Nedavno sam sjedio na podu u pušionici lisabonskog aerodroma na Terminalu 1 i, gledajući red ispred gejta kroz koji sam trebao proći da bih se ukrcao na zrakoplov koji će me odvesti iz europskog raja koji se zove Portugal i vratiti kući... Razmišljao sam o Auschwitzu... Okružen dimom koji je izlazio iz pluća petnaestak ljudi, shvatio sam da se ne bih začudio ako bi se kojim slučajem upalili tuševi a u ovaj ograđeni stakleni prostor, u kome svi sjedimo kao zvijeri na promatranju od strane "normalnih" prolaznika, uletjeli crnokošuljaši naoružani toljagama.

Nisam odrastao u vremenu u kome je pušenje bilo društveno prihvatljivo, u kome si mogao pušiti u zrakoplovu, na kontroli putovnica, uči u poštu s cigaretom među usnama, pušiti gdje god si želio. Odrastao sam u vremenu u kome je stigma donekle već bila nalijepljena, premda se to odrastanje odigralo u zemlji koja još uvijek nije donijela vlastite europske anti-pušačke zakone i u kojoj je konzumacija nikotina i dalje bila opća, i stoga koliko-toliko "normalna".

Ali, kako je sve počelo? Malo ljudi zna da je prva država koja je donijela zakone uperene protiv nikotinskih ovisnika bila Hitlerova Njemačka.

U okupiranoj Francuskoj je zato zabrana pušenja na javnim mjestima bila viđena kao čin izravno uperen protiv njihove kulture; svjesno su je kršili pa je pušenje dobilo dodatnu dimenziju poslije rata, i steklo kultni status. Francuzi su se najviše zbog toga i bunili kada je početkom trećeg tisućljeća donesena zabrana pušenja na javnim mjestima: oni ga shvaćaju kao slobodarski čin, akt kojim čovjek afirmira dominaciju nad svojim vlastitim životom i tijelom, prostorom u kome država nema što tražiti.

I potpuno su u pravu, paternalistički je odnos države - koja dodatno pokušava suzbiti pušenje povećavajući trošarine na duhanske proizvode što dovodi do skoka njihovih cijena u maloprodaji - utoliko nevjerojatniji ako se sjetimo užasa kroz koje je svijet prošao u Drugom svjetskom ratu, kada smo se u suštini borili za pravo da budemo suvereni sami u sebi.

Unatoč tome, netko i dalje misli da su ljudi koji vladaju na neki način pametniji od nas, i da pošto mi ne želimo brinuti o sebi i svom zdravlju, država treba biti ta koja će brinuti o nama. Da li su 250 od naroda neizabranih trutova koji sjede u zastupničkim klupama zaista inteligentnije od tebe i mene? I zbog čega bi država uopće trebala baviti sprečavanjem mene da naudim sebi? Ja pripadam samo sebi, i potpuni sam gospodar svog života. Ja sam gospodar svog tijela, baš kao i vi svog. Posao države nije da mi izigrava oca, već da vlada na metanivou i da mi osigura normalno okruženje. Ne možemo svi biti isti, niti svi trebamo biti isti.

Postavljanje ideala koji potom svi trebaju slijediti je totalitarizam, i nije slučajno što je prva država koja je zabranila pušenje na javnim mjestima bila upravo totalitarna diktatura.

Argumentacija proponenata ovakve legislature je jasna, čak je i napisana na mnogim kutijama: "duhanski dim šteti ljudima u vašoj okolici". Većina natpisa ipak ne igra na altruizam (logično; tko se još brine za druge u današnje vrijeme?), već ukazuje na štetu koju možete sami sebi nanijeti. Slike spuštene cigarete na crnogorskim kutijama koja aludira na mogućnost impotencije, ili u drastičnijim slučajevima, fotografije jezivih tumora, imaju za cilj da vam zgade jedno od najvećih uživanja u životu. I čini se da uspijevaju.

Broj onih koji ostavljaju cigarete povećava se iz dana u dan, što dovodi do sve veće izolacije onih koji se ne odriču svog omiljenog poroka. I do sve veće frustracije. Je l 'dozvoljeno pušenje? Je l 'mogu zapaliti ako sjednem za ovaj stol? U mnogim zemljama pušenje nije dozvoljeno čak ni u domovima, opremljenim detektorima za dim; ovo posebno pogađa one zemlje u kojima građani češće iznajmljuju ili otplaćuju nekretnine nego one gdje su nekretnine u njihovom punom posjedu.

Ispred ulaza u svaku tvrtku stoji armija nikotinskih ratnika, do zuba naoružana kutijama i upaljačima, koji grozničavo pale cigarete prije nego što će otrčati natrag na posao. Prizor jeziv samo onima koji su to iskusili. Tu su, naravno, i pogledi. Stigmatizacija ljudi koji imaju HIV ili su homoseksualnog opredjeljenja nije u redu. Stigmatizacija generalno nije u redu. Osim ako osoba nije pušač, tada je sve dozvoljeno.

