Kada se 20. travnja 1871. Franji Penkali, višem katastarskom inženjeru monarhije, po nacionalnosti Poljaku, i Mariji rođenoj Hannel, rodom iz Nizozemske, u slovačkom gradiću Liptovsky sv. Mikulaš, rodio sinčić kojemu su dali ime Eduard, nitko nije ni sanjao da će prezime Penkala postati svjetski pojam.

Eduard će kasnije, nakon što se zaljubi u Zagreb, svoje ime kroatizirati (pohrvatiti) u Slavoljub.
Već je u najranijoj mladosti Penkala pokazivao zanimanje za prirodno-tehničke znanosti: fiziku, kemiju, teorijsku i praktičnu mehaniku te za njihovu primjenu u praksi.

Sam je ispričao da u kući nije bilo sata koji on nije rastavio kako bi vidio kako rade mali zupčanici. Kad bi ga zaprepaštena majka zatekla kako rastavlja satne mehanizme, izgrdila bi ga, a on bi smireno i pribrano opet sastavio sat, koji bi i dalje točno radio. Često je skidao i brave na ladicama stola želeći otkriti što točno pomiče ključ u bravi. Dok su njegovi vršnjaci vrijeme provodili igrajući se, mali Eduard je svoje dane provodio u svojoj „radionici“. Osim radionice volio je provoditi vrijeme i u prirodi gdje je mogao otkrivati mnoge stvari. Posebno su ga oduševljavale ptice i leptiri. Razumijevanje i oponašanje njihove sposobnosti letenja postat će Penkali životni san.

Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bielitzu. Nakon mature, počinje studirati medicinu u Beču, no ubrzo uviđa da to nije njegovo područje zanimanja, pa se prebacuje na Kraljevsku visoku tehničku školu u Dresdenu gdje je diplomirao kemijsko inženjerstvo 25. ožujka 1898.
Doktorsku disertaciju napravio je iz područja organske kemije.
Već tada je Penkala govorio, čitao i pisao njemački, slovački, poljski, mađarski, a služio se i francuskim jezikom.

Tijekom studija pohađa satove violine gdje upoznaje svoju buduću suprugu, pijanisticu Emiliju Stoffregen. Penkala je bio i glazbeno vrlo nadaren. Svaki instrument koji bi uzeo u ruke svirao bi izuzetno dobro, iako je bio amater.

Život u Zagrebu

Nakon ženidbe dolazi u Zagreb i nastanjuje se, zajedno sa suprugom, na tadašnjem Trgu cara Franje Josipa br.15 (današnjem Trgu kralja Tomislava br.17). Na toj adresi otvorit će i svoju prvu radionicu u kojoj će proizvoditi svoje izume. Penkala je imao guste, crne brkove, češljao se prema gore i imao živ pogled. Uvijek je nosio elegantna odijela, a u ruci štap, što je tada bilo vrlo moderno.

Penkala je bio žestoki protivnik mađarske vlasti, te ogorčen i nesretan što je svaki svoj patent morao prijaviti Mađarskom kraljevskom patentnom uredu. No, Penkalino znanje, obrazovanje i sposobnosti respektirale su i ugarske vlasti, te je 2. siječnja 1917. imenovan za natkontrolora, s godišnjom plaćom od 2.800 kruna i dodatkom za stanarinu.

Svakodnevni radni zadaci nisu iscrpljivali izumiteljski i inženjerski Penkalin duh te su se u njegovoj glavi začeli izumi koji su postali svojina cijelog svijeta.

Ing. Slavoljub Penkala od početka svog poduzetničkog i inovatorskog poduhvata stalno povećava proizvodnju i iz svoje radionice na Trgu kralja Tomislava 17 ubrzo se seli u Prašku ulicu br. 3.
1906. počinje suradnja između Edmunda Mostera i ing. Slavoljuba Penkale, iz koje nastaje tvrtka "Penkala-Moster". Zajednički počinju graditi novu tvornicu u današnjoj Branimirovoj ulici, koju 1911. završavaju i stvaraju zajedničko dioničko društvo "Penkala-Edmund Moster" d.d.
Usporedno s tvornicom u Zagrebu, drugi član obitelji Moster zajedničkim kapitalom otvara drugu tvornicu u Njemačkoj, 6.11.1908.godine, u Berlinu Neukolnu, pod imenom tvrtke Edmund Monster & Co.

