Glazba je postala uistinu pokretna, a Walkman je predstavio i prijetnju glazbenoj industriji. Danas možda izgleda glupo, no čak je i Cliff Richard snimio posvetu pokretnoj glazbi. 

Akio Morita i Masuru Ibuka - su osobe koje se kriju iza Sonijevog Walkmana.

Danas više nisu među živima, ali njihovo djelo ostaje iza njih kao vječni simbol induvidualizma osamdesetih.

Tim stručnjaka kompanije Sony danas nastavlja tradiciju utemeljivača legendarne elektronske kompanije usavršavajući software... Međutim, upravo su hardware-i kompaniju Soni izbacili u prvi plan i načinili je jednom od najpoznatijih svetskih proizvođača radio-tranzistora, CD playera, trinitron kolor televizora i, najpopularnijeg od svega - stereo walkmena.

Kompanija Sony ima nesumnjivo ogroman uticaj širom svijeta. U vrijeme kada se pojavio prvi vokmen, bio sam u Sowetou. Dok sam se šetao gradom okružen gomilom ljudi, zapazio sam djecu i mlade ljude koji su nosili sa sobom personalne drvene stereo spravice - plesali su u ritmu muzike obmotani nekim žičicama. Pitao sam ih kako se zove to što nose. "Walkmen", rekli su mi. Netko je rekao "Sony Walkmen".

Sony je svakako bio poznata kompanija i pre nego što je na tržište izbacio prvi personalni stereo 1979. godine. Iako walkman nije bio veliki tehnološki skok; veliki uspon te kompanije zabilježen je tek -nakon otkrića walkmana. Iz perspektive elektronskog inženjera, walkman je bio samo običan džepni kasetofon koji svira ali ne snima.

Međutim, s marketinške točke gledišta - 
walkman je bio prava senzacija. (U jednoj od prvih i najboljih reklama, walkman se nalazi u društvu tri para cipela, a u tekstu ispod stoji "zašto je čovek naučio hodati"). Svi su poludjeli za walkmanom - nastala je takozvana kultura "zvuka u glavi". Kompanija Sony prodala je više od 250 miliona walkmana u 80 različitih modela širom svijeta. Kasnije je razvijena digitalna CD tehnologija i proizveden je diskmen u suradnji sa kompanijom Philips (iako je Sony izumio CD još 80-ih ), i tako postignut još veći uspjeh.

U slučaju walkmana marketing je u izvjesnom smislu trijumfirao nad proizvodnjom - walkman je zapravo bio apoteoza individualizma osamdesetih. Nijedan drugi personalni proizvod nije bio tako popularan, niti je odražavao duh epohe tako vjerno kao walkman. To je bilo vrijeme kada je Tacherica najavljivala velike promjene u društvu, nagoveštavajući privatizaciju i oslobođenje od državne kontrole, a političari iz svih stranaka uporno se trudili uništiti pojam "pristojnost" i "civiliziranost". A onda se pojavio walkman - šarena, pametna muzička kutija projektirana za pojedinca iz carstva građanskog. Walkman daje šansu svakom pojedincu da pobjegne u svijet mašte i muzike u trenutcima kada je vanjski svijet previše neprijateljski nastrojen... Ili prosto pretjerano dosadan.

Kako je mnogo putovao, Ibuku je došao na ideju izraditi spravicu koja će mu omogućiti slušanje muzike u svako doba, njemu najvažnije -tokom zamornih višesatnih letova.

Kada je kompanija Sony premjestila svoje poslove iz Japana i postala svjetski igrač, on i Morita bacili su se na posao...


Frendovi iz rata -Morita i Ibuku

Priča o walkmanu je od samog početka bila priča o slobodi pojedinca. Moritova intuicija i talenat proslavili su ga i prodavali - marketinškim istraživanjima i ciljnim grupama nije bilo mesta u toj priči. Walkman je bio i ostao izum dva pametnog pojedinca, izuzetna, zasebna tvorevina nastala u japanskom društvu koje se poslije Drugog svjetskog rata razvilo i postalo veliko akcionarsko društvo. (Morita i Ibuku su se upoznali 1944. godine na jednom tajnom projektu, dok su radili na raketama sa glavama za toplotno navođenje.)

