Nebitno da li vam čovjek tamo kaže da vam fali pečat, da u toj zemlji možete ostati mesec dana kraće nego što ste planirali ili je sve u redu. Na tom aerodromu postajete svjesni da ova planeta nije vaša. Vaše je samo ono mjesto gde ste spletom okolnosti rođeni. Da biste otišli na sva druga, morate prvo dokazati da niste lopov, ubojica ili terorist. Odnosno da ne želite zauzeti (radno) mjesto nekome tko se sticajem okolnosti rodio baš u toj zemlji. Iako niste lopov, ubojica, terorist i ne pretendirate na radno mjesto u drugoj državi, vrlo moguće je da nećete uspjeti to dokazati. Isto tako, možete imati najjeziviji teroristički plan, pa da vas dočekaju crvenim tepihom. Nisu ti ljudi na aerodromu neko posebno zlo. Ne, oni su ljudi. A ljudi su zlo.

Ljudi su sebični i neodgojeni. U najboljem slučaju bacaju smeće kroz prozor i parkiraju se na nogostupu. U najgorem, popiju deset piva i izazovu saobraćajnu nesreću u kojoj netko pogine. Svijet je pun ljudi čije mišljenje nikog ne zanima. Zbog toga svaka kretenska vijest na portalima ima stotine još kretenskijih komenatara. Ako ste proživjeli mladost u kojoj vas niko nije fermao dva posto i doživljavali su vas kao mediokritet (koji i jeste), nije nemoguće da poželite osvetiti se svima koji su vas ignorali. Onda odlučite baviti se politikom, postanete premijer i dnevno održavate konferencije za tisak, na kojima lažete sve u šesnaest. Ili uzmete Kalašnjikov i u nekoj školi, tržnom centru ili kinu pobijete random na desetine ljudi.

Toliko je onih kojima fali ljubavi. Neki roditelji ne mogu im je pružiti jer su sebični, neki su zauzeti zarađivanjem novca i smatraju to kao ultimativni dar svom djetetu, neki jednostavno ne znaju kako se to radi, dok mnogi nevoljeni nemaju roditelje. Bez ljubavi postaju grubi, oholi, bezosjećajni i u stanju su uraditi razna sranja koja rade posao pogrebnicima. Bez ljubavi razvijaju strahove, gomilaju nesigurnost. Gde je nesigurnost, tu su i fobije, a par redova iza njih se kriju nacionalizam, šovinizam, pa i terorizam. Malo je terorista koji su u mladosti bili razmaženi, koji su se davili u pažnji i ljubavi.

Taj nedostatak ljubavi je povezan i sa seksom koji je postao oruđe da se nešto proda, privuče, zavuče i prevari na 69 nivoa. Neki su seks i ljubav oduvijek mogli razdvojiti, ali svakim novim jutrom njihov broj na globalnom novou je bar za jednog čovjeka veći (kao što je i novac oduvijek bio važan, ali je svake srijede za jedan promil bitniji nego u utorak). Ako pak mislite da je bolje da ljubav i seks razdvajate, ko sam ja da tvrdim suprotno?

Iako smatram sebe ekstremno tolerantnim, priznajem da mi se okreće želudac od svega šta se dešava na planeti pod geslom "moj bog bi ovo htjeo baš ovako". Mislim da je vjera nešto što svako treba nositi u sebi, da se ne mjeri veličinom križa, polumjeseca ili čega god. Bez obzira na to što nisam ekspert, mislim da ne postoji religija koja opravdava ubijanje. A toliko njih ubija u ime nje.

Ne verujem u raj ili pakao i priznajem da mi je zbog toga malo žao. Jer da stvarno postoje ta dva čuda, volio bih da mogu vidjeti izraz lica svih onih religioznih bombaša samoubojica kada ih đavo nabije na onaj trozubac. Nažalost, to se neće desiti i vrlo je moguće da će oni završiti da na istom mjestu na kom i ja. Šta god da je to i gde god da je to. Ne znam da li je tužno ili smiješno što poznajem više ateista koji žive u skladu sa svim onim božjim zapovijedima nego mnogi vjernici.

Planeta paradoksa. Mada, poznajem toliko vjernika koji su divni ljudi. Koji nikome ništa ne nabijaju na nos, nikoga ne vuku za rukav i nikome ne pokušavaju dati do znanja da su bolji ili pametniji zbog nekakvog spleta okolnosti. Samo se oni ne čuju. Divni ljudi u ovom petparačkom, primitivnom, "šokantnom i nećete vjerovati kakvom" svijetu uglavnom se ne čuju.

