Njegovi kratkotrajni izleti tijekom studiranja pokazali su se kao katalizator za dobar brak. Za sve ove godine, koliko god bila budna, a bila sam itekako budna, nikada nisam imala razloga za sumnju. Svuda smo išli zajedno, obiteljski, nije imao sumnjivih, čudnih i nenajavljenih odlazaka od kuće. Mobitel je uvijek ostavljao nehajno, na stoliću u dnevnoj sobi. Nije da ga nisam ponekad krišom pregledala, ne s nekom sumnjom, više radoznalosti radi. I nikada, nikada ništa.

Kako je onda bilo moguće da saznam tek puno mjeseci kasnije kako ima ljubavnicu? Pitala sam se tko je sve znao, sažalijevaju li me poznanici ili se vesele mojoj muci? Ljudi su grozni. Pakosni i zavidni. A mi smo imali puno toga zbog čega bi nam mogli zavidjeti. Imovinsku sigurnost, dobru i pametnu djecu, skladan brak. Mislila sam da imamo skladan brak. Izgleda da stvarnost nije bila takva. Tu večer, obamrlo sam sjedila u naslonjaču i promatrala ga kako se pakira. Vadi svoje stvari iz našeg ormara. Presavijao je ispeglane košulje i trpao ih u vreće za smeće, kao da je sve što smo imali ovih godina bačeno upravo u takve vreće. Misli su mi bile zbrkane. Sve ove mjesece nadala sam se da će baš kao i nekada, ta Njegova strast, opsesija tom ženom, proći.

Nakon prve scene koju sam napravila kada sam saznala da me vara, pokušala sam primijeniti istu taktiku kao nekada. Ako se pravim da se ništa ne događa, nestat će. Ali ne samo da nije nestalo, bivalo je sve gore. Postajao je još odsutniji i mislima i tijelom. U kući je postajalo sve mučnije: šuteći bi sjedio pred televizorom mijenjajući programe, u tišini ispijao kavu koju nije tražio da mu skuham. Sve smo manje razgovarali iako sam se, posebno u početku, trudila održati privid normalnog života. Tobože nehajno ispitivala bih ga o poslu, a On bi odgovarao monotonim glasom, šaljući mi telepatske poruke: – Dosadna si mi, dosadna si mi, dosadna si mi. Osjećala sam ih, baš kao da ih je na sav glas izgovarao. Nekoliko dana prije nego li će se spakirati, najavio je da odlazi. Tada sam se slomila.

Došao je kasno, obavijen njenim mirisom. Osjetila sam ga kao lovački pas u nosnicama. Čekala sam ga okupana, svježe oprane, uvijene kose. U novoj spavaćici, onakvoj kakvu je volio, koja više otkriva nego sakriva. Uživao je u erotici, izazovno rublje je uvijek bio poželjna uvertira.

Nakon prvog šoka kada sam saznala da ima ljubavnicu, tjednima nismo vodili ljubav, a onda, jedne noći, nakon gotovo ugodne obiteljske večere s djevojkama, privukao se na moju stranu kreveta i s leđa me zagrlio. U meni je sve zatreperilo od tuge i naleta sreće, istodobno. Osjetila sam kako su mi suze grunule na oči, pomislila sam u sebi: – Bože, hvala ti. Tu noć smo vodili ljubav kao nekada, a ja sam sljedeći dan ustala s nadom kako je to bila samo prolazna kriza srednjih godina. Noćna mora, ne ponovila se.

Kako sam se samo grdno prevarila!

Iako se naš seksualni život nastavio u intervalima kao i nekada, nedostajalo je bliskosti kakva je bila još samo onu noć. Ipak, tješila sam se kako i Njemu treba vremena da prebrodi našu najveću bračnu krizu. Te večeri, kada je najavio svoj odlazak, odlučila sam ga ponovo zavesti. Priredila sam nam večeru, sve ono u čemu sam znala da njegovo nepce uživa. Bio je radni dan, djevojke su bile u Osijeku na predavanjima, nitko nam nije mogao smetati, nitko osim Nje, ali tada to još nisam znala.

Upalila sam diskretna svjetla po kući i čekala da se vrati sa sastanka. Rekao je da će doći ranije pa sam odmah po Njegovu odlasku počela raditi planove. Kada sam se vratila s posla, suprotno svom običaju, nisam legla kako bih se odmorila. Nisam niti jela. Željela sam da sve bude savršeno. U osam uvečer, nervoza se u meni već dobro ugnijezdila. Odolijevala sam porivu da ga nazovem i pitam što ga je zadržalo. U deset, večera je već odavno bila hladna, a ja glad, iako cijeli dan nisam ništa okusila, nisam niti osjećala. Pogasila sam prigušena svjetla i upalila rasvjetu. Ugledala sam svoj obris u ogledalu. Ukočeno, razočarano lice. Učinilo mi se da srebrna spavaćica visi na mom tijelu. Prvi puta nakon dugo vremena pozorno sam se promotrila. Tek tada sam shvatila koliko sam zapravo omršavjela. Isprsila sam se malo i pogledala s profila. Grudi su mi još bile dobre, još su čvrsto stajale. Prešla sam rukom preko bokova, stomaka. Nema pretjeranog sala. To mi je malo povratilo samopouzdanje.

