Ukoliko osoba osjeća intenzivnu uznemirenost i izbjegava različite vrste socijalnih situacija u kojima može na neki način biti procjenjivana od strane drugih ljudi, bez obzira da li se radi o formalnom procjenjivanju ili utisku koji ostavlja na druge, onda govorimo o socijalnoj anksioznosti.

To mogu biti najrazličitije životne situacije u kojima su uključeni drugi ljudi, kao što su:

➡ Različite vrste javnog nastupa (prezentacija rada pred auditorijem, usmeno predavanje, pjevanje, sviranje, bilo koja vrsta performansa, gostovanje u medijima, javno obraćanje kolegama, školskim drugovima ...). Ovo se često izdvaja kao zasebna vrsta socijalne anksioznosti i naziva strah od javnog nastupa.

➡ Razne vrste testiranja, pismena a još češće usmena, kontrolni zadatak, usmeno odgovaranje. Ovo se također izdvaja kao posebna forma socijalne anksioznosti i naziva se testovnom anksioznost.

➡ Različite vrste društvenih okupljanja i posjete javnim mjestima, npr. situacije u kojima osobu promatraju (npr. dok jede ili pije), posjete javnom toaletu, upoznavanje novih ljudi i potencijalnih partnera, odlasci na tulume, rođendane, proslave, svadbe, itd. Mi bi bili slobodni da ovo nazovemo socijalnom anksioznošću u užem smislu.

Iako su izazivači u opisane tri forme socijalne anksioznosti različiti, ono što im je zajedničko je njihova baza: strah od procjene drugih ljudi, odnosno potencijalne mogućnosti da će biti negativno vrednovani od strane drugih ili da će ostaviti nepovoljan dojam na druge ljude.

Nekad je to strah da će se obrukati ili ispasti neadekvatni, a nekad da jednostavno neće ostaviti dobar dojam (a smatraju da bi MORALI ostaviti dobar, čak i impresivan dojam). Zbog toga se socijalna anksioznost nekada naziva i evaluativnu anksioznost, jer joj je osnova strah od negativne ili nepovoljne evaluacije (vrednovanja) od strane drugih.

U fokusu socijalne, za razliku od ostalih formi anksioznosti je kako me drugi vide, a njen sadržaj je strepnja od negativnog dojma koji bih mogao (A NIKAKO NE BIH SMJEO) ostaviti. Ono što otežava čitavu stvar je dodatni problem koji se javlja i naslanja na ovaj osnovni, a to je strah da će drugi ljudi prepoznati znakove uznemirenosti i stida (crvenjenje, znojenje, drhtanje glasa i tijela), a tek to nikako ne smije dogoditi jer je to onda "totalni debakl, poniženje i užas".

Zbog svega ovoga, osoba počinje izbjegavati takve situacije i time sebe često sprječava da ostvari svoje ciljeve u životu: položiti ispite, da odgovara za ocjenu, prikazati neki svoj rad, da upozna ljude koji bi joj mogli biti od značaja u životu, itd.

Fizički simptomi straha mogu biti toliko intenzivni da osoba živi u uvjerenju da bi mogla izgubiti kontrolu, povratiti pred drugim ljudima, što je dodatni i vrlo otporan razlog zbog kojih osoba izbjegava "rizične" socijalne situacije. Ponekad u ovim situacijama, ili čak pri pomisli na njih, osoba razvija tjelesne simptome slične panici. Iako ovi ljudi znatno ranije prepoznaju da imaju problem, tek kada kvalitetu njihovog života počne značajno opadati (kada razviju prethodno opisana Izbjegavajuća ponašanja koja ih sabotiraju u ostvarenju vlastitih potencijala i želja), onda se javljaju za pomoć.

Dobra vijest je da je ovaj problem rješiv i da to često ne zahtijeva medicinske procedure (ovisno o intenzitetu fizičkih simptoma i istovremenog postojanja još nekog psihičkog problema), već prije svega psihoterapijske. U nekim slučajevima, kada je intenzitet problema manji, ljudi uspijevaju prevladati problem socijalne anksioznosti i sami, uz pomoć psihološke literature i zdravog razuma.

Zašto zdravog razuma? Pa prije ili kasnije svima nam u životu padne na pamet da se svaki strah, pa i ovaj, može riješiti samo izlaganjem "opasnosti". Autor često ima običaj da kaže da se ne možemo osloboditi straha od mraka ako stalno držimo upaljeno svjetlo. Tako iu slučaju socijalne anksioznosti. Iz sigurne zone svoje sobe, čitajući knjige i razmišljajući o tome, bez ikakve akcije u pravcu izlaganja tom "opasnom socijanom svijetu koji vreba da ulovi našu grešku i ismije nas" nećemo riješiti problem.