Svoj izum mehaničke olovke koju ne treba šiljiti, penkale, patentirao je gotovo na svim kontinentima. Ali, mnogi ljudi koji svakoga dana drže u ruci penkalu još ne znaju da je taj epohalni izum djelo Zagrepčanina i smatraju da naziv penkala dolazi od engleske riječi pen, tj. pero.


Inovatorstvo i rad
Stvarno je bogat onaj čiji je život ispunjen neprekidnim otkrićima.

Penkalino djelo obuhvaća 80-tak izuma s područja mehanike, kemije, fizike, zrakoplovstva, itd., i očit su dokaz svestrane tehničke nadarenosti inženjera nemirna duha.

Neki od revolucionarnih izuma ing. Slavoljuba Penkale su:
• mehanička olovka
• nalivpero s krutom tintom
• držač nalivpera i olovke, tzv. ´knipsa´
• termofor i termos boca
• rotacijska četkica za pranje zubi
• ebonit (masa od koje su se pravile gramofonske ploče)
• deterdžent za pranje rublja
• sredstvo za uništavanje insekata
• sustavi za mjerenje protoka tekućina
• preparat ksilolita protiv parazita u željezničkim pragovima
• kočnice za vagone
• sastav tračnica
• manometar
• dinamometar
• specijalni mikrofoni
• prislušni uređaji


Penkala je dao i proračune te nacrte turbinskih kola i propelera za pokretanje helikoptera. Proučavajući opstrujavanje aeroprofila zračnim mlazom pomoću kompresora, pronašao je novi izvor sile uzgona.
Također je pronašao i lijek protiv reume koji je nazvao Radium D Francovka. Usavršio je gramofonsku iglu i gramofonske uređaje te izmislio novu masu za lijevanje gramofonskih ploča, anodne baterije i džepnu baterijsku lampu.

Penkala je na čestim putovanjima odsjedao u raznim hotelima, no čak i u onim najboljima noću su ga uznemiravali razni kukci poput stjenica, žohara i crvotočina. Tada nije postojalo ništa protiv kukaca, a da pri tom nije bilo škodljivo za čovjeka. Čovječanstvo nije znalo za široko primjenjive insekticide.
Penkalu, kao urednog i čistog čovjeka, izuzetno su smetali problemi s kukcima. U svojoj je radionici počeo miješati razne praške i iskušavati ih na raznim insektima. Uskoro je dobio rezultate. Kada se uvjerio u djelotvornost svog novog kemijskog preparata, lansirao ga je pod imenom Krepax. Krepax je imao vrlo široko djelovanje na razne vrste kukaca. Svijet je dobio insekticid.

Ing. Penkala je gotovo svakog dana, točno u 10 sati iz svoje radionice u Praškoj, odlazio na omiljeni «gablec» u Ilicu u Lovački rog. Ondje bi pojeo pržena jetrica ili jaja na oko i popio kriglu piva. Na povratku bi svratio u kavanu «Corso», gdje bi, pijući «kapuciner» i pušeći cigaretu za cigaretom, prelistao strane časopise, zanimajući se za nova tehnička dostignuća. No, kako je mnogo i putovao, u raznim je gostionicama i kavanama uočio stolnjake uprljane teškim mrljama. Razmišljao je kako bi se one lako mogle ukloniti. Danima je radio pokuse, miješajući razne kemijske tvari i jednoga je dana pronašao prašak kojim je u nekoliko sekundi isprao sve mrlje od vina, voća i tinte. Bio je to prvi deterdžent! Ne naišavši na razumijevanje novčara i tvorničara, Penkala je taj deterdžent zadržao samo za kućnu upotrebu, obradovavši tako suprugu.

