Tetka može, a ne mora imati svoju djecu. Tetkina djeca nekako idu uz nju. Sa njima se volimo i ne volimo, tučemo kao mali, družimo kao odrasliji, oslanjamo jedni na druge kao sasvim odrasli. Zanimljivo je da djeca obično misle kako bi ona druga mama, dakle u ovom slučaju tetka, bila možda bolja od vlastite. To, doduše, misle i tetkina djeca za naše majke. Ali, ono što je bitno jeste Tetka.

Tetka je nešto poput dobre vile iz lijepih dečjih bajki. Zna sve, razumije sve, umije utješiti, rasplašiti, kada se rodimo, na poklon donese komad zlata (pa red je, Tetka je, ali to je nekako više za mamu i tatu), a nama našu prvu dekicu ili neku plišanu igračku od kojih se ne odvajamo, nekada ni do svadbe. Onda donosi razne benkice, zeke, kapice, šalčiće, sapunčiće, flašice, cipelice, odijelca, haljinice, sve za Tetkino zlato.

Obožava se slikati s nama i imamo gomilu slika na kojima nas drži čvrsto, čvrsto i smije se onako, nekako najljepše. Kako idu godine, mi sve veći na slikama; tetka u prvo vreme sve ljepša, a onda joj se polako počnu vidjeti godine. No, to vide drugi. Za nas tetke ostaju nekim čudom uvek mlade. Mama može i ostariti, ali Tetka... nemoguće! Ona nam da komadić čokolade koji krijemo kao neprijatelja da nam se ne pokvare zubi, da ne budemo debeli kada odrastemo, kupi sladoled iako su roditelji strogo zabranili jer „dijete ima osetljivo grlo“, kupi prvu mini suknju, pa makar se mama razbijesnila, „izboksa“ prvi džeparac, prvog dečka, prvo samostalno ljetovanje.

Ćušne neku lovu u džep, onako, da nam se nađe, dopuni mobitel, kupi „na rasprodaji“ nešto „kao za tebe da su radili“. Kod nje se uvijek nađe neki parfem, dopola potrošen koji „mi, ma kad ti kažem, zaista ne treba“. Ona ima najbolji izbor dijeta baš za našu krvnu i ostale grupe, ima oštro oko kada dobijemo gram više ili oslabimo taj isti gram. Zna kada je tata bijesan po frekvenciji njegovog glasa, kada mama ima migrenu, pa treba hodati na prstima, kada su se posvađali zbog njene nove bluze ili njegove stote rekreativne partije tenisa u ovom polugodištu.

Zna ona i više od toga, ali umije ponašati se kao ne'ko 'ko ne zna ama baš ništa.

Tako se od Tetke uči da se zna a ne zna, da se ne zabadaju nosevi u tuđe tanjure, da je lijepo imati najbolju prijateljicu, ali da ne treba zbog toga otjerati sve druge, da je normalno da se prijateljice ponekad i posvađaju.

Tetka nas uči kako se ljubi, na koju stranu ide nos, kako da ne pocrvenimo ako nas On gleda, a ako i pocrvenimo, da On to ne vidi. Ona zna i koji su najbolji filmovi koje treba gledati na prvom sudaru, da li pri prvom susretu treba sjesti u ovaj ili onaj kafić.

Uči nas kako se kradomice stavlja maskara a da raska ne primijeti (mama je već naučila na razne vrste maskiranja), kako se može posuditi baš onaj fantastični top od frendice a da pri tom ne priča o tome koja sila bakterija vreba baš na nas odatle i koje beštije nas mogu pojesti ako posudimo tuđu stvar. Znate šta su beštije? Ako ne znate, pitajte Tetku. Sve je to već preživjela.

Tetki se smije reči koliko je jedinica u dnevniku a da nas ne kazni i ne oda, smije se markirati i da samo ona zna. Zna nam napisati zadaću da roditelji ne vide, hoće priskočiti oko latinskog, fizike, tako nekih predmeta za koje u tom periodu nismo sigurni čemu služe osim da nas muče. Tetka najbolje zna koje kolokvije imamo, kada su ispiti, nagradi za položen ispit i ne mršti se zbog dvojke. Pred tetkom se smije plakati zbog neuzvraćene ljubavi ili zbog toga što nas je ne'ko „nogirao“.

