Zli Ameri
Kasnije, kad sam već imala digitalni paket, internet, dovoljno godina i pameti da sama biram televizijske kanale i Web portale, slušala i čitala sam na ino TV stanicama i portalima o raznim zločinima u Americi. I jeste, nisu lagali ovi kad su govorili da se tamo pljačka, siluje, ubija...Ali niko od njih nije rekao da u određenim dijelovima Amerike još uvijek dodjeljuju smrtnu kaznu, a normalno im je da zločince kazne i sa 270 godina zatvora, ovisno koliko su ljudi ubili. I ne zanima ih čiji si. Taman da ti je Obama ćaća, ležat ćeš u zatvoru, a on će momentalno dati ostavku. Jer, podrazumijeva se da otac, koji nije uspio ustrojiti i osposobiti dijete za normalan život, ne može voditi državu – ako si podbacio kao otac, podbacit ćeš i kao predsjednik.

Njima je to logično. I, ne samo to. Kažnjavaju i one koje uhvate za utaju poreza, bez obzira na to ko su. I to samo jednom. Ne hapse ih više puta kao kod nas pod parolom „da nisu nevini, ne bismo ih toliko puta hapsili“. Zamisli ti te Amerike gdje se svako zlo najstrožije kažnjava. A da nevjerica bude veća, nerijetko tamo ubiju i novinara koji se usudi pričati i pisati o kriminalcima. Znam da je teško povjerovati, ali tamo ima ljudi koji su spremni život dati za istinu. Naš je narod pametan, neće se zauzeti ni za bližnjeg, jer šta god da je taj njegov uradio, sam je kriv pa nek se sam vadi, a kamoli da se bakće oko kriminalaca, koji ga još nisu ni dirali. Umjesto da pišu i pričaju šta im drugi serviraju kao što ovi naši rade, američki novinari nerijetko plate glavom da bi njihovi sugrađani znali šta se zbiva u njihovoj zajednici. Čudan mentalitet zaista. Hvala Bogu i mojoj majci što se ne rodih tamo.

Dobri Bosanci
Jer, kod nas se takve stvari ne dešavaju. Bude tu i tamo pokoja pljačka, utaja poreza i ubistvo, ali obično to rade oni koje je neimaština natjerala na to pa nemaju izbor, ili su se zakonski zaštitili pa im se može, ili su malo više bili pijani ili nadrogirani u tom momentu... I mi takve ne kažnjavamo, jer smo dobar, normalan narod, za razliku od bolesnih Amerikanaca. Ove bijednike što pljačkaju opomenemo, jer dosta im je, pobogu, njihovog jada, još da im zatvorskim rešetkama pristajemo na muku! Ovima na vlasti ništa i ne pokušavamo, jer oni su vlast i vremenom smo se saživjeli s mišlju da je prirodno da oni imaju sve i da nam ne daju ništa. A ove treće, što obijesni autima prelaze preko nas k`o preko 22 kilometra novoizgrađenog autoputa, i ne opomenemo. Nema potrebe, jer oni imaju ugledne ćaće koji će im očitati valjanu lekciju tako što će ih poslati na egzotično putovanje da se presaberu i pokaju.

Što bismo se mi zamajavali time, ne tiče nas se zaista. Bitno je da su svi ti počinioci od ranije poznati i policiji i nama, pa ćemo ih se kloniti koliko možemo. Jer kod nas je toliko dobrog i poštenog svijeta da su ovi što ubijaju i pljačkaju zanemarljivi. I baš zbog te dobrote i poštenja, kakvu Amerika i ostatak svijeta nisu vidjeli, mi živimo u bijedi. Ne zato što smo bez pameti i glasa, već zato što smo dobri, pošteni i izdržljivi. Ne mogu nas napljačkati i naubijati nam najdraže koliko mi možemo podnijeti. A još smo i duhoviti, neprikosnoveni kad je crni humor u pitanju. Recimo, u Njemačkoj zbog šale na račun Hitlera i Židova možeš dobiti od 3 mjeseca do 3 godine zatvora, jer Merkelica to smatra govorom mržnje. Ej, zamisli ti to! Bogu hvala što se ne rodih ni u toj Njemačkoj jer oni baš nemaju smisla za humor.

I nije da mi ne znamo povisiti glas, naravno da znamo kad zatreba. Evo, neki dan se ubio četrnaestogodišnjak Mahir Rakovac, žrtva mučkog nasilja svojih vršnjaka, i grlatiji smo no ikad. Urlamo i naričemo u nevjerici preko svih Web portala, pa čak i po kafanama. Dijete se ubilo zato što su ga vršnjaci mučki zlostavljali, dok su prosvjetari kobno šutjeli... Zvuči američki, nikako ne liči na nas, a?

