Prva sličica

Ljetna sparina nije popuštala. Manda je tek oprane tanjure od večere brzo pospremila na policu koja je stajala uza zid i bila prekrivena tamnim platnenim zastorom. Uz tri kreveta, stol i četiri stolice bez naslona, to im je bio jedini namještaj koji su imali. Brzo je prišla petrolejki koja je visjela na zidu, značajno pogledala u staklenu posudu ispod titrajućeg plamička kako bi provjerila koliko dragocjene i skupe tekućine još ima te u otvore iz kojih je izlazio stijenj[1] tako snažno puhnula kao da se bojala da neće plamen ugasiti od prve. Kad se iz staklene cijevi s proširenjem na sredini umjesto plamena počeo dizati sivkasti dim, izišla je iz kuće i sjela pored svog muža Marka. Drvena klupa bila je načinjena od prepolovljena bukova balvana dugog nešto više od dva metra i postavljenog okomito na dvama panjevima koji su nekad očito pripadali istom stablu. Druga polovina balvana bila je isto tako postavljena s druge strane ulaznih vrata prizemne kamene kuće s krovom od ravnih kamenih ploča različite veličine, ali vješto složenih u redove prema vrhu krova tako da je svaki sljedeći niz svojim rubom bio iznad donjeg reda. Kad je Manda sjela do Marka na klupu, on je zamišljeno gledao u daljinu niz seoske vrtove i rukom fitiljio jednu stranu svoga dugog brka s krajevima blago povijenima prema gore. Kad se osvrnula oko sebe, uvjerena da ih nitko ne vidi, primaknula se malo bliže mužu i naslonila mu glavu na rame.

– Vid' će ne'ko. – prijekorno joj je rekao.

– Ma 'ko bi vidio?! Mrak je.

– Misečina je k'o dan. Do udnu Podvornice mo'š čeljade[2] vid'ti. – nije se dao Marko.

– Onda mo'š vid'ti i ako 'kogod naiđe. – nije se dala ni Manda.

– Vruće je. Aj, odmakni se. – bio je uporan Marko.

Od potoka i šume što se s druge strane strmo uzdizala prema šiljatom vrhu brda dolazilo je malo svježine. Već bi davno njih dvoje spavali da se u kući od sparine moglo zaspati. Umjesto toga sjedili su u dvorištu i prepirali se dok je okrugli puni mjesec s neba sjao toliko jako da su

na tlu ostajale sjene. Bila je to jedna od onih tipičnih modrih noći kad bi za vedrog neba bio pun mjesec. Manda je blago odgurnula svog muža i zajedljivo mu rekla:

– U pravu si, vruće je. Idem se ja zera raz'laditi.

Digla se s klupe i krenula prema potoku. Kleknula je na kamen uz rub potoka i svijetlu lanenu bluzu izvukla iz široke tamne suknje od jednake tkanine. Osvrnula se oko sebe i kad je bila sigurna da je nitko ne gleda, lijevom rukom zadigla lijevu stranu bluze, a desnom rukom

zahvatila u dlan malo hladne vode i pljusnula se ispod pazuha i po grudima. Kad je tako učinila nekoliko puta, lagano se kružnim pokretima trljala po mokroj koži, a onda je opet zagrabila vodu dlanom i pljusnula se po grudima i ispod pazuha. Nakon toga je desnom rukom zadigla drugu stranu bluze, ali ovaj put malo više, tako da su joj gotovo cijela leđa bljeskala na mjesečini. Prije nego što se počela pljuskati vodom ispod desnog pazuha, pogledala je iza sebe kako bi se uvjerila da dobro vidi stasitu mušku figuru koja joj prilazi. Kao da to nije vidjela, nastavila se prati i rashlađivati. Nije se puno opirala i branila kad su je snažne dlakave muške ruke uhvatile oko golog tijela, podigle od vode, a onda je nježno spustile na travu uz potok.

– Nemoj, vid' će ne'ko. – rekla je Manda kroz blagi smijeh, hineći kao da se brani, ali pazeći da ne pretjera u tome. Vješto je igrala tu igru zavođenja svoga voljenog muškarca istodobno ga zadirkujući njegovim riječima.

– Nema 'ko vid'ti. Mrak je. – promrmljao je Marko dok je ljubio ženin vrat i polako je ljubeći spuštao glavu preko desnog ramena prema grudima.

– Jure još nije doša' kući. Moga' bi ov'da naići. – progovorila je nakon nekog vremena Manda tako tiho kao da nije niti htjela da je Marko čuje.

Njega kao da su potaknule njezine riječi pa je počeo još strastvenije ljubiti joj grudi, a onda je s neskrivenim ponosom rekao:

– Ne boj se ti za njega. Neće on kući prije zore. Ima on svog posla.

Manda više ništa nije govorila. Potpuno se prepustila rukama i usnama svoga muža. Nije joj u tom trenutku padalo na pamet spomenuti i drugoga, mlađeg sina Ivana koji je također bio negdje s društvom i također se mogao svakog trenutka vratiti kući. Konačno, momci nikad i nisu na tom mjestu prelazili potok. Malo dalje bio je mostić, ali s njega ne bi mogli vidjeti par koji je sad već bio sasvim obuzet vlastitom strašću.