Tetka će znati objasniti kako za prekid veze nismo krive mi nego on, sigurno nas je jako volio, ali smo mi jače, snažnije, pa nas nije mogao pratiti. Šta stvarno misli, samo ona zna. Nikada nam neće direktno reći da nam dečko nije baš previše bistar ili previše lijep. Reći će da je OK, da je baš „cool“, ali možda mi možemo i bolje. Ništa njemu ne fali, ali smo mi ipak tako nekako vrlo posebne. Istini za volju, Tetka vjeruje u tu posebnost. Tetka je neko 'ko autentično i bezuvjetno voli, poštuje, vjeruje u našu ispravnost i nepogrešivost.

Daje podršku, hrabri, gura, potiče, kreće iz četvrte, a koči u mjestu.

Zašto je tetka tako značajna osoba? Tetka je žena, dakle neko tko po mnogo čemu podseća na majku. Za razliku od majke, tetka nema taj stupanj odgovornosti, zebnje, straha, zbunjenosti koji ima majka u prvom susretu sa svojom bebom. Zato je tetka slobodnija, djeluje neposrednije, spontanije. Tetka smije da biti umorna, majka to ne može. Tetka može reči da nešto ne može ili ne zna. Majka ne može. Tetki je dozvoljeno da pogreši, majci ne. Uostalom, od „grešaka“ majki, viđenih očima njihove djece, živi čitava jedna profesija – psihoterapeuti. Tetkama je lakše jer se bave djecom sa one ljepše strane.

Roditelji su zaduženi i za ono što djeca ne vole: jedi, peri ruke, peri zube, složi igračke, namjesti krevet, ustaj za školu, vrati se kući na vrijeme i sl. Mnogo je manje područja života u kojima može doći do sukoba između Tetki i njihovih „zlata“. Nikada nitko nije zvao Tetku u vrtić zbog toga što su se deca potukla. U školu na roditeljske idu roditelji. Društvo radi značajnu razliku između roditeljske kompetencije i tetkine ljubavi i to je u redu, zar ne?

Međutim, Tetka može da biti vrlo dobra zamjena za majku u onim oblastima u kojima se dijete ustručava povjeriti, ima strah ili loše iskustvo, kada zna da je pogriješilo i žao mu je, a plaši se kazne. Od Tetke se mogu dobiti prve upute o svemu prvom u životu a da to, naročito u periodu adolescencije, nema tu težinu koju ima takav razgovor sa roditeljem. Došla je neka moda da se roditelji trude biti prijatelji sa djecom.

Pazite, djeca sama biraju prijatelje! Roditelj je jedinstvena osoba u životu i tu ulogu nikada ne treba miješati sa prijateljskom. Tu drugu lijepo može ostvariti tetka. Ona i jest prijatelj, pa i mnogo više od toga. Tetka predstavlja onu slobodnu, emocionalno čistu zonu u kojoj je sklonište za naše duše i kada nam ne ide i kada nam je dobro. Tu ne postoji sustav nagrada i kazni, grdnja, strah. Postoji oceansko osjećanje svemoći koje smo zaboravili kada smo ga osjetili prvi puta – kada smo se rodili.

Tetke, sa svoje strane, apsolutno obožavaju djecu svojih sestara i braće. Djecom se hvale, diče, voze ponosno kolica, tricikle, bicikle, rolere, klizaljke sa djecom. Koliko su samo ponosne kada neko kaže: „O, kako je lijepo ovo tvoje dijete“. Pa to i nije greška. Naše tetke nas i smatraju svojom djecom. U psihološkom smislu to zaista i jesmo.

Pomicanje vremena udaje i rađanja dovelo je do toga da je puno mladih žena u statusu Tetke. One, psihološki, imaju djecu, imaju taj osjećaj trijumfa koje dijete donosi, ispunjene su ljubavlju koja im je uzvraćena, imaju o kome i za koga brinuti, uzajamnost odnosa ih bogati, osjećaju se korisno i ostvareno.

Sve ovo nije iluzija, to je realnost. Stvari postanu malo drugačije kada dobiju svoju djecu, ali to su nijanse. Tetkino dijete jednom – tetkino dijete zauvijek. Jedno istraživanje rađeno nedavno u školama pokazalo je da se učenici prije povjeravaju tetkama nego profesorima ili psiholozima i pedagozima. Tetka u školi također je netko od koga se ne strepi i tko ne kažnjava, a umije utješiti i pomoći. 

Ako vam se učini da je ovo oda Tetkama, niste pogriješili. U eri brige za ekološki opstanak naše planete, valjalo bi razmisliti i o psihičkoj ekologiji naše duše. Taj resor suvereno drže -Tetke.



Vesna Brzev-Ćurčić
psihoanalitičarka