Kao i svi ostali ljudi na ovom svijetu, i ja u sebi imam dva vuka. Onog bijelog, pitomog, jakog ali osjećajnog, strogog ali pravednog, zaštitnika ali dobronamjernika koji bi svakom praštati mogao. I onog crnog, ofucanog, izgladnjelog osvetnika, koji bi svojim čeljustima drugima presuđivao, svojim djelima kažnjavao i samo pokajnicima na koljenima praštao. U okršaju njih dvojice pobjeđuje uvijek onaj kojeg hranim. Ne znam ni kako, ni zašto, ni koji demoni prošlosti uzdižu ovog od gladi na rubu života, bijesnog vuka, kojim vradžbinama mu daju snage da iako od mene zapostavljen i dalje meni troši san ...

Mislim da se povampiruje da bi me još doučio opraštanju. Da oprostiti ne znači samo preći preko nečeg već i to nešto zaboraviti. Da oprostiti ne znači samo odstraniti nekog iz života već i poslije svega željeti mu dobro. Da oprostiti ne znači sahraniti sjećanje na nekog, već živjeti sretno sa tim uspomenama. Da oprostiti pokajniku ne znači biti dobar, već oprostiti onom 'ko se pokajati ne umije. Da oprostiti iako u jeziku postoji kao svršen glagol u praksi je jedino upotrebljivo kao imenica opraštanje koja traje. Beskrajno. Koja nema završetka i koja svoje postojanje dokazuje tjerajući te da je činjenjem, a ne samo izgovranjem, ponavljaš.

Nema opraštanje nikakve veze s drugima, već isključivo s nama samima. Nema bolje budućnosti za one koji ne znaju praštaju, jer od življenja u prošlosti njima budućnost; nema kad ni da se desi. Sreća ne dolazi na vrata zlopamtilima. U njihovim kućama živi samo ono što pamte. Njihovog vuka upravo njihova sečanja i hrane. Uvijek ćete ga lako prepoznati. Crn je. Liči na gazdu i njegove misli.

Zato znam da, ma koliko često sebe pitao "Dokle više?" I sam sebi šaputao da nitko ne čuje "Ja ovo više ne mogu" - ja uvijek mogu još  opraštati. Zato mi živote daj još! Sipaj još nedaće, upoznaj sa još nečasnih ljudi, iskoristi svaku priliku da mi gurneš prste u sve još uvijek nezarasle rane iz prošlosti, jer ja i kad boli mogu još opraštati. Jer ja nisam taj koji će se udaviti u gorčini osvetničkog pelina. Ne! Moj bijeli, uvijek sit vuk, hranjen ljubavlju a pojen razumijevanjem, dresiran je ne da bije bitke za mene, već da me kao slijepca od tog ratničkog bezdana odvodi što dalje kad vidi da bitke počinju.

Zato kad vidiš da me boli i pomisliš da je to moj poraz, znaj da je to uvijek moja pobjeda, jer ne možeš ti bolom donijeti nemira koliko meni opraštanje može donijeti spokoja!

Blogdan