Ekonomski gledano, ukoliko u sustavu prevladava mišljenje da treba što manje raditi i što više zarađivati, on ne može dugoročnije opstati. Ukoliko zaposlenici samo gledaju kad će završiti radno vrijeme bez da se koncentriraju na kvalitetu onoga što rade, dovode u pitanje i njen opstanak. Začuđujuće je pritom da ne razmišljaju da, ukoliko organizacija ne posluje dobro ili ode u stečaj, s njom odlaze i njihova radna mjesta. Mnogi očekuju od svoje organizacije da opstane i dobro posluje unatoč njihovom neradu i osjećaju se prilično izigrano ukoliko ona to ne uspije, bez da u toj činjenici pronađu makar i dio svoje odgovornosti.

Ako se radi o državnim službama ponašanje djelatnika možda neće ugroziti njihov opstanak, ali će za posljedicu imati loše zdravlje stanovnika, slabo odgojene i obrazovane mlade ljude - buduće nositelje ekonomije. Zato je stav o poslu koji treba samo odraditi bez većeg osobnog angažiranja ekonomski i društveno vrlo poguban.

Psihološki gledano, takav stav prema radu je izrazito paradoksalan. Istraživanja su pokazala da je aktivnost u kojoj se čovjek najviše može osjećati ispunjeno, predano, angažirano i korisno – upravo rad. Također je dokazano da je ta potpuna predanost prirodno stanje koje se događa kada se odlučimo prepustiti onome što radimo. Važno je napomenuti da pritom vrsta rada uopće nije bitna - jednaku predanost radu mogu osjetiti i oni koji se bave intenzivnim fizičkim radom, kao i oni koji trebaju rješavati vrlo zahtjevne intelektualne zadatke. Tako izgleda da se ponekad i borimo protiv toga da nam se posao previše svidi, jer kako bi onda mogli nastaviti s ulogom osobe koja sve kritički promatra i u svemu pronalazi pogrešku, što je danas vrlo poželjan društveni obrazac, premda nikoga ne vodi ni prema čemu dobrome. 

Novac svakako predstavlja manifestnu dobrobit posla, tj. onu koja je vidljiva i svima dostupna. Ali da li ste se ikada zapitali da li posao sa sobom donosi još neke dobrobiti koje pogoduju mentalnom zdravlju ljudi?

Jedan od teorijskih koncepata koji naglašava koje su to još dobrobiti posla je Model latentne deprivacije, koji je osmislila austrijska psihologinja Marie Jahoda.

Jahoda smatra da pored toga što osigurava financijski prihod, zaposlenost održava i nekoliko drugih funkcija koje su centralne za psihološko zdravlje. S toga, kada osoba postane nezaposlena ona ne gubi samo novčani prihod, nego je uskraćena za ostale dobrobiti koje posao sa sobom nosi, a koje su zapravo primarni uzrok psihičkih poteškoća. Taakve dobrobiti posla Marie naziva latentnim, jer su zapravo prikrivene i mnogi ljudi ih nisu ni svjesni dok ih ne izgube.

Latentne dobrobiti posla su:

1. Struktura vremena
Ljudi odrastaju, učeći kako da dan ispune planiranim aktivnostima, međutim tokom nezaposlenosti, struktura vremena odrasle osobe je poremećena i ljudi nemaju priliku da se aktivno angažuju. Dakle posao daje odraslom radno sposobnom čovjeku dnevnu strukturu, kako bi se osjećao korisnim i zadovoljnim.

2. Aktivnost
Posao nas čini aktivnim, više se krećemo, komuniciramo i ne dopušta situaciju u kojoj se osoba osjeća lijenom i beskorisnom

3. Status i identitet
Posao nam daje određeni status i upotpunjuje naš lični identitet. Nezaposlene osobe, često izvještavaju o gubitku statusa i utisku da su beskorisni, radije nego o životu koji ima kolektivnu svrhu, također izvještavaju o gubitku socijalnih kontakata.

4. Kolektivna svrha
Posao doprinosi da se osjećamo dijelom određenog kolektiva, a samim tim dijelom određene zajednice i društva. Čovjek je društveno bice i prirodno stanje čovjeka je da ima potrebu osjećati pripadnost određenoj zajednici, što povećava razinu zadovoljstva životom.

5. Socijalni kontakti
Ono što svako ljudsko biće treba je prisustvo druge osobe. Kroz posao ljudi su u mogućnosti da se susreću i komuniciraju sa ljudima različitog spola, socioekonomskog statusa, zanimanja isl. što dodatno „obogaćuje“ njihovo iskustvo i doprinosi mentalnom zdravlju. Osobe kao što su domaćice, volonteri, penzioneri ili žene na porodiljskom bolovanju, koji su izvan radne snage,  izvještavaju da prema Jahodinom modelu osjećaju neke od latentnih dobrobiti posla, ali nikada u tolikoj mjeri koliko regularno zaposleni ljudi. Zaposlene osobe izvještavaju o značajno više latentnih dobrobiti nego osobe koje su nezaposlene. 

Ako ste nezaposleni razmislite da li je novac jedino što Vam nedostaje da biste bili zadooljni, ili ukoliko ste zaposleni razmislite da li bi Vam jedino financijski dohodak nedostajao ukoliko biste izgubili posao?

Razna psihološka istraživanja su pokazala suprotno, a šta Vi kažete?

 

Inela Kaknjo