"Baš me briga koliko će koštati - opet imam svoju zemlju!" Tako su ljudi govorili u Engleskoj poslije referenduma o Brexitu prošlog lipnja. Ovaj zahtjev se sve češće čuje diljem Europe. Donedavno su prijedlozi za "spašavanje" Europe prihvaćani sa simpatijama, uz skepsu glede njihove ostvarivosti. Danas skepsu izaziva tvrdnja da je Europa vrijedna spašavanja.

Europska ideja je potisnuta na marginu udruženim silama poricanja, pobune i pogrešnog uvjerenja. Poricanje establišmenta EU da ekonomska arhitektura unije naprosto nije bila spremna za krizu 2008. proizvelo je deflatorne trendove koji delegitimirauju europski projekt. Predvidiva reakcija na deflaciju bila je pobuna antieuropskih partija diljem kontinenta. Najviše od svega zabrinjava pogrešno uvjerenje establišmenta da se nacionalistička plima može zaustaviti "mekom federacijom". To više nije moguće. Nakon krize eura, Europljani se ježe na pomisao da Europskoj uniji treba dati još veću moć nad životima ljudi i njihovim zajednicama. Politička unija unutar eurozone, s malim federalnim proračunom i djelomičnom socijalizacijom dobiti, gubitaka i duga, mogla je biti korisna 1999., kada je zajednička valuta rođena. Ali sada, pod teretom velikih bankarskih gubitaka i zaostalih dugova proizvedenih nedostacima u arhitekturi eura, meka federacija (kakvu predlaže mogući francuski predsjednički kandidat Emmanuel Macron) donosi premalo i čini to prekasno. To bi bila unija permanentnih mjera štednje za kakvu se već godinama zalaže njemački ministar financija Schäuble. Današnja "nacionalistička internacionala" ne bi mogla poželjeti ljepši poklon.

Ukratko, zagovornici progresivnih politika moraju postaviti sebi jednostavno pitanje: Zašto europska ideja umire? Odgovori se svode na nezaposlenost i prisilne migracije unutar EU. Rast nezaposlenosti je cijena neadekvatnog razine investiranja diljem Europe, uslijed mjera štednje i oligopolističkih sila koje su radna mjesta u Europi koncentrirala u onim ekonomijama koje i u nastaloj eri deflacije proizvode višak. Migracije su proizvod ekonomskih nužnosti na europskoj periferiji. Većina građana Grčke, Bugarske i Španjolske koji odlaze u Britaniju ili Njemačku ne idu tamo zbog klime već zato što nemaju drugog izbora.

Električne ograde i povlačenje u zagrljaj nacionalne države neće poboljšati život građana Britanije i Njemačke. To može učiniti jedino stvaranje prihvatljivih uvjeta za život u svim europskim zemljama. Upravo to nam je potrebno da bismo oživjeli ideju o demokratskoj, otvorenoj Europi. Nijedna europska zemlja ne može održati prosperitet ako su drugi Europljani u kandžama depresije. Zato je prije razmišljanja o federaciji Europi potreban "New Deal".

Pokret DiEM25 će predstaviti takav program za Europu u veljači i pokrenuti ga u ožujku, na godišnjicu Rimskih ugovora. Europski New Deal će se zasnivati na jednostavnom načelu: svaki Europljanin treba uživati pravo na posao od koga može da se živi, pristojne uvjete stanovanja, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje i čistu okoliš u vlastitoj zemlji. Za razliku od Rooseveltovog izvornog New Deal-a iz 30-ih, europski New Deal se mora provoditi bez korištenja poluga funkcionalne federacije, uz oslanjanje na postojeće institucije EU. U protivnom, raspad Europe će se ubrzati i uskoro nećemo imati što federalizujemo.

Europski New Deal treba uključiti 5 precizno utvrđenih ciljeva i definirane mehanizme za njihovo ostvarivanje u okvirima postojećih EU sporazuma, bez dodatne centralizacije vlasti u Bruxellesu i daljnjeg gubljenja suvereniteta.

To su:
1. Zelene investicije velikih razmjera koje će se financirati kroz partnerstvo europskih javnih investicijskih banaka (Europska investicijska banka, KfW i druge) i središnjih banaka (usmjeravanjem sredstava iz monetarne relaksacije na obveznice investicijskih projekata) tako da se do 5 posto dohotka u Europi kanalizira u investicije u zelenu energiju i održive tehnologije.

2. Sustav za zapošljavanje i program borbe protiv siromaštva treba izgraditi na modernoj verziji jedne stare prakse: stavljanjem javnog bankarstva u službu javnog dobra, što će se financirati pragmatičnom ali radikalnom valutnom reformom unutar eurozone i EU.

3. Isto treba učiniti i u europskim zemljama koje nisu članice EU. Konkretno, za tu svrhu treba upotrijebiti dobit središnjih banaka od emisije novca.Također, u svakoj zemlji treba uspostaviti elektronički javni sustav kliringa depozita i plaćanja (izvan bankarskog sustava).

4. Porezni računi bi se koristili za prihvaćanje depozita i primanje uplata, uz omogućavanje transfer korištenjem usluga online bankarstva, mobilnih aplikacija i javno reguliranih debitnih kartica.

5. Raspoložive bilance bi se mogli posuđivati fondovima za podršku programima zapošljavanja i suzbijanja siromaštva, uz osiguranje kroz europski sustav osiguranja depozita i pokrivanje deficita obveznicama središnjih banaka koje bi po niskim kamatnim stopama servisirale nacionalne vlade.

Jedino takav europski New Deal može zaustaviti daljnju dezintegraciju EU. Svaka europska zemlja se mora stabilizirati i ostvariti prosperitet. Europa ne može preživjeti ni kao zemlja Dembelija ni kao unija stegnutih kaiševa u kojoj se neke zemlje, iza palminog lista federalizma, osuđuju na vječnu depresiju, a dužnicima se uskraćuju demokratska prava. Da bismo "opet imali svoju zemlju", treba se vratiti humanosti i zdravom razumu u cijeloj Europi.

Yanis Varoufakis