Prelazili smo ulicu, malo sam se plašio nepoznatog, ali držao sam djeda za ruku. Bacio sam pogled gore, sunce me je na trenutak zaslijepio, ali uspio sam vidjeti baku kako maše i smije se. Sjećam se da sam strahovao da ne padne dolje koliko je bila razdragana.

Tako je izgledao moj dolazak kada sam imao tri godine, moja prva koherentna uspomena. Ima i ranije nekih bljesaka, starog stana, nekada i prostora i osoba koje ne umijem da smjestim i definiram, ali dolazak s djedom moje je prvo istinsko sjećanje.

Drugovali smo djed i ja narednih godina. Tzv. prikolica u bloku 70 služila je kao trafika. Moja majka se brinula zašto ne jedem ručak i malo je reći da joj je laknulo kada je saznala da je uzrok tome prethodno prežderavanje slatkišima - djed mi je u prikolici uvijek kupovao Jaffu i Manchmalow. Prikolice davno nema, kao i mnogo čega iz tog razdoblja, čini mi se da je vlasnik bio u nekim mutnim poslovima.

Svakodnevno smo šetali blokom ili odlazili na Savski kej, i dalje u nosnicama osjećam miris ribe koju je uz rijeku pržio neki starac i tako pokušavao zaraditi koji dinar. Iscrtane fasade, prljava rijeka, trava išarana blatom - nije neki prizor, ali za mene je bio raj dok sam trčkarao okolo i pronalazio nove načine da se zabavim.

"Bježali" smo iz vrtića ponekad, išli gledati brata kako igra nogomet, djed me je gurao na ljuljački ili je poluzabrinuto promatrao kako se pentram na onu 'raketu' u parku.

Dvije su situacije duboko dirnule moje dječje srce, iz posