Tko se još sjeća afganistanskih azilanata koji su se bacali na bodljikavu žicu u Vumeri u Australiji ili ljudi zatvorenih u logore koje je vlada Australije podigla na otoku Nauru i Uskršnjem otoku "da bi spriječila njihov ulazak u teritorijalne vode"? Ili desetina sudanskih izbjeglica koje je policija pobila u centru Kaira "pošto ih je UNHCR lišio prava“?

Masovne migracije nisu nova pojava; pratile su moderno doba od samog početka (pomicale se i ponekad mijenjale smjer) – jer "moderni način života" podrazumijeva stvaranje „suvišnih ljudi“ (jer zbog ekonomskog napretka za njih više nema posla, ili lokalno "nepoželjnih" – odbačenih zbog sukoba, nemira i trvenja izazvanih društvenim/političkim transformacijama i povezanim borbama za moć). Tako danas trpimo posljedice duboke i naizgled nerješive destabilizacije područja Bliskog istoka izazvane pogrešnim, neodgovorno kratkovidim i nedosljednim politikama i vojnim avanturama zapadnih sila.

Faktori koji generiraju današnje masovne pokrete stanovništva su dvojne prirode na mjestu polaska. Takvi su i njihovi efekti na odredištu i reakcije u zemljama koje primaju izbjeglice. U "razvijenim" dijelovima svijeta, tamo gde ekonomski migranti i izbjeglice traže utočište, poslovni interesi raširenih ruku dočekuju priliv jeftine radne snage i vještina koje će donijeti profit (kao što primjećuje Dominic Casciani: "Britanski poslodavci su danas veoma vješti u pronalaženju jeftine strane radne snage – agencije za zapošljavanje vrijedno traže i angažuju strane radnike na kontinentu"); s druge strane, za najveći dio stanovništva opterećenog egzistencijalnim strahovima i neizvjesnošću društvenog statusa i perspektive, priliv izbeglica je najava zaoštravanja konkurencije na tržištu rada, još veće neizvjesnosti i sve manjih izgleda da će se situacija popraviti: rezultat je politički eksplozivno stanje uma u doba kada političari nespretno krivudaju pokušavajući istovremeno zadovoljiti gospodare koji kontroliraju kapital i umire prestrašeno biračko tijelo.

Ukratko, sudeći po tome kako stvari stoje i kako će još dugo stajati, mali su izgledi da će masovne migracije prestati – bilo zato što su razlozi za migracije nestali ili zato što je netko pronašao efikasan način da ih zaustavi. Kao što je Robert Winder slikovito primjetio - “Možemo postaviti ležaljku na plažu i vikati na valove, ali plima nas neće poslušati, more se neće povući”. Podizanje zidova da bi se migranti spriječili da se “usele u naša dvorišta” sliči na anegdotu o antičkom filozofu Diogenu. Diogen je čitav dan gurao bačvu ulicama rodne Sinope, a kad su ga pitali zašto to radi, odgovorio je da je vidio susjede kako užurbano zagrađuju vrata svojih kuća i oštre mačeve, pa je odlučio da i on doprinese pripremama za odbranu grada od Aleksandrove vojske.

Ono što je novo u nekoliko posljednjih godina je nagli porast broja izbjeglica i azilanata koji se pridružuju migrantima koji već dugo kucaju na vrata Europe; porast je uzrokovan umnožavanjem "neuspješnih" ili sasvim disfunkcionalnih zemalja, teritorija na kojima država i zakon ne postoje, čime je postavljena pozornica za beskrajne plemenske i sektaške ratove, masovne likvidacije i svakodnevnu pljačku. Ta koletaralna šteta je u velikoj mjjeri posledica fatalno nepromišljenih i na propast osuđenih vojnih kampanja u Afganistanu i Iraku, gde je rušenjem diktatorskih režima otvorena sezona kaosa i nasilja. Nasilju doprinosi globalna trgovina oružjem koja se otela kontroli zahvaljujući podršci vojne industrije u potrazi za profitom, uz prešutnu podršku vlada koje prodajom oružja pokušavaju uvećati BDP (podrška se često i javno demonstrira na međunarodnim sajmovima oružja). Valovi izbjeglica koji zbog nasumičnog nasilja napuštaju domove i sve što imaju priključuju se relativno stabilnom prilivu tzv. ekonomskih migranata koje pokreće obična ljudska želja da sa neplodne zemlje odu negdje gde je trava zelenija: iz siromašnih zemalja bez perspektive u zemlje iz snova koje obiluju mogućnostima. O toj rijeci ljudi koji traže samo pristojne uvjete za život (koja je ravnomjerno tekla od početka čovječanstva, a ubrzana je modernom industrijom koja proizvodi suvišne ljude i propuštene živote.

Paul Collier kaže slijedeće (u Izlasku – Exodusu):
„Prva važna činjenica je groteskno velika razlika u prihodima između siromašnih i bogatih zemalja, koja će se uz sadašnje stope globalnog rasta održati bar još nekoliko desetljeća. Drugo, migracija ne može značajno umanjiti postojeću razliku jer su mehanizmi povratne sprege previše slabi. Treće, dok traju migracije nastaviće se i akumulacija dijaspora. Zato će razlike u prihodima potrajati, a poticaji za migraciju ojačati. Otuda slijedi da će se migracija iz siromašnih u bogate zemlje nastaviti ubrzavati. Međunarodna migracija ne može dostići stanje ravnoteže u doglednoj budućnosti: svjedoci smo početka perioda disbalansa epskih razmjera.“

Collier je izračunao (koristeći podatke prikupljene do 2000. godine) da je „međunarodna migracija iz siromašnih u bogate zemlje naglo porasla u periodu od 1960. do 2000, sa manje od 20 na preko 60 miliona. Također, rast se neprekidno ubrzavao sa svakim narednim desetljećem… Razumno je pretpostaviti da će se taj trend nastaviti“. Ako se migracija prepusti vlastitoj logici i zamahu, populacije siromašnih i bogatih zemalja će se ponašati kao tekućina u spojenim sudovima. Broj migranata će nastaviti rasti do točke ravnoteže, dok se na našoj globalizovanoj planeti uvjeti života u "razvijenim regijama" i "regijama u razvoju(?)“ ne ujednače. Ali, izgleda da morati proći još nekoliko desetljeća da bi se to dogodilo – čak i ako zanemarimo moguće nepredvidive povjesne obrte.

Beskrajna priča

Ljudi koji bježe od ratnih zvjerstava, despotizma, užasa gladovanja i odsustva perspektive kucali su na tuđa vrata od početka modernog doba. Za ljude s druge strane vrata pridošlice su uvijek bili prije svega stranci. Tako je i danas. Stranci izazivaju paniku upravo zato što su "strani" – zastrašujuće nepredvidivi, različiti od ljudi sa kojima svakodnedno komuniciramo i za koje vjerujemo da znamo šta od njih možemo očekivati; priliv stranaca mogao bi uništiti sve ono do čega držimo i okončati poznat i udoban način života. Ljude s kojimo smo navikli živjeti u našim susjedstvima, na ulicama i radnim mjestima dijelimo na prijatelje i neprijatelje, na one kojima nudimo dobrodošlicu i one koje samo toleriramo; bez obzira na kategoriju u koju ih smještamo, odlično znamo kako se s njima treba ophoditi. O strancima ne znamo dovoljno da bismo ispravno tumačili njihove poteze i primjereno reagirali. Situacije u kojima ne znamo šta treba činiti, situacije koje nismo sami proizveli i koje su van naše kontrole su glavni izvori anksioznosti i straha.

To su, moglo bi se reći, univerzalni i vanvremenski problemi sa „strancima među nama“ – problemi koji su se javljali u svakoj epohi i opterećivali sve segmente stanovništva manje-više ravnomjerno. Gusto naseljena gradska područja neizbježno generiraju kontradiktorne impulse "miksofilije" (osjećanja privlačnosti raznolikog, heteronomnog okruženja koje obiluje nepoznatim i neistraženim iskustvima i otuda nudi obećanje avanture i otkrića), i "miksofobije" (straha od prevelike količine nepoznatog, neukrotivog, prijetećeg, nekontroliranog). Prvi impuls je glavna atrakcija života u gradu – drugi je njegovo najveće prokletstvo, naročito u očima manje uspješnih i imućnih, onih ljudi koji – za razliku od bogate i privelegirane elite u "ograđenim zajednicama“, izoliranim od neprijatne, zbunjujuće i zastrašujuće vreve gradskih ulica – nemaju mogućnost zaštite od bezbrojnih zamki i zasjeda razbacanih širom heterogenog, često nenaklonjenog, nepovjerljivog i neprijateljskog urbanog okruženja čijim opasnostima će doživotno biti izloženi. Alberto Nardelli nas obavještava: "Gotovo 40 % Europljana navodi imigraciju kao najveći problem Europske unije. Prije samo jedne godine tako se izjašnjavalo manje od 25 % ispitanika. Jedno od dvoje Britanaca smatra da je imigracija najvažnije pitanje koje se mora riješiti.“

Ali u našem sve naglašenije dereguliranom, policentričnom, razglobljenom svijetu ambivalencije urbanog života nisu jedini razlog za osjećanje nelagodnosti, straha, neprijateljstva, pa čak i impulsa nasilja pred prizorom novopridošlih beskućnika. Isto važi i za različite načine upotrebe i zloupotrebe njihovog evidentnog očaja i nemoći. Iza takvih osjećanja stoje još dva impulsa koji se mogu dovesti u vezu sa osobenostima našeg postderegulacijskog načina života i kohabitacije. U pitanju su faktori koji su naizgled sasvim različiti i djeluju na različite kategorije ljudi. Oba impulsa produbljuju neprijateljska osjećanja i resantiman prema imigrantima – ali to čine u različitim segmentima domaće populacije.

Životinjska farma

Prvi impuls prati donekle osuvremenjen obrazac skiciran još u Ezopovoj basni o zečevima i žabama. Druge životinje su toliko proganjale zečeve da oni više nisu znali što činiti. Čim bi primjetili da se neka životinja približava, davali su se u bijeg. Jednog dana pored njih je protrčalo krdo konja i uspaničeni zečevi su pobjegli na obližnje jezero, u namjeri da se tamo utope, jer im je bilo dosta života u strahu.

Kada su se približili obali jezera, uplašene žabe su poskakale u vodu. “Ipak nije sve tako crno kao što izgleda”, reče jedan od zečeva. Nema potrebe da se bira smrt umjesto života. Pouka Ezopove priče je jednostavna: zadovoljstvo koje je zec osjetio bilo je olakšanje, dobrodošao predah od svakodnevnog proganjanja i života u strahu, proizvedeno saznanjem da uvijek ima nekoga čiji je život još teži.

U našem društvu ima mnogo zečeva koje "druge životinje proganjaju“, baš kao one iz Ezopove basne; već nekoliko desetljeća njihov broj raste, reklo bi se nezaustavljivo. Žive u bijedi, poniženju i sramoti usred društva koje ih odbacuje, dok se hvali slikama neviđene raskoši i obilja; životinje koje proganjaju naše zečeve su drugi ljudi, vrijeđaju ih poricanjem vrijednosti i uskraćivanjem poštovanja – a sud vlastite savjesti ih cenzurira, ponižava i ismijava zbog očigledne neposobnosti da dostignu druge. U svijetu u kojem se od svakoga očekuje da "stvori sebe", takvi ljudski zečevi kojima su uskraćeni poštovanje, pažnja i priznanje završavaju kao zečevi iz Ezopove basne, bačeni na „dno“ pakla – ostavljeni tamo bez nade i obećanja mogućeg iskupljenja ili spasa.

Za izopćenike koji slute da su dotakli dno, otkriće da postoji još jedan kat ispod onog na kom su završili pravi je melem za dušu, saznanje koje im vraća ljudsko dostojanstvo i čuva ono malo samopoštovanja koje im je ostalo.

Prispjeće nepregledne mase migranata beskućnika kojima su ljudska prava oduzeta ne samo u praksi nego i slovom zakona donosi (rijtku) priliku za takav događaj. Time se mogu objasniti podudaranja perioda masovne migracije i uspona ksenofobije, rasizma i šovinističkog nacionalizma, kao i zapanjujući povjesni uspjesi ksenofobnih, rasističkih, šovinističkih partija i pokreta i njihovih militantnih lidera.

Dno ispod dna

Nacionalni front koji predvodi Marine le Pen privlači uglavnom glasove sa dna ljestvice – glasove obespravljenih, diskriminisanih, osiromašenih i isključenih slojeva francuskog društva, ljudi okupljenih oko izričito formuliranog ili podrazumjevanog slogana "Francuska pripada Francuzima". Za ljude ugrožene prešutnim, (sada) možda i formaliziranim mehanizmima isključivanja iz društva, to je dragocjen slogan: nacionalizam je onaj sanjani čamac za spašavanje  njihovog izbljedjelog ili već sasvim urušenog samopoštovanja. Biti Francuz (ili Francuskinja) – to je jedino (jedino dostupno?) obilježje koje ih smiješta u isto kategoriju sa dobrim, plemenitim, uzvišenim i moćnim ljudima na vrhu i postavlja iznad slično unesrećenih stranaca, novopridošlica bez države. Imigranti su ono skriveno dno ispod dna koje su tražili – podzemlje ispod podzemlja na koje su domaći „jadnici“ osuđeni, prizor koji im pomaže da vlastitu sudbinu ne doživljavaju više kao apsolutno ponižavajuću, gorku, neprihvatljivu i nepodnošljivu.

