Ovaj zglobni autobus pun strepnji i nadanja ide na strah. Izgleda da život gurne papučicu gasa do poda baš kad vidi da sumnje nadjačaju samouvjerenost. Na ovoj stranputici od Malog Beznađa do Obećane Sigurnosti kuda ova linija prometuje, nema stanica. Iz njega se iskače! Tamo kuda sam ja pošao ništa nije obećano, još manje sigurno i izgleda da se tamo stiže samo pješke. Do tamo nema prečice, direktne linije niti bržeg načina. Pravi putevi se gaze bosim nogama.

Nema odmah, nema lako, nema sada.

Izgleda da ništa do čega nam je jako stalo u životu ne dolazi olako ni džabe.

Razlika je jedino u tome što netko stvari koje voli uspijeva platiti novčanicama a netko ih plaća žuljevima, nesanicom, krastama i neizvjesnošću. Nekako sam, ni sam ne znam kako, unaprijed znao da ovo do čega je meni stalo košta puno. Da se ne kupuje ni u piljarnicama, ni u bakalnicama, ni od švercera, ni od dilera, ni od popova. To se čeka, to se gradi, to se zalijeva ludim vjerovanjem, sebičnim zajedništvom i ljubavlju. To se ne kupuje. To raste, obrezuje se, i kalemi. I sve to uz pomoć, štapa, špage i deset prstiju. Po mogućnosti ispreplitanih.

Nikad nisam učio da bi mi znanje sutra donjelo pare, nego da bih ja postao vrijedniji. Nikad nisam radio ono što donosi korist meni, već ono što sam smatrao da će biti korisno drugima. Nikad nisam birao ljude da bih uz njih bio bitan, već sam birao sebi bitne da bih uz njih lakše bio ja. Vođen svim ovim, sad kad malo bolje razmislim, meni je neizvjesnost prirodno stanje.

Navikao sam da ne znam šta će biti sutra, ali sam naučio da vjerujem da će biti dobro. Navikao sam da se svijet oko mene izokrene za dan, ali sam naučio da ovaj u meni drži ravnotežu. Navikao sam da ne može lako, ali sam naučio da mora moći. Navikao sam se na neizvjesnost, ali sam naučio da u njoj nalazim motivaciju. Jer kad bih znao šta će biti, možda bih i odustao. 

Zato – Neizvesnosti, moja vječna prednosti!

Blogdan