Ugasila sam svjetla i popela se na kat, u spavaću sobu. Sjela sam na onaj isti naslonjač s kojega sam ga nekoliko dana kasnije gledala kako se pakira. Sjedila sam u mraku i čekala. Pola sata iza ponoći, čula sam kako se niz ulicu približava prepoznatljivi zvuk automobilskog motora. Parkirao je ispod ulične rasvjete, dobro sam ga vidjela. Izišao je iz automobila u košulji ležerno zavrnutih rukava. Odahnula sam. Kravata je bila oko vrata, iako opuštena, nezategnuta. Sigurno se zadržao s dečkima. Činilo mi se da hoda pomalo teturavo, znači, popili su. Možda to i nije bilo tako loše. Nalet olakšanja prožeo mi je cijelo tijelo. U mraku sam se spustila do odmorišta na stepenicama. Željela sam ga iznenaditi. Ušao je tiho, ne paleći svjetla. Čula sam ga kako se izuva, odlaže jaknu. Tiho je jauknuo pa opsovao, udario je u nešto u mraku. Upalila sam svjetlo na odmorištu, nadala sam se da izgledam dovoljno zanosno.

Grleno je vrisnuo od iznenađenja: – Pa koja ti je pička materina?! Kad me srce nije strefilo! Koji se vrag šuljaš po mraku po kući?

Onaj lijepi osjećaj ugasio mi se u grudima, a onda mi je sve puknulo pred očima. Nisam imala ni volje ni želje za samozavaravanjem i prosula sam mu u lice sav jal koji sam osjećala. Prema oboma. Taj put, samo taj put, mrzila sam Njega više od Nje. Tu Njegovu grubost i bešćutnost. Još više, možda, mrzila sam sebe. Svoju podložnost, dugogodišnje prilagođavanje Njegovim potrebama kao da svojih nemam, do te mjere da je doista izgledalo kako sve što On voli volim i ja jer naprosto drugačije nije bilo moguće.
– Svinjo! – vrištala sam. – Svinjo bezobrazna, nezahvalna. Pa kako te samo nije stid? Zašto nisi ostao kod Nje, koji si se klinac vraćao kući? Ili ti ja trebam samo da ti perem i kuham, da ti budem služavka i odgojiteljica tvojoj djeci jer ni za to nisi sposoban? Kad si nešto napravio ovoj kući, kada si nešto popravio? Nisi sposoban nizašto, osim da glumiš i lažeš, dokle, dokle više? Dokle više, đubre pokvareno?!

Krv mi je uzavrela, nisam više mogla kontrolirati bijes i sjurila sam se niz stepenice prema Njemu. Udarila sam ga posred šokiranog lica i prije nego što sam ga uspjela zagrebati noktima, uhvatio me čvrsto za ruke i stegnuo ispod šaka. Protresao me vičući: – Prekini! Prekini, odmah, čuješ li me?!

Stiskao mi je zapešća dok sam se otimala, a onda sam ga, iznenadivši i Njega i sebe, pljunula. Oboje smo na trenutak zaprepašteni ostali stajati u mjestu. Prezrivo me pogledao i snažno odgurnuo od sebe. Pala sam nemoćno na stepenice i zaplakala. On je stajao naslonjen na zid i teško disao. Nakon nekog vremena, kada su moji jecaji postali tiši, okrenuo se prema meni i prohroptao: – Ti si totalno luda!
Pažljivo me obilazeći, popeo se u spavaću sobu. Čula sam ga kako ulazi u kupaonicu i pušta vodu u tuš-kabini.

Sjedila sam na stepenicama s glavom među dlanovima. Srce mi je divljački udaralo, drhtala sam cijelim tijelom.
– Da sada imam pištolj, ubila bih ga! – kroz glavu mi proletjela misao koja me je užasnula. Dobro je rekao, stvarno sam poludjela.
– Luda sam, jesam, ali zbog tebe gade jedan pokvareni! – viknula sam prema gore.
To mi je dalo novu energiju pa sam se podigla i potrčala uza stepenice. Uska spavaćica sputala mi je noge, poletjela sam na koljena, udarila lakat, natisnula jedan dlan, ali to me nije zaustavilo. Dahćući sam se pridigla i držeći se za bolni lakat došla do kupaonice. Pritisnula sam rukom kvaku – zaključano. Zabubnjala sam šakom po vratima: – Otvaraj!
Voda je i dalje curila.
– Otvaraj, čuješ li me! – lupnula sam ponovno dlanom po vratima.

Šum vode je prestao i čula sam zvuk otvaranja tuš-kabine. Nakon nekoliko trenutaka, naglo je otvorio vrata.
– Što hoćeš? – pitao je hladno.
 

Ostatak pročitajte u novoj knjizi Tanje Belobrajdić sudionice Domovinskog rata i obrane Vukovara te umirovljene časnice HV-a. Tanja piše i poeziju i prozu, a njen prvijenac, roman Crni kaput, dobitnik je nagrade Josip i Ivan Kozarac (Povelja uspješnosti) te nagrade Društva hrvatskih književnika – Slavić.