Istovremeno je pronašao i plavilo za rublje. Za taj izum veliki interes su iskazale sve praonice u gradu gdje su se tada ručno prale oficirske bijele košulje. Pošto bi se košulje i drugo bijelo rublje opralo, ispiralo bi se u vodi u kojoj je bilo otopljeno plavilo u obliku malih kuglica. Plavilo za rublje postalo je nužna potrepština sve većeg broja kućanstava jer je zamijenilo dotadašnje sredstvo za bijeljenje, tzv. blajh, koji je nakon duže upotrebe nagrizao rublje.

Neptis lucilla -dvosjedni zrakoplov

Uočio je da prilikom slijetanja, golubovi i lastavice, lepezasto rašireni i horizontalno položeni rep sa svake strane malo podignu. O tom je prirodnom mehanizmu razmišljao danima. Želio je napraviti takvu konstrukciju repa aviona koji bi se mogao pomicati pomoću čeličnih žica vezanih za upravljač, kako bi mu mijenjao oblik prilikom polijetanja i slijetanja te uzdizanja za vrijeme leta. Penkala je naravno uspio u svome naumu te napravio i taj mehanizam. Površine repa mogle su zauzeti pet položaja.

1909. godine prijavio je Kraljevskom mađarskom patentnom uredu uređaj za podizanje u zrak i napredovanje (upuhivanje na krila) pod br. 47374. Dvosjedni zrakoplov, po svojim zamislima i nacrtima, Penkala dovršava 1909. godine, a 1910. njime već leti. Nazvao ga je po leptiru - Neptis lucilla.
10.12.1909. prijavio je Kraljevskom mađarskom patentnom uredu izum aviona na principu zmaja s posebnim tipom kormila pod br. 50774., a 28. prosinca prijavio je sustav avionskih nosećih krila pod br. 50775. U vrijeme izgradnje zrakoplova, sagradio je 23. veljače 1910. hangar za njegov smještaj na vojnom vježbalištu na Črnomercu i tako otvorio prvo uzletište u Hrvatskoj. To je ujedno i datum rođenja hrvatskog zrakoplovstva i prvog hrvatskog aerodroma.

U travnju izvodi svoj prvi skok avionom, a u lipnju i prvi javni let za općinstvo grada Zagreba. yes

Penkala je sav novac koji je zaradio prodajom penkala i ostalih izuma, kao i ostatak miraza svoje žene, uložio u izgradnju svog aviona, iako je cijeli svijet na ideju aviona gledao sa skepsom, omalovažavanjem i konzervatizmom. Stoga nitko od zagrebačkih bankara nije bio zainteresiran za financiranje Penkalina aviona, jer u njemu nisu vidjeli mogućnost profita.

Najznačajniju ulogu u izgradnji aviona i njegovu letu imao je mladi urarski mehaničar Dragutin (Karlo) Novak. S ing. Penkalom se upoznao na preporuku svojeg staratelja i ujaka Kolomana Arkusa, tada majora u austrijskoj vojsci. Dragutin Novak postaje ne samo čuvar Penkalina aviona i alata u hangaru, već i predani suradnik u dovršavanju montaže aviona. On je živio u maloj sobi u hangaru. Kasnije, za vrijeme prvog svjetskog rata, bio je nastavnik letenja u vojnoj zrakoplovnoj školi u Fischamendu, Austrija.

Marketing Penkale

Poduzeću Penkala bio je svojstven i pomno razrađeni pristup reklamiranju proizvoda. Sam Slavoljub Penkala osmislio je mnoge marketinške poteze svoje tvrtke. Osobno je dao ideju za dizajn zaštitnog znaka, simpatičnog čovječuljka s ogromnim ušima i špicastim nosom (zapravo karikature samoga Penkale). Sam znak je izradila Penkalina šogorica, akademska slikarica Jadviga Matavovska.

Maštoviti memorandumi, reklamne figure manekeni, razne promocije proizvoda, pomni odabir novina u kojima su se davali oglasi i ostali potezi, znatno su doprinijeli da ime tvrtke i proizvoda postanu prepoznati u svijetu.

Tragičan kraj

Prvi svjetski rat prekinuo je Penkalina istraživanja. Životne prilike bile su vrlo teške, te se više posvetio praktičnoj izvedbi i plasiranju svojih izuma. Iako je rijetko obolijevao, 1919. obolio je od malarije. Nikome nije bilo jasno gdje ga je ubo komarac anofeles. Bolest je uzela maha i ti dani njegova bolovanja, visoke temperature i groznice bili su za njegovu obitelj i prijatelje puni straha i neizvjesnosti. Nakon desetak dana Penkala se oporavio i ubrzo ozdravio. No, zdravlje nije dugo služilo Penkalu.

U svojim naporima da razvije industriju na području Zagreba i čitave Hrvatske nenadano umire 5. veljače 1922. u 51. godini, nakon službenog putovanja s kojeg se vratio s upalom pluća. Sudbina je htjela da je umro u naponu intelektualnog stvaranja.

Sprovod tog domoljuba i plemenitog čovjeka bio je do tada neviđen. Masa je Zagrepčana u dugoj povorci, 7. veljače 1922., pratila preminulog Penkalu. Cijeli intelektualni Zagreb išao je u dubokoj žalosti iza čovjeka koji je Zagrebu i Hrvatskoj dao tako mnogo.

U posmrtnom je govoru prof. dr. Izidor Kršnjavi rekao:
«Tvorac penkale ostavio je svoje ime za vječnost!»

Zanimljivosti
Penkala je po savjetu svog oca otišao na studij medicine u Beč. Iako su ga zanimali ljudski kostur i funkcije mišića, nije mogao podnijeti seciranje. Stoga napušta prvi semestar i odlazi teti Mariji u Dresden na studij kemije.

Ing. Slavoljub Penkala završio je studij s ocjenom dobar. Fakultet je za njega bio samo formalnost kako bi postigao akademski naslov i bio priznat u tehničkim krugovima, pa se i nije previše trudio. Zaštitni znak Penkale je 30. listopada 1910. izazvao pomutnju u Grazu, o čemu su tada pisale i novine Kleine Zeitung.
Naime, praktikant trgovca Brauna, koji je imao zastupništvo penkala-olovaka, reklamirao je penkale noseći na glavi masku u obliku zaštitnog znaka. Praktikant je bio odjeven u elegantnu odjeću, a u ruci je nosio ogromnu penkalu, poput štapa za šetnju. Mladić je ponosno šetao ulicama Graza i svi su se smijali uspjeloj reklami.No, policajac kod Zemaljske skupštine smatrao je da je interes koji je mladić pobudio javna sramota. Stoga je „objekt javne senzacije“ doveo svojem pretpostavljenom, a gradsko vijeće, kao vlast nadležna za sigurnost, priopćilo je da su maske, prerušavanje i maskirane povorke zabranjene i kažnjive, te maskiranim osobama predstoji trenutno zatvaranje. Takav način reklamiranja bio je prekršaj, prema štajerskoj policijskoj uredbi iz 1858.

Kako je Penkala bio strastveni lovac, često bi ga u šumi zatekla noć. Njegovi prijatelji koji su ga pozivali u lov, neobično su se iznenadili kada je Penkala u dubokoj šumi, u sumrak, odjednom svima osvijetlio put džepnom električnom svjetiljkom. Odmah su se oko njega okupili njegovi prijatelji, tadašnji načelnik grada Zagreba Heinzel, arhitekt Erlich, kipar Frangeš, prof. Kršnjavi i drugi. Svijetlili su na sve strane i bili oduševljeni «modernim lampašom». Htjeli su da se ta baterijska svjetiljka proizvodi za prodaju, no nitko nije imao tako veliki kapital kako bi mogao otvoriti tvornicu baterija. Tako je baterijska svjetiljka ostala bez financijera, a Penkala je izradio tek nekoliko prototipova za svoje prijatelje.

Dok je konstruirao svoj avion, Penkala je bio pravi magnet za mnoge znatiželjne Zagrepčane, koji su dolazili gotovo svakog dana na nasip uz vojno vježbalište i ondje satima sjedili. Znali su tko je Penkala, jer je već iz daljine bio prepoznatljiv sa svojom omiljenom bijelom svilenom kapom crnog štitnika, istog oblika kakav je nosio i njemački konstruktor zračnog broda, grof Ferdinand von Zeppelin.

Izvori:
wiki
http://www.toz-penkala.hr/slavoljub-penkala