Osim uobičajenog izvanvremenskog nepovjerenja prema strancima postoji i jedan dodatni razlog da osjećamo nezadovoljstvo zbog masovnog priliva izbjeglica i azilanata; taj razlog je posebno blizak jednom drugom segmentu društva – nastajućem "prekarijatu": ljudima koji strahuju od gubitka stečenih posjeda i društvenog statusa. Oni se utoliko razlikuju od Ezopovih zečeva potonulih u očaj koji su sve već izgubili ili nikada nisu ni dobili priliku da bilo što steknu.

Stranci na obalama – i na ulicama

Iznenadnu masovnu pojavu stranaca na našim ulicama nismo mi izazvali i ona nije pod našom kontrolom. Nitko nas nije pitao, nitko nas nije tražio dozvolu. Nije neobično što nove valove izbjeglica mnogi vide (da upotrebim riječi Bertolda Brechta) kao "glasnika koji nosi lošu vijest". Oni su utjelovljenje obrušavanja jednog poretka na izdisaju (šta god podrazumjevali pod "poretkom": stanje stvari u kojem su veze između uzroka i posljedica stabilne i otuda razumljive i predvidljive, tako da ljudi unutar poretka znaju šta treba činiti): izbjeglica je kao čovjek s pločom oko vrata na kojoj piše da se bliži kraj svijeta. Kao što primjećuje Jonathan Rutheford, "oni donose loše vijesti iz dalekih krajeva i spuštaju ih pred naša vrata“. Oni nam priopćavaju i podsjećaju nas na nešto što bismo rado zaboravili: da negde na svijetu postoje globalne, daleke, neopipljivije, skrivene, misteriozne sile koje ponekad čujemo, ali ih nikad ne vidimo, dovoljno moćne da se umješaju u naše živote, uprkos našim željama i planovima.

Po nekoj čudnoj logici, „kolateralne žrtve“ tih sila često doživljavamo kao prethodnicu upućenu podignuti logore unutar naših zidina. Ti nomadi – ne po izboru već po presudi, okrutne sudbine – razdražuju nas i ljute podsjećanjem na (neizlječivu?) nesigurnost našeg položaja i teško stečenog blagostanja – a ljudski je, previše ljudski, kriviti i kažnjavati glasnike koji samo prenose poruke zbunjujućih, nerazumljivih, zastrašujućih i opravdano omraženih globalnih sila za koje slutimo da stoje iza agonije i ponižavajućeg osjećanja egzistencijalne nesigurnosti koja nam razara vjeru u sebe i ruši životne projekte. Ne možemo učiniti ništa da zauzdamo neuhvatljive i udaljene sile globalizacije – ali možemo preusmjeriti bijes na produkte njihovog djelovanja koji su nam nadohvat ruke. Naravno, korijen problema ostaje izvan domašaja naših izljeva bijesa, ali tako bar dobijamo kratak predah od poniženja, bespomoćnosti i nesposobnosti da se odupremo paralizirajućoj neizvjesnosti našeg položaja u svijetu.

Ta izvrnuta logika i mentalni stav koji otuda proizlazi stvaraju plodno tlo koje privlači skupljače glasova: to je prilika koju političari ne propuštaju.

Unovčavanje strepnje izazvane prilivom izbjeglica i straha da će zbog toga pasti nadnice i plaće koje već dugo stagniraju i produžiti se već ionako dugački redovi ljudi koji uzaludno čekaju rijetke poslove – iskušenje je kojem malo koji političar na vlasti ili u opoziciji može odoljeti. Strategije koje političari koriste da bi ugrabili dobru priliku su brojne i raznolike, ali jedna stvar je sasvim izvjesna: politika razdvajanja i održavanja distance, izgradnje zidova umjesto mostova i "gluhih soba" umjesto otvorenih linija za komunikaciju (ukratko, pranje ruku i skrivanje ravnodušnosti iza maske tolerancije) vodi ravno u pustinju uzajamnog nepovjerenja, otuđenja i daljeg pogoršanja stanja.

Mada varljivo utješna na kraći rok (pošto je izazov gurnut pod tepih), ta samoubojstvena politika samo uvećava zalihe dinamita za neku buduću eksploziju.

