Da. Danas živimo u svijetu u kojem se bojimo drugih ljudi, u kom se čuvamo od ljubavi, u kom prezamo od uspjeha. Postoji jedna nevidljiva linija koja je stalno ispred nas, taman na tolikoj udaljenosti da je uvijek vidimo a da je nikad ne dokučimo. To je linija iza koje nam izgleda da ništa nije onako kako bi trebalo biti, ali istovremeno djeluje da iza nje sve može biti možda baš onako kako bismo željeli da bude.

To neznanje što je s druge strane zamišljene linije koju nikad ne uspijemo vidjeti ali jasno osjećamo njeno postojanje - zove se strah.

Povučena našim lošim iskustvima, nažvrljana našom prošlošću i utisnuta u zrak našim strepnjama, vrlo često nam je bliža nego što mislimo. Prelazi nam preko sredine bračnog kreveta, preko kućnog praga, preko novčanika. Najviše se voli nacrtati između onog našeg unutarnjeg Ja i onog drugog koje vidi svijet.

Razdvaja od najdražih a spaja s onim nepotrebnim dijelom nas samih - sa strahom.

Kada se ljudima slomi srce malo puta se čuje lomljava. Prikriju je zvukom odglumljenog smijeha. Zato ne bude nikog da im tada kaže, da u ljubavi nema ničeg strašnog. Padnu toliko jako da poslije imaju strah da ikad ponovno lete. I svaki put kad ih ponovo netko pokuša voliti, bježe da ponovno ne bi bili povrijeđeni. Nema nikog da im kaže da nisu svi ljudi pogrešni već samo oni koji ne znaju dodirivati a da ne polomiti, koji ne znaju maziti a da ne ogrebu, koji ne znaju ljubiti a da ne opogane. Sve dok rana ne postane ožiljak boljet će ih kad pokušaju nekome vjerovati. Ali samo vjerovanjem i opraštanjem rana zarasta.

Polomljeno srce se može popraviti ali zatvoreno - nikad, jer mu se ne može ni prići.

Nema nikog da im kaže da ne povlače liniju između sebe i ljubavi. Što vam sa ove strane linije ulijeva sigurnost kada je na ovom svijetu jedino smrt sigurna, a umiru i uplašeni i hrabri? Što vam govori da ste s ove strane linije sigurni kada je na ovom svijetu jedino majčina maternica bila sigurno mjesto, a izvan nje moraju živjeti i uplašeni i hrabri?

Ako ste izgubili povjerenje u većinu ljudi, zašto ne bi makar jedanput u životu riskirali i vjerovali da su s druge strane svi oni koji su drugačiji... Što će vam uliti povjerenje koje su vam krvopije nastanjene sa ove sigurne strane posrkale? Jedino strašno u vezi s tom linijom su priče o njoj. Loše o životu nakon prekoračenja nje, pričaju samo oni koji su joj prišli blizu i ustuknuli natrag. Oni koji su preko te linje zaista i zakoračili, više ne pričaju jer su otišli. Daleko. Jer takvi, koji su preuzeli odgovornost za nastajanje vlastitih ožiljaka, ili narodskim jezikom rečeno - za život, oni su i stigli tamo kuda su namjerili otići.

Takvi, ne idu kamo ih put vodi, već putuju kuda oni žele; čak i kad staze nema.

Ne dopustite da vam vremenom ta linija koju ste uobrazili naraste u zid! Ne dopustite da vam on zatvori vidokruge i oiviči sreću. Rušite ga jer to nije strašan zid - to je samo zid od straha. Kad se pobijedi strah od istine, prestaneš živjeti u laži. Kad se pobijedi strah od uspjeha, prestaneš živjeti u bijedi. Kad se pobijedi strah od sebe, prihvatiš svoju suštinu. A tad i tuđu!

Kad se prestanu živjeti strahovi, počne život u ljubavi. Ne čekajte da vas život natjera da budete hrabri dajući vam hrabrost kao jedini izbor, već svojom hrabrošću natjerajte život vam daje izbore. Ne odustajte! Jer strahovi nikad nisu razlog za odustajenje, već samo izgovor.

Bogdan