Kada uzmete papir, olovku i digitron i spojite sve ove konstatacije, koga još može iznenaditi horor koji se desio u Parizu? Naravno da to nitko nije očekivao baš u petak, ali svijet već nekoliko desetljeća srlja u takvu kanalizaciju da je samo bilo pitanje vremena. I plašim se da to nije kraj. O, plašim se da nismo ni blizu kraja. Mislim da je samo pitanje dana kada će se u drugim državama dešavati slične ili još gore stvari.

Šta možemo uraditi? Pa, osim da se ne nađemo na mjestu gde se puca, slabo šta drugo. Odavno smo izgubili kompas kao čovječanstvo. Kapitalizam nam daje privid slobode, a teško da smo ikad bili više zarobljeni. Naši okovi se zovu dugovi, krediti, ugovori. Zbog njih čuvamo radna mjesta kao malo vode na dlanu, zbog njih ćemo zatvoriti oba oka pred nepravdom. Kada kažem nepravdom, mislim i na one koje uključuju stotine ili tisuće nevinih žrtava.

Pogledajte ko vlada svijetom, ko drži banke, tvornice lijekova, ko su vlasnici medija i kako se svi oni ponašaju iz dana u dan. Njima odgovora kaos. Kaos skreće pažnju sa ekomonskih stvari koje su bitne. A njima osim ekonomije ništa drugo nije važno. I svo vrijeme mislim globalno - dakle trenutno mi nisu u glavi ovi pilićari, keramičari, pečenjari, prepisivači, klimači, kradljivci diploma i neobrijani džeparoši koji nas vode. Situacija na cijeloj planeti odavno je preskočila nivo uzbune. Možemo izlaziti na ulice, puhati u pištaljke, paliti svijeće, bojati Facebook profilne slike u boje francuske zastave, da se ne slažemo i bunimo, ali sve to će samo značiti da nisu baš svi ljudi zli. I ništa više od toga. Bojim se da nam nema bijega. Gde god da jesmo.

Jedino što mogu uraditi u takvom svijetu je pokušati se maksimalno izolirati. Ne znam sijati i žeti, tako da otpada bijeg na neko brdo sa stokom, livadom i malom njivom. Ali znam čitati, slušati i gledati. I zatrpat ću se knjigama, pločama i filmovima. Još više nego do sad. Okružit ću se ljudima koji ne mrze. Trudit ću se da broj takvih ljudi oko sebe stalno povećavam. Tražit ću ljude koji znaju da se empatija ne nalazi u supermarketu kraj police sa slatkišima, koji ne misle da je o glupostima i koji umiju voljeti. I koji ne mrze.

I opet kažem - ne mrze. Netko će reći da je samo to i potrebno da bi se ovaj svijet promijenio, da bi postao bolji. I hoće, ali samo pod jednim uvjetom - ako takvi postanu ljudi sa puno novca, oni koji pokreću planet, koji vama i meni daju plaću.

Nažalost, više vjerujem da će naša nogometna repka postati prvak svijeta, nego što će se to desiti. Planeta Zemlja će i dalje nastaviti izvana biti prelijepa na NASA-inim fotografijama, a iznutra trula jabuka puna crva. To će biti tako i ako mislite da je našu planetu stvorio bog, i ako mislite da je nastala u Velikom prasku ili imate neku privatnu teoriju.

Možemo i moramo nastaviti činiti dobro i odgajati klince da postanu pošteni, kreativni i tolerantni ljudi. Ako ništa drugo, mirnije ćemo spavati. Međutim, kakva god dobra djela radili, to će možda za malu nijansu olakšati naše živote, ali na globalnom planu biti će jedva vidljivo. Globalno, ljudi će i dalje željeti sise na naslovnim stranama, eksplozije u holivudskim filmovima, i dalje će željeti da im neizrealizirani pjevač kaže da ne znaju pjevati, i dalje će se ubijati oko religije, granica, nafte, love i love. I sve više i sve jače. A ova ekipa koja ima sav novac ovog svijeta, što nudi nikad povoljnije kredite, što ima lijek za svaku bolest i što se na TV-u zgražava nad terorističkim napadima dok istim tim teroristima šalje šlepere sa oružjem, nastaviće trljati ruke i biti sve bogatija. Mi tu ne možemo uraditi ama baš ništa. Niti ćemo ikada moći. Deal with it.

Zbog svega ovoga, mislim da smo svi mi jedan kurac i sve što nam preostaje je da se vozimo i biramo one predjele u kojima će nam pedaliranje biti manje teško. Pa dokle stignemo.

Vladimir Skočajić

Izvor: VICE