Bosanska Edith Piaf -Jadranka Stojaković, rođena je 24. srpnja 1950. godine u Sarajevu, gdje je i počela sa svojom jedinstvenom glazbenom karijerom. Tijekom kasnih 1970-ih počela se bavi obradom bosanskih sevdalinki i starih gradskih ljubavnih pjesama u novom glazbenom aranžmanu. Radila i primjenjenu glazbu za televiziju (Dječje emisije Televizije Sarajevo).

Sve je krenulo kad ju je novinar iz Japana slušao na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine, za koje je napisala službenu glazbenu temu. U to vrijeme Diskoton je objavio kompilacijski album s obradama jugoslavenskih narodnih pjesama; tako je do ploče došao i japanski novinar, koji ju je čuo u emisiji Televizije Sarajevo kako pjeva. Ploču je odnio u Japan i dao prijateljima iz glazbenog businessa.

Oni su je preslušali i za kratko vrijeme pozvali Jadranku da gostuje u Japanu. Kada su se uvjerili da ju je publika prihvatila, ponudili su joj ugovor na četiri godine, koji je sklopila 1988.

Debi album za ondašnje tržište objavila sam za Toshiba-EMI. Taman kad je krenula u osvajanje japanskog tržišta, izbio je rat u Bosni. Jadranka je ostala bez putovnice, jer na njemu više nije bilo mjesta za pečate. U tom trenutku nije imala kome obratiti, jer je Japan BiH priznao tek 1998. Nije mogla izaći iz zemlje, ali je od japanske vlade dobila papir da može ostati. Kao prava Bosanka, voli pitu, ali se prilagodila i sushiju. Bosanske specijalitete, za koje tamo ne može nabaviti ništa, zamijenila je morskim algama i korijenjem raznih biljaka.

Uz neizdržljivu nostalgiju koju je osjećala za Bosnom, 1999. organizira se koncert povodom obnavljanja dvorane Zetra i ona Jadranka se odlučuje vratiti... 

No, počelo je NATO-vo bombardiranje u Srbiji, i kako su bili zabranjeni svi letovi i iznad Bosne, morala je da se vrati u Japan. Tako je u Bosnu konačno kročila 2000. godine, kada je dovela skupinu japanskih glazbenika i priredila koncert. Japanske tiraže albuma Jadranke Stojaković nisu bile velike. Otežavajuća okolnost bila je i što je Bosna postala poznata po ratu. Nije mogla doći do posla, jer velike kompanije nisu željele da im pjeva pjeva naslovnu komercijalnu temu zbog toga što joj je zemlja takva kakva jest.

S bendom Bondage Fruit nastupala je u light house klubovima, u kojima se sviraju specifični glazbeni žanrovi. Jednom godišnje priredi bi koncert u Tokiju. 

U Tokiju, najnatrpanijem mjestu na svijetu, živi u iznajmljenom stanu, jer je preskupo i pomisliti na kupnju vlastitog. 

O svom životu u Japanu, Jadranka kaže: "Svaka zemlja ima svoju tugu. U Japanu se svaki dan zemlja trese, ljudi se ubijaju zbog odgovornosti, desi se da djeca ubiju roditelje zbog pritiska koji ne mogu podnijeti. S druge strane, za turiste nema ljepše i interesantnije zemlje. Japanci su najciviliziraniji narod na svijetu. Iako nisu izmiješani s drugim narodima, paze da nikog ne povrijede. Ali, u zadnje je vrijeme uočljivo da napuštaju tradicionalni način života. Po našoj zajedničkoj istočnjačkoj liniji imamo nekih sličnosti. Tamo se, kao i kod nas, nitko ne cijeni previše. A već je poznata činjenica da najveći broj tvrtki radi do trenutka kad šef ustane i ode kući. Oduška od posla ljudi, nažalost traže u piću ".

Ipak Jadranka se vratila u svoje Sarajevo: "Ja nikada neću postati prava Japanka. Kao ni drugi stranci. Zato je povratak neminovan. Naravno, ono osnovno se zove nostalgija ... " 

Nažalost, na tom putu povratka Jadranku Stojaković dočekala je prava drama. Pokušala je vratiti svoj stan u Sarajevu, u ulici Obitelji Ribara. U ratnim vremenima u taj stan se netko uselio, a onda ga kasnije - prodao.

Bregović se oko povratka u Sarajevo dvoumio jer nije znao s kim bi radio u Sarajevu, ne poznaje dovoljno ovdašnje glazbenike i sl.Jadranka Stojaković sve to zna, ali joj elementarni uvjeti za rad nisu omogućeni. Čak i kad bi se moglo i oprostiti što gradski moćnici prema Bregoviću imaju blagonakloniji odnos, zbog njegove veće popularnosti, većeg utjecaja, jačih veza (kako u Sarajevu tako i šire), ne može se oprostiti da se njega moli, a za nju da ih boli ...

Ubojice nade
S obzirom na to da je to prva kantautorica u BiH, velike popularnosti, ugrađena u kulturu grada, identifikacijski orijentir niza generacija, s nespornim zaslugama za kulturnu razmjenu BiH i Japana, ona jednostavno mora imati uvjete za život i rad.

Skeptici će reći: "A što s uvjetima umirovljenika, radnika, invalida ..." Pa upravo i zbog niza socijalno ugroženih kategorija stanovništva, kao i običnih građana, ne samo zbog nje same. Ako socijalno ugroženima ostala još samo nada da će jednog dana i njima biti bolje, slučaj Jadranke Stojaković još jedan je u nizu ubojica te nade. Njihovom logikom gledano, ako je odnos prema jednoj od ikona grada takav, tko će se onda za njima okrenuti?

Gotovo je sigurno da bi porezni obveznici, kad bi imali utjecaja na to gdje će njihovi novci ići, radije odlučili da se, recimo, mirovinsko ili zdravstveno osiguranje plaćaju Jadranki Stojaković, nego nekim "novokomponiranim celebovima". Nedopustivo je da recimo jedan Deen ima status "zaslužnog umjetnika", kojem Sarajevo uplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno-invalidsko osiguranje, a Jadranka Stojaković nema.

Nešto slično prema njenim riječima, obećali su joj iz Udruženja likovnih umjetnika BiH čiji je član postala. Tu paradoks dolazi do vrhunca. Iako slikarica sa završenom akademijom likovnih umjetnosti Jadranka Stojaković u slikarstvu BiH, a pogotovo šire ne predstavlja značajno ime. Dakle, tu privilegiju da netko države, a preko udruge ima neke beneficije zakonski mogu imati samo zaslužni umjetnici. Ona tu titulu može steći samo kao estradna umjetnica, ali estrada ne čini ništa za pomoć njoj.

Nije sva krivnja, naravno, u estradi. Glavni uzrok takvog odnosa prema zaslužnim umjetnicima nalazi se u šizofrenosti sustava, a ona se ogleda u njegovoj sklonosti da samog sebe poništava.

A interesantno je spomenuti: Da je Jadranka Stojaković u životu napravila samo jednu pjesmu i to onu Sve smo mogli mi, s obzirom na to koliko se vrti po radio i TV postajama, koliko se antologija s tom pjesmom proda, koliko se ta pjesma izvodi uživo u originalu ili obrađena i ona i svi suradnici na pjesmi cijelog svog života više ne bi morali ništa raditi da bi lagodno živjeli.

Glazbeni počeci Jadranke Stojaković kreću 60-ih, kada je počela u grupi Kombo 6. Prvi put kao solist nastupila je 1968. na festivalu "Mladi pjevaju proljeću", pa nastup u TV emisiji "Na ti" (autora Duška Trifunovića ), kroz koju su prodefilirali svi ondašnji glazbenici, da bi napokon s pjesmom "Ti ne znaš dom gdje živi on" nastupila na Omladinskom festivalu u Subotici 1973. i dobila prvu nagradu. Taj njezin prvi singl s ovom pjesmom objavio je PGP RTB, jer u Sarajevu još nije postojala diskografska kuća. Potom su uslijedile "Muzika je svirala" (1974) i "Sve smo mogli mi" (1975), da bi ubrzo počela snimati back-vokale na pločama Indexa i skupine Cod. Ismeta Dervoz i Jadranka Stojaković su tada bile tandem i za prateće vokale u pjesmama s popularnog festivala Vaš šlager sezone. U dva navrata je 1974. išla je na turneju po Rusiji, prvi put s Daliborom Brunom, Višnjom Korbar i grupom "One i oni", a drugi put s Oliverom Dragojevićem, Minjom Subotom i Slađanom Milošević. S tih dalekih i napornih turneja sjeća se i teških trenutaka - jednom se onesvijestila na sceni od silnog napora - ali i neobičnih detalja: u Gruziji im je bilo zabranjeno da sviraju harmoniku, jer je asocirala na "Švabe".

Iako je kasnije snimila mnoge pjesme, Jadranka i dalje kao svoje najdraže izdvaja "Čarobnjaci" i "Što te nema". Prva se našla i na kompilaciji, u svijetu hvaljenoj, Bentbaša - Sevdalinka, bosanska ljubavna pjesma, u njezinoj novoj izvedbi s japanskim glazbenicima. Te, 1981. godine zajedno s Nedom Ukraden i Ismetom Dervoz-Krvavac, pjeva prateće vokale u Vajtinoj pjesmi Layla, koja je predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji.

Još jednom treba podsjetiti, radi se o zaslužnoj umjetnici i građanki koja je teško bolesni beskućnik. Ne može biti velikog umjetnika, a da je malen čovek: to bi značilo da nije uistinu veliki umjetnik.