Predstojeća mirovinska reforma trebala bi na dugi rok omogućiti održivost mirovinskog sustava, a kratkoročno donijeti rješenje za gorući problem neodrživosti sustava.  Nakon fenomenalne ideje kako da se zaposle mladi akademski građani čim to postanu, nazvane "S fakulteta na posao" (nakon čije implementacije je većina pobjegla u Irsku) dosjetili su se sličnog rješenja za starije. Penziju se ne smije dočekati živ.  Dobna granica za odlazak u mirovinu trebala bi biti podignuta na 67 godina života, što će sa ovom količinom stresa, nezdrave hrane i dostupnosti liječenja, lijekova i dijagnostike, zbilja rijetko tko doživjeti.

Financijski inženjering ili Ponzijeva shema

U mirovinsku reformu krenulo se zbog "nagomilanih slabosti koje su prijetile urušavanjem cijelog sustava." Ideja je bila uspostaviti održiv sustav, tj. usporiti rast broja novih umirovljenika i smanjenja troškova.  

Kao prvo, umirovljenike se odvaja od prirodnih izvora države i infrastrukturnih monopola kako bi između njih stali posrednici koji će sisat iz sustava koliko god mogu, a sve na totalni rizik umirovljenika. Lako šta to umirovljenici ne shvaćaju, nego to ne shvaćaju ni mladi koji po svemu sudeći neće ni imati mirovinu, a svi oblici štednje se penaliziraju. Gotovina na računima nije sigurna, obveznice i dionice još manje. EU već prigovara zbog neuvođenja poreza na nektetnine kojih će vlasništvo također bit penalizirano. Svi oblici imovine se guraju u globalnu Ponzijevu shemu (financijska malverzacija Charlesa Ponzija iz 20-ih koji je novim investitorima davao velike kamate čime je povećavao obrtaj novca no često je morao mijenjati identitet i mjesto boravka. Financijski inžinjering, sjećate se?) Ponzijeva shema je neodrživa jer investitori iz raznih razloga zatražie svoj novac, a prevarant nema toliko gotovine da odjednom svima isplati i glavnicu i obećane kamate’.

Cijela mirovinska reforma ima jedinstven cilj  a to je da što manje ljudi doživi pravo na mirovinu, a oni koji je dožive da je što kraće koriste. Do 67 godina je nemoguće raditi, a da ne govorim uz povećanje penalizacije za prijevremenu mirovinu, nemoguće je u ovako "uređenoj" državi biti privatnik, poduzetnik , obrtnik i doživjeti 67 godina da odeš u mirovinu. Nemoguće je naći posao s 50 a kamo li sa 65! 

Koliko je čijih?

Banke su vitalne institucije za svako društvo a u etatizmu od njih kreće lanac korupcije. Sva trulež počinje od njih. Zakoni se donose u njihovu korist, a one korumpiraju političare. I tako to u krug. Ne samo kod nas  nego svuda. Eto jedini je Island ukinuo protektivan odnos države prema bankama dopustivši da (isto kao i bilo koja firma koja ne posluje dobro) propadnu. Ne samo da su dopustili da banke propadnu, nego su ih optužili za kriminal. I nisu ih samo otpužili već su ih na Vrhovnom sudu u Reykjavíku osudili na ukupno 76 godina zatvora! Šta mislite koliko bi tamo dobio bilo koji od naših "Gazda"? Za veleizdaju i ratno profiterstvo? Island nije bio u ratu kad su ga krali. Mi jesmo. Koliko bi tamo dobili glavni krivaci što hrvatsko gospodarstvo ne izlazi iz krize? A od ukupno 1,7 milijardi  ušteđevine koju na bankovnim računima u zemljama EU drži 20 Hrvata; koliko je čijih? 

Vratimo se na frajere s Islanda i (naravno) jednu Ženu, koja je bila glavna i odgovorna...

Island je zabranio valutnu klauzulu i svakom građaninu su otpisali 25 tisuća eura duga. Vlada gospođe Johanssen je zakonom zabranila otkaze u privatnom sektoru, podignula neoporezivi dio plaće s 800 na 1600 €, te zabranila prekovremeni rad i rad dulji od 6 sati dnevno, ukupno 36 sati tjedno. Stopa nezaposlenosti je pala na svega 4%. Na taj način su se poslodavci morali boriti za svoj profit, morali su zaposliti više ljudi, čak su i uvozili radnike, a Island se u manje od 15 mjeseci vratio na svoje. I jači je nego ikada. Napravili su sve ono protiv čega se naši grčevito bore, jer štite interese stranih banaka, u našoj zemlji a ne interese naših građana u našoj zemlji. NAS!

Mi smo, eto smo primijenili puno jedinstvenije rješenje; kad je izbila kriza odlučili smo ne poduzeti ništa, nadajući se da će se sve već nekako riješiti samo od sebe. Malo smo podigli poreze, intenzivirali rasprave o Titu i Paveliću, i gdje je čiji djed bio '41. i gdje je čiji tata bio '91., na referendumu smo obranili brak iz i od kojeg ionako svak' normalan bježi, išli glasati za iste ili slične beskičmenjake koji su nas i doveli u krizu.

Povećanje dobi za umirovljenje na 67 godina je potpuno neprihvatljivo jer naprosto ih je u ovim uvjetima nemoguće doživjeti!!! Posebno ženama preopterećenim još i besplatnim njegovateljskim radom te apsolutno treba uvesti kompenzacijski mehanizma u izračun mirovine koji bi uzeo u obzir skrb za djecu, invalide i starije.

Alma Draganić-Brkić