Istraživanje američkog Nacionalnog instituta za zdravlje iz 2008. godine pokazuju da čak 81 % ljudi ne bi pušačima dozvolio da im čuvaju djecu, a 72 % ne bi izlazilo s njima. Petina ispitanika rekla je da smatra da je pušenje znak osobnog neuspjeha, dok skoro 40 % ne cijeni ljude koji puše. Dvije godine ranije, britanski sociolog Hannah Farimond i psiholog Hellen Joffy su pitali građane što misle o pušačima, a opisi ne-pušača o njima su se kretali u sferi riječi kao što su "leprozni", "progonjeni", "otpadnici" i "donja klasa "; neki od njih su čak tvrdili da pušači ne vode računa o osobnoj higijeni, da su prljavi.

Premda kod nas još uvijek nije uzela tolikog maha, imajući u vidu koliko smo podložni povođenju za svjetskim trendovima, razumno je očekivati da je samo pitanje vremena kada ćemo imati preslikane rezultate ankete.

Koji bi razuman odgovor na ovo mogao biti?

Pušači nisu otpadnici od društva, a nisu ni leprozni. Ako ti toliko smeta moj duhanski dim, onda nemoj se ne druži sa mnom ili prijeđi za drugi stol. Nemoj me gledati kao da ti koljem obitelj samo zbog što se dim kreće u smjeru nad kojim nemam nikakvu kontrolu. I nemoj prosipati priču o tome kako trujem i tebe, jer te ne trujem manje nego što te truju plinovi koji izlaze iz automobila koji se kreću po ulicama po kojima se i ti svakodnevno krećeš.

"Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen."

Svi imamo svoje poroke, a etiketiranje pušača samo je još jedan dokaz u prilog tezi da je licemjerje u osnovi bića svakog čovjeka. Druge mjerimo mjerilima različitim od onih kojima mjerimo nas same.

Konačno, nije pušenje jedini po zdravlje štetni sastojak koji je u slobodnoj prodaji. Etanol je psihoaktivna droga koju u formi alkoholnih pića može kupiti na svakom kutu planeta, s izuzetkom kutova u šerijatskim džehenemima.

Šećer je također štetan, a konditorski proizvodi se od strane roditelja diljem svijeta koriste za nagrađivanje zaslužne djece. Ili se jednostavno koriste pod bilo kakvim uvjetima.

U mnogim zemalja fluor se i dalje dodaje u vodu koju ljudi piju iz slavina iako postoje ozbiljne posljedice do kojih može doći (zbog čega su mnoge europske države obustavile ovu praksu; dakle, nije u pitanju nikakva teorija zavjere). Ovakvih primjera ima bezbroj, a iskreno se nadam da će ih biti još više, nakon što se dekriminaliziraju a potom i legaliziraju lake droge; hipokrizija po kojoj je rakija normalna a marihuana nije ne može vječito ostati ne snazi.

Stigmatizacija je znak da ljudi nisu spremni prihvatiti druge, a ostavlja vrlo loše posljedice na one na koje se etiketa lijepi. Prije svega psihološke, kroz činjenicu da se povlače iz društva, gube samopouzdanje, osjećaju se bijedno, žive s dojmom da ih mrzi cijeli svijet.

Ispostavlja se, naime, da su mnogi na Zapadu zbog stigme neiskreni prema svojim liječnicima, čime se njihovo ozdravljenje prolongira ili potpuno onemogućava. Sa druge strane, ne-pušači oboljeli od raka pluća imaju ozbiljan problem da svoje doktore uvjeriti da nikada nisu pušili, čak i ako se njihovi partneri pismeno zaklinju na istinitost tih tvrdnji.

Nije Walter White jedini ne-pušač koji je razvio rak na dišnom organu. Da li je ovisnost o nikotinu dovoljno dobar razlog za nalijepiti nekome "žutu zvijezdu" na rukav? 

Želim slobodu da zapalim cigaretu! Ne gdje god hoću, jer je svakako to ne želim u vrtićima, bolnicama, rodilištima, trgovinama ... Ali želim slobodu da zapalim cigaretu u kafiću, a da mi konobar ne pokaže magareću klupu u koju moram sjesti ako želim uživati u trovanju samog sebe. Ne mogu zamisliti kako bih se osjećao kada bih došao u svoj omiljeni kafić, sjeo za šank, i bio upoznat s pravilom da ne mogu zapaliti cigaretu, da ako želim pušim to mogu učiniti samo vani. Pivo bez pljuge? Kuda ide ovaj svijet?

Također, želim i slobodu od kritike: to što pušim se tiče mene i samo mene; ne želim da mi ljudi govore da moram ostaviti pušenje. Kada budem želio ostaviti to ću i učiniti. Želim također slobodu od mrkih pogleda; ostavite nas na miru i gledajte svoja posla. Niti mislim da je pušenje zdravo, niti mislim da je normalno uništavati živote onih koji puše putem psihičke i socijalne torture.

Sutra će se možda netko okomiti na vas, jer ste zaraženi Facebookom.

Vratit ću se za kraj unatrag i osvrnuti na upozorenja kojima nas bombardiraju na kutijama. Ne znam za vas, ali natpis FUMAR MATA na kutiji može me jedino potaknuti da zapalim još jednu. Ima nečeg egzotičnog i divljeg u tim romanskim jezicima.

I u konzumaciji progonjene tvari. Ima nečeg egzotičnog i divljeg u nošenju križa.

Marko Božić