Ne liči na nas da šutimo dok nam djecu maltretiraju umjesto da ih odgajaju i obrazuju postratni prosvjetari, koji su diplome i funkcije stekli zahvaljujući nepotizmu. Isuviše je direktora škola, te nastavnika i profesora raznih obrazovnih institucija koji su optuživani ne samo za šikaniranje djece i korupciju, već i za seksualno zlostavljanje, da bi ih se navelo u ovom tekstu. To što skoro niko od njih nije adekvatno kažnjen, govori ponovo o tome kako smo mi dobar, normalan narod. Mi smo ih, naviknuti da trpimo i guramo pod tepih, doveli na te pozicije i dopustili im da nam zlostavljaju djecu, ne pustivši ni glasa, osim ponekad, na društvenim mrežama.

I odjednom nas je ovo strašno pogodilo. I slomismo se danonoćno tražeći krivca putem društvenih mreža, a niti jednog trenutka nam nije naumpalo da stanemo pred ogledalo i suočimo se s krivcem.

Pustimo slabašan izgovor da nismo reagovali jer mi, zaboga, ne zabadamo nos u tuđe stvari. Nemojmo se lagati toliko, jer smo poznati po tome da volimo zadirati i rješavati tuđe probleme, gomilajući i ignorišući sopstvene, pri čemu smo izgubili osjećaj humanosti.

Svako od nas ima nekolicinu komšija koji danonoćno, čak se i ne skrivajući iza zavjese, nadziru svaki naš ulazak i izlazak iz zgrade. Ne vidimo im lica jedino kad unosimo namještaj ili im se doimamo čudnima. Tad vidimo samo njihove obrise iza zavjesa i cijeli dan su u stanju stajati iza poput aveti, jer su toliko učtivi da se neće jasno pokazati kad nam već nemaju namjeru pomoći. I upravo radi takvih primjera ne shvatam zašto se danima išuđavamo tome što je navodno anonimna komšinica sat vremena posmatrala dječaka, prije nego što se odlučio na koban skok, kako sjedi na prozoru zgrade, ne poduzevši ništa. Ni to ne liči na nas?

Apsurdno je i da se čudimo toliko što Mahir nikom nije pričao o strahotama koje je proživljavao. Kome od nas je mogao reći kad smo toliko bezosjećajni i okrutni da čak ni jedan Aleksandar Brezar, koji je u istoj školi prošao daleko blaži vid zlostavljanja od ovog koje je vršeno nad Mahirom, nije godinama mogao smoći snagu da progovori o tome javno, ni kao bivša sad već odrasla žrtva, ali ni kao novinar koji zna koliko je istina bitna i zbog drugih - bivših, sadašnjih i potencijalnih žrtava.

I jezivo je čitati komentare o tome kako je Alisa Mahmutović podbacila kao majka. Ta majka je žrtva sistema koji smo mi ustrojili i koji, ne poduzimajući ništa, podržavamo. Svaki mentalno zdrav roditelj želi najbolje svom djetetu i plaćajući godišnju školarinu u iznosu od 6.000 KM smatra  da tim novcem plaća najbolje pedagoge i nastavnike koji će djetetu pružiti kvalitetno obrazovanje i nadograditi roditeljski odgoj. Koja bi to majka i koji otac promjene u ponašanju svog djeteta pripisali svirepom zlostavljanju, a ne pubertetu?

Mi smo krivi za opasan javni prijevoz kojim se naša djeca voze. Mi smo krivi za opasna igrališta na kojima se naša djeca igraju. Mi smo krivi za smrt Denisa Mrnjavca, Saliha Pačariza, Mahira Rakovca i mnogo druge djece, koja su izgubila svoje živote zbog sistema  koji je uspostavila vlast koju smo birali.

Kakvu mi sebi dobrotu i poštenje prišivamo kad takve osobine odavno nismo uočili ni u ogledalu a kamoli na ulici? O kakvoj pravednosti govorimo, tražeći uvijek krivca u drugome? Obrušili smo se sad na djecu koja su zlostavljala to ubogo dijete, zaboravljajući da su djeca  naš odraz, naša replika. Mi smo monstrumi, jer dopuštamo da godinama pate i nas i naše, jer guramo probleme pod tepih. Jer umanjujemo svoj utjecaj na njihovo rješavanje. Jer krivca uvijek tražimo izvan svoje avlije. Jer se ne odazivamo na tuđi vapaj. Jer zatvaramo oči i pokrivamo uši na tuđu nesreću, dok ona ne postane nesrazmjerno velika, nepopravljiva.

Jasno je da treba najstrožije kazniti počinioce ovog gnusnog, kao i svakog drugog zlodjela. Ali, treba biti i pošten pa priznati da smo podbacili svi, i kao pojedinac i kao kolektiv, jer  ovakva strahovita dešavanja suštinski nisu ni američka, a ni posla današnje monstruozne djece. To su naša posla. Zlo je prisutno svugdje u svakom obliku, ali samo kod nas prolazi nekažnjeno, a za to smo krivi i ti i ja.

S vrha jezika (blog)