Osim što su bili izraziti individualci, Morita i Ibuku su takođe bili pripadnici poslijeratne generacije, zaljubljene u novu muziku i nove trendove. "Mi smo Sonyboysi", izjavio je jednom prilikom Morita. Ime Sony je nastalo kao kombinacija latinske reči "sonus" (zvuk) i Moritovih "sonnyboysa". Ime Sony je, osim toga, s bilo lako izgovoriti na bilo kojem svjetskom jeziku, za razliku od na primer HMV, Roberts itd.

W
alkman je izvršio invaziju na tržište u pravo vrijeme i osvojio svijet. Iako u današnje vrijeme izgleda zastarjelo, potisnut rezonantnim mobilnim telefonima, walkman je bio prvi proizvod (ako izuzmemo bicikle i automobile) pomoću koga smo uspijevali otisnuti se iz neposrednog okruženja.

Ako ste ikada videli kultni film Blade Runner, znate u čemu je stvar. Ridley Scott u svom filmu Blade Runnerdaje sliku budućnosti i prikazuje grad sa ogromnim neboderima u kome su potpuno izmiješane različite kulture, a kisela kiša neprestano pada i pada... Ljudi neodređenog etničkog porijekla, mokri do gole kože, šetaju ulicama poput slijepaca; dok prolaze pokraj kioska sa nekakvim čudnim rezancima, vidimo billboard u japanskom stilu. Oni nose nešto slično walkmanu, i ne samo to - oči su im prekrivene personalnim video ekranima. U takvom svijetu ljudska vrsta nema drugog izbora osim da podnosi surovu stvarnost i pronađe način da pobjegne od kaosa koji je stvorio čovjek.

Gradske ulice u mnogim dijelovima svijeta podsjećaju na film Blade Runner -užurbano i konspirativno, ljudi hodaju obuzeti sami sobom. Sa pojavom personalne elektronike nastala je i iluzija da smo slobodni da radimo što hoćemo.

Međutim, ironija je u tome što se u cyber svijetu svi ljudi ponašaju potpuno isto, udaljavajući se jedni od drugih. Nije teško zamisliti cyber-grad budućnosti u kome izgled, boje i struktura zgrada nisu više uopće važni. Zašto bi se arhitekti mučili s tim finesama kad svatko, pomoću posljednjeg modela personalnog hardwarea i softwarea, može doživijeti grad na svoj način, samo ako pogleda kroz Sonyjev "viewman" ili Sonyjev personalni "realityman".

"Mi smo digitalna djeca snova", kaže Nobuyuki Idei, jedan od Sonyjevih ljudi. Ne samo da želimo pobjeći od stvarnosti, podsvjesno ili svjesno, već želimo i otići korak dalje - želimo rastaviti stvarnost na njene najsitnije dijelove i da je zatim, posredstvom najnovije tehnologije, ponovo sklopimo po želji. Personalni stereo za svakog... Grad po svačijem ukusu...

Sonyjev walkman nikad nije bio nešto više od pametne igračke, a njegovi pronalazači bili su velika i pametna djeca. Morita se volio igrati na radnom mjestu sa helijevim balonom sa daljinskim upravljačem. Ibuku je imao model željeznice sa uskim kolosijekom u svojoj kancelariji. Igračka ili nešto više, tek Sonijev walkman se svakodnevno oglašavao u željezničkim vagonima, autobusima i avionima. Nezamislivo je proći ulicom bilo kog grada na ovoj planeti i ne videti osobu kako se klati u ritmu ili zamišljeno prolazi pored vas u pratnji svog prijatelja čija je "predak" -walkman.

Prijevod i obrada:

I. Horvath

Izvor:

The Guardian