Zato i naš zaključak treba biti sasvim jasan: jedini način da uspješno rješimo sadašnje i očekivane buduće probleme je odbacivanje iskušenja podjele; zapravo, podjelu treba onemogućiti tako što ćemo odmah srušiti ograde "prihvatnih centara" i dozvoliti da neugodne razlike, razilaženja i samonametnuta otuđenja stupe u neposredan, svakodnevni i sve bliži kontakt – u nadi da će to dovesti do fuzije horizonata umjesto prvo nametane, a potom zdušno prihvaćene sve opasnije fisije.

Dugo i teško putovanje

Da, znam – to znači da nas čeka dug period teškoća i trzavica; malo je vjerojatno da će takav izbor odmah donijeti olakšanje i moguće je da će se sumnje i animoziteti u početku čak produbiti; ipak, ne vjerujem da postoji alternativa, udobniji, manje rizičan put, prečica koja vodi pravo do rješenja problema. Čovječanstvo i čovječnost su u krizi – jedini izlaz iz krize je solidarnost među ljudima. Prva velika prepreka na putu izlaska iz procesa uzajamnog otuđenja je odsustvo dijaloga: tišina, samootuđenje, distanca, nezainteresiranost, nemar, ravnodušnost. Umjesto dvojstva ljubavi i mržnje, dijalektiku povlačenja granica treba ispitati iz perspektive trijade ljubavi, mržnje i ravnodušnosti ili nemara.

Evo šta je o poroku ili grijehu ravnodušnosti rekao papa Franjo prilikom posjete Lampeduzi 8. lipnja 2013. – gdje su "moralna panika" i moralni debakl kojem prisustvujemo i počeli:

"Koliko je zalutalih među nama, uključujući i mene; ne poklanjamo pažnju svijetu u kojem živimo; ne brinemo o njemu, ne štitimo ono što je Bog stvorio za sve ljude, ne brinemo jedni o drugima! Kada cjeli svijet tako zaluta, događaju se ovakve tragedije… Moramo se zapitati: 'ko je odgovoran za krv naše braće i sestara? Nitko! To je naš odgovor: nisam ja; ja nemam ništa s tim; mora da je neko drugi, sigurno nisam ja… U našem svijetu nitko se ne osjeća odgovornim; izgubili smo osjećaj odgovornosti za braću i sestre… Kultura blagostanja koja nas navodi da mislimo samo na sebe učinila nas je neosjetljivima na vapaje drugih, zatvara nas u balone od sapunice koji su lijepi, ali nemaju sadržaja; pružaju samo prolaznu i praznu iluziju koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, vodi u globalizaciju ravnodušnosti. U globaliziranom svijetu patimo od globalne ravnodušnosti. Navikli smo na tuđu patnju: ne tiče me se, ne zanima me, to nije moj problem!“

Papa Franjo poziva "da obrišemo ono što je od Iroda ostalo u našim srcima; da molimo Gospoda za milost da oplačemo vlastitu ravnodušnost, da oplačemo okrutnost svijeta, okrutnost u našim srcima i srcima svih onih koji u anonimnosti donose društveno i ekonomski važne odluke kojima se otvaraju vrata tragedijama poput ove". Rekavši to, zapitao se: „Je li netko zaplakao? Je li u našem svijetu netko danas zaplakao?“

Prijevod: I.Horvath

Izvor: Social Europe

Autor ovog veličanstvenog eseja je Zygmunt Baumann; jedan od najvažnijih sociologa 20. stoljeća. Umro je u prvim danima ove godine u  91. godini života. Kao sociolog bavio se mračnim stranama suvremenosti, upozoravajući da prevelik upliv tržišta i uspon društvenih mreža šteti međuljudskim odnosima. Rođen u Poljskoj, gdje je i započeo svoju znanstvenu karijeru nakon Drugog svjetskog rata, koji je proveo kao vojnik Crvene armije. Od 1971. živio je u Engleskoj i predavao na Sveučilištu Leeds. Njegov je odlazak iz domovine Poljske, bio potaknut valom antisemitizma koji je sponzorirao tadašnji poljski komunistički režim.

Odlazak u Veliku Britaniju bio je Baumanov početak međunarodne karijere. Objavio je gotovo šezdeset knjiga od kojih se mnoge ubrajaju u klasike sociološke literature.

Posljednjih desetak godina Baumann je bio iznimno kritičan i prema Izraelu, posebice u smislu odnosa prema Palestini, tvrdeći da Izrael koristi Holokaust kako bi činio nesavjesna djela.

Bauman je 2011. gostovao na Subversive Film Festivalu u Zagrebu.