Da barem nije priznao! A priznao mi je, gle ironije, na Prvi april. Uvijek je bio Prvi april. Nikada se nisam naviknula reći prvi travnja. U četvrtom mjesecu u godini svaki dan je bio travanj, osim – Prvog aprila. Obožavala sam podvaljivati prvoaprilske šale. U aprilililiju sam bila nepobjediva, mene nitko nije mogao prevariti. Do Prvog aprila kada me prevario samo On. Moj muž. Točnije, taj dan sam iz Njegovih usta čula priznanje kako me varao. Koliko dugo je to činio, nije rekao.

Sjedili smo u dnevnom boravku, ja sama sa sobom, On sam u dvoje, tek je tijelom bio nazočan. Već nekoliko puta sam mu rekla za glasine koje sam čula, za sumnje koje sam imala. Otklanjao ih je, odmahnuo bi rukom kao da tjera dosadnu muhu. No ta dosadna muha odletjela bi tek na kratko, više otjerana mojom željom nego njegovim odmahivanjem, da bi se vratila u novom, još žešćem naletu. Zujala je oko zdravog razuma, oko srca, oko lažljivih riječi koje je izgovarao bez treptaja, što me zaprepastilo više od ičega. Uvijek sam znala kada bi nešto, makar bezazleno, slagao. Jednostavno, nije znao lagati, gledao bi negdje u stranu, dolje, gore, bilo gdje, samo ne u oči. Šokirala me spoznaja da je moj muž zapravo jedan neviđeni lažljivac, osoba sposobna prisegnuti i na grob mrtve majke tražeći da mu se vjeruje, samo da je gospođa majka kojim slučajem bila pokojna.

Ispijala sam kavu u tišini, tu i tamo glasnije spustila šalicu na tanjurić, škljocnula upaljačem. Ničim nisam uspijevala privući njegovu pažnju. Kidali su me nemoć i ljubomora, najradije bih ga s nečim udarila preko ravnodušna lica. Uzela sam daljinski upravljač ispred Njega i ugasila televizor. Ništa nije rekao. Inače, takav bi postupak izazvao žustru reakciju. Shvatila sam kako niti ne gleda u televizor, samo mu je pogled prema njemu uperen. U kutu usana titrao mu je pritajeni smiješak sjećanja. Kao iglom ubo me njime kroz srce pa mu ga glasom punim mržnje obrišem s lica:
– Hajde, budi muško pa priznaj! Priznaj što radiš i prekini više ovu agoniju.

Polako je okrenuo glavu prema meni kao da me je tek tada ugledao. Imala sam osjećaj da u tom trenutku i On mene mrzi kao što mi se činilo da ja mrzim Njega. Ja Njega, jer je u mislima bio tamo gdje jest, a On mene, jer sam ga vratila k sebi, na mjesto gdje ovoga trenutka nije želio biti. Gledao me bezizražajno, kao da važe što bi rekao: – Molim te, ostavi me na miru više sa svojim glupostima i fantazijama. Pij tu kavu i šuti.

Na trenutak me ostavio bez riječi. Ovakvo bezobrazno i osorno ponašanje nije bio Njegov način. Kao da kraj mene sjedi neznanac. Uvreda me je još više ražestila: – Tko si ti da ti mene ušutkuješ? Sad bih trebala, pored svega, i šutjeti? I ne kvariti ti komoditet? Doista si nisko pao. Ali stvarno! Sad misliš da si muškarac jer si ženi rekao da začepi? Ti si nula, a ne muško. Da si muško, stao bi iza svojih postupaka!
Lice mu je planulo bojom gnjeva. Podigao se s trosjeda i zabivši ruke u džepove hlača koraknuo je do prozora. Nastavila sam s prigovaranjem i nabrajanjem laži koje mi je izrekao, a za koje sam bila sigurna kako nisu ništa drugo nego upravo to – laži, laži, laži.

Okrenuo se bijesno prema meni i prosiktao: – Prestani kvocati više, kokoši jedna dosadna!
Zanijemila sam, a zašutio je i On, kao da je sam sebe iznenadio grubošću i prostotom. Prošao je nervozno rukama kroz kosu i preko lica, na trenutak se okrenuo prema prozoru, a onda na zvuk mojih riječi, ponovno prema meni: – Lidija, izbacuješ me iz takta!

Nisam dopustila da završi, skočila sam, prišla mu i dreknula: – Budi muškarac!
– Jesam! Prevario sam te! Spavao sam s njom! Jesam! Jesi li sad zadovoljna? Jesi li to htjela čuti?
U sobi je zavladao muk, čulo se samo otkucavanje zidnog sata. Gledala sam ga raširenih očiju i poluotvorenih usta, gotovo da sam izustila: – Lažeš!

Bez snage, klonula sam natrag u fotelju. Htjela sam da laže, priželjkivala sam da mi je to rekao samo da me povrijedi, da me natjera da zašutim. Uspio je u tome: povrijedio me i zašutjela sam, ali u pogledu sam mu vidjela da ne laže. I On je mene gledao razrogačeno, očekujući moju reakciju. Sjedila sam ukočeno, udova paraliziranih, ledene suze curile su mi niz lice pa preko usana, ostavljajući slani trag, niz bradu do vrata. Kako nisam ništa govorila, stajao je još neko vrijeme tako, a onda se okrenuo i izišao iz sobe. Čula sam ga kratko u predsoblju pa zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata, brundanje automobila u odlasku i ponovo tišina.

Mrak se već odavno bio uvukao u sobu, kada sam ustala i upalila svjetlo. Prišla sam bifeu i uzela bocu pelinkovca, bila mi je prva pri ruci. Natočila sam desertnu čašu skoro do vrha i iskapila je do dna, a onda još jednu. Nakon nekog vremena, osjetila sam kako su mi prvo odebljali jezik i usne, a potom cijelo tijelo. Zatoplilo je, srce se malo opustilo, prestalo onako grčevito boljeti. Začudo, misli mi nisu odrvenjele, samo sam ravnodušnije prebirala po njima. Nazvala sam Sanju i pripitim glasom, uz smijeh joj kazala: – Seronja je priznao. Jebe onu kuju!
Poklopila sam slušalicu, ne čekajući njezinu reakciju. Teturavim korakom, vjerujući kako zaplesano poskakujem, penjala sam se uza stepenice, a ispratio me reski zvuk zvonjave telefona. Znala sam da je Sanja. Odzvonilo je do kraja pa je zvonilo ponovno, a onda je sve utihnulo. Bacila sam se obučena preko kreveta. Teško sam micala udovima, ali san nije dolazio na oči.

Nije dolazio ni On. Znala sam gdje je i da će sada, kada više ništa nije morao skrivati, kod nje prespavati. Tijekom noći, pokušala sam uvjeriti sebe kako je to što mi je izrekao – prvoaprilska šala. Aprililili. Sutra će, drugoga travnja, sve biti isto kao nekada.

Nije bilo. Nikada više. Bio je to posljednji Prvi april u našem braku. Zauvijek sam ga izbrisala iz kalendara, a nepunih godinu dana kasnije, naš brak je izbrisan iz Matične knjige vjenčanih.

Ostatak pročitajte u novoj knjizi Tanje Belobrajdić sudionice Domovinskog rata i obrane Vukovara te umirovljene časnice HV-a. Tanja piše i poeziju i prozu, a njen prvijenac, roman Crni kaput, dobitnik je nagrade Josip i Ivan Kozarac (Povelja uspješnosti) te nagrade Društva hrvatskih književnika – Slavić.