Onda kada je napolju najmodriji mrak tada i meni bude najteže obuzdati tamu u sebi. Kao što groznica nekim neobjašnjivim ali svima znanim pravilom, pričeka najsitnije sate da potjera živu da vri kroz toplomjer, tako i unutrašnji nemiri čekaju onu noćnu, mrtvačku tišinu da ti u tom smiraju okruženj,a poteraju srce da manično lupa kroz grudni koš o madrac pod tobom. Valjda da bi ti jasnije reklo ono, što od buke ne može tokom dana… Kao kad zalutala noćna leptirica opečena o sijalicu krene pomahnitalo klepetati krilima o abažur, čini ti se da tako i srce, opečeno o tvoje misli, pokušava lupajući iznutra naći izlaz napolje. Zato gutaš knedle želeći ga njima iz grla vratiti na mjesto, tamo pod rebra.

I tako, dok svjetlost po nebeskom svodu bije bitku cijepajući mrak u krpe, ti biješ vlastite pod posteljinom.

Čak iako se dogodi da imaš sreće pa san uguši bunu tih kradljivaca spokoja koji su je digli na tvom jastuku, u narednom danu kao i svaki davljenik vlastitih misli osvaneš sa modricama oko očiju. Ti kradljivci spokoja a darivaoci nemira ne žive u sadašnjici. Oni dolaze iz sutrašnjice da ti napune glavu mogućim ishodima, najčešće nepoželjnim. Zavaravaju te govoreći da sve to znaju jer se oslanjaju na tvoje iskustvo, a zapravo lažu. Oslanjaju se na tvoj strah.

Kada i poslednju stanicu tvog bića zaraze sumnjom i nespokojem onda sjednu kraj tvoje postelje koja počne smrditi na samrtnu i kao raspomamljeni žderači duše, krenu usisavati sve lijepo i svjetlo čega ima u tebi. Otkad su počeli dolaziti redovno kao na pričest po moj mir, naučio sam kako im prkositi.

Zato ih sad čekam iz zasjede.

Pobjeđujem ih svake večeri otkad shvaćam da oni pričaju priče koje se još uvijek nisu desile, niti se moraju desiti. Ne bojim ih se otkad znam da ispaljuju ćorke. Nadjačao sam ih otkad sam uvidjeo da sam ja gospodar svoje sadašnjice i da moja budućnost ovisi samo od onog što činim sada, a ne od toga na šta me oni upozoravaju da se možda može desiti u budućnosti.

Moja stvarnost u sadašnjici tog trenutka toliko izvjesno postoji, da nema te budućnosti i njene neizvjesnosti koja mi može oduzeti spokoj u snazi koju tada osjećam. Kada im dreknete u lice da im ne vjerujete, kad im kažete da oni ne postoje, kada ih opsujete i pljunete – nestaju. Kada im ponavljate da su oni nesigurna paučinasta mreža sazdana od umišljenih niti, svedočiti ćete svojoj slobodi.

Ni od kog drugog več od sebe samog.

Jer naše misli iznutra su ono što smo mi izvana. Osloboditi ćete se svojih crnih misli, zloslućenja, strahova i nesigurnosti. Nitko ne zaslužuje da mu kavez od strahova bude konačno odredište, već sloboda misli alat za kreiranje budućnosti kakvu želi.

Mi nismo ovdje da bi proveli vijek sabijeni silom u dno, već da bi pokazali pod kolikom silom možemo ostati uspravni. To naše bijesno srce koje noću držimo čvrsto stisnuto među vilicama, da nas ne bi izdalo i otišlo ne okrećući se, samo je srčana sirena za uzbunu. Pošto ga tokom dana od buke kapitalizma ne čujemo, ono mora čekati noćnu tišinu da nam u njoj vrišti što je glasnije moguće. Zato nam se iz grudi i penje u grlo, da bi bilo bliže ušima. Da poslije ne kažemo da ga slučajno nismo čuli. Ono nam kroz tahikardije ne poručuje da je bolesno, već da je zlostavljano i zapostavljeno. Ono se iznutra dere pokušavajući pažnju koju toliko mazohistički usmjeravamo ka strahovima, skrenuti na sebe. Da pojasni jednu bitnu stvar. Da ono lupa da bi naša glava postojala na ramenima, a ne da postoji da bismo mi glavu lupali nebitnim stvarima.

smiley

 

Blogdan