu hodat!" Naravno,  da smo se prije svega dogovorili da me ne zove "baka", zbog arhaične i prilično zastarjele vizualizacije koju većina ljudi stvori u glavi a to je debeljuškasta ženica koja se osjeti na sarmu a na nogama ima ortopedske cipele i sijede je kose svezane u punđu...

S ovim što znam o životu i o ljudima i o ljubavima... Sasvim sigurno ću sve isti čas precrtati i biti će mi potpuno nevažno... Sigurno ću ga nositi makar mi čitavo odijelo upropastio, kosu raštrkao i ruž razmazao! Zato ipak, ostavljam mogućnost da ću malo prilagoditi stil odijevanja. :-) U korist tenisica vjerojatno. Iako ih cijeli život prezirem i vežem isključivo uz teretanu... (Srećom pa su sad moderne i uz večernje haljine, yesssss!!!)

Znate što će jedino razlikovati nas new-age bake od onih kakve smo imali mi ?

One su u dobi kad su postajale bake, odavno prevladavale teškoće usklađivanja manjka novca i vremena s viškom problema i stresa. 

I nije im toliko trebao psihijatar. I nisu trebale kao indijska božica Kali, umjesto svake ruke imati -četri... Sve su mogle pomalo i bez nekog nepodnošljivog stresa; stiglo se i tračati s frendicama i sve ostalo. 

Mi ne stignemo ništa! Njihovi svakodnevni problemi bili su potpuno drugačiji od svakodnevnih problema nas. Mi new-age ćemo i taj (svi kažu) prekrasan osjećaj "biti baka" morati usklađivati s nesigurnošću i nepredvidljivošću svijeta i imperativima prebrzog vremena u kojem živimo.

Zaista smo generacija na kojoj su se velike promjene izredale u jezivom grupnjaku, nakon kojeg vam ni jedan psihijatar ne pomaže jer i psihijatri su zbunjeni i poput nas, prestrašeni dio toga. Kompjutorizacija koja je zauvijek izmijenila ljudski rad i način razmišljanja, navela čovjeka da zaboravlja pisati u korist tipkanja, da prestaje listati  knjige u korist Googla, umreženost koja je gotovo istisnula osobne kontakte i time na entu digla potrebe za psihijatrima, selfhelperima, iscjeliteljima, vračevima, propast braka kao institucije pod patronatom države i potpuna nesigurnost za sve žene -bile one majke ili bake.

Sigurno da se neće biti lako sa svim tim se uhvatiti u koštac i mislim da ću po prvi puta zaboraviti sistematičnost, multitasking i prepustiti se svemu onome čemu nisam, dok sam svoju djecu gledala očeličiti i odgojiti za život (kakav je bio moj), naučiti redu, radu i poštivanju autoriteta a moja mama ih cijelo vrijeme prikrivala, štitila i lagala da ih zaštiti moje kazne. I uvijek sam radi toga dobivala nervne slomove!!!

Sad ćemo vidjeti mene. ;-)

No svi znamo koliko je ljekovito odrastati uz saznanje da je uz tebe netko tko ti je do daske posvećen, tko se brine o tvojim potrebama s više strpljenja od roditelja. Dakle funkcija bake je baš ta.

A mladim roditeljima od mudre vučice -kćeri, trostruke majke a bome sad i bake (trostruki meritum!!!)...

...I, bez obzira što vaša potreba za roditeljskom ljubavlju nije prestala, ne zamjerite roditeljima što svojim unucima daju sve što nisu vama. I vi ćete biti takvi, sto posto. A kada vaša majka ili otac poljube svoje unuče a vaše dijete, sjetite se da tako istovremeno ljube i vas.

Alma Draganić-Brkić