Dakle, ovdje se ne radi o običnoj stidljivosti kao crti osobnosti, koja ima izvjesnih sličnosti s opisanim stanjem, ali nije toliko snažna po intenzitetu blokirati osobu u ostvarenju važnih društvenih ciljeva u životu i ne dovodi do intenzivnih tjelesnih simptoma i izbjegavajućeg ponašanja. Također, ukoliko je uznemirenost vezana za socijalne situacije toliko intenzivna da potpuno paralizira osobu u socijalnim situacijama, a izbjegavajuće ponašanje toliko razvijeno da se osoba većinu vremena osamljuje zbog intenzivnog straha od socijalnih situacija, onda govorimo o socijalnoj fobiji.

U akademskim krugovima se raspravlja o tome da li su socijalna anksioznost i socijalna fobija dva kvalitativno različita problema, ili se samo radi o razlikama u intenzitetu. Mi se ovdje time nećemo baviti i čitateljima koji nisu psiholozi predstavit samo ono što je važno da prepoznaju problem i ukazati na načine uz pomoć kojih se on može prevazići.

S obzirom da su njeni okidači brojni i različiti, i da se ljudi razlikuju u odnosu na njih, mi ćemo u budućim tekstovima posebno obraditi specifičnosti svake forme socijalne anksioznosti i prikazati kako psihološke, tako i njezine biološke uzroke.

Što nije socijalna anksioznost?
Rekoh već, socijalna anksioznost nije tek puka stidljivost. Dali smo i neke smjernice kako možete prepoznati razlike među njima.

Također, nije svaka strepnja od tuđe procjene znak socijane anksioznosti. Svi mi ponekad strepimo kako će nas netko procijeniti i kakav ćemo dojam ostaviti, pa osjećamo tremu. To se događa u svim onim situacijama kada je ta procjena značajna za nas: pred autoritetima, kada upoznajemo osobu koja nam se sviđa, kada treba predstaviti rezultate svog rada nekome, itd. Ta vrsta treme je čak poželjna jer nas motivira da se pripremimo što bolje i kvalitetnije za "nastup". Ovu vrstu treme osjeća većina ljudi, kao što i većina ljudi vodi računa o dojmu koji ostavlja na druge. Često kažemo da ove emocije ne osjećaju jedino psihopate, ili još konkretnije sociopata. Ukoliko intenzitet treme možemo tolerirati, i ukoliko nas ona potiče, a ne blokira, onda govorimo o konstruktivnoj tremi.

Ali, introvert je također vrlo aktivan, ali u svom unutarnjem svijetu. Potreban mu je vlastiti prostor i vrijeme, i osjeća se veoma uznemireno kada mu to netko naruši. Dozira kontakte s drugim ljudima, ne zato što ih ne voli, nego prosto ne posjeduje kapacitete da to iznese zbog svog unutarnjeg svijeta na koji troši mnogo energije. Zato ga suviše komunikacije s drugim ljudima vrlo zamori, jer on to doživljava kao emocionalni rad. Introvert se često mnogo više udubljuje u stvari u odnosu na ekstraverte, pa ga zato mnogi doživljaju kao kvalitetnog sugovornika kada su ozbiljne teme u pitanju (za razliku od ekstraverta koji je češće zadužen za zabavne sadržaje). Introvert voli sjediti subotom navečer kod kuće i čitati knjigu, dok su njegovi prijatelji vani, i sasvim je sretan zbog toga. Dakle, on ne sjedi kod kuće i ne tuguje što se ne druži s drugima zbog stida i straha od toga kakav će dojam ostaviti na druge.

Ne, to radi onaj koji ima problem sa socijalnom anksioznošću. Introvert izbjegava gužvu i masovna dešavanja iz sasvim drugih razloga. On ne strahuje, njemu to jednostavno ne prija. Također, ne strahuje od negativne procjene drugih, već mu jednostavno prija da se osami. Introverzija, koliko god društvo favorizovalo njenu suprotnost, nije negativna osobina, niti neki psihološki problem. To je crta ličnosti, stvar individualnih razlika među ljudima, kao što se ljudi rađaju s različitom bojom kože, kose, očiju. Ništa od toga nije ni dobro ni loše, već je jednostavno tako.

Introverzija i socijalna anksioznost su, dakle, različite stvari. Razlike među njima naglašavamo upravo zbog mnogih roditelja koji žele promijeniti svoju djecu introvert, smatrajući ih pretjerano povučenim ili socijalno anksioznim. No, ima jedna kvaka. Moguće je da netko tko je introvertan bude i socijalno anksiozan, i onda to može neznatno zakomplicirati stvari. Međutim, iskusan psiholog, odnosno psihoterapeut prepoznaje dobro šta je tu šta, te može pružiti adekvatan savjet i pomoć.

U sljedećem tekstu ćemo se detaljnije baviti socijalnom anksioznošću u užem smislu (strahom od upoznavanja novih ljudi, posjete društvenim događanjima, proslavama, druženjima ...).

Stanislava Popov
psihologinja i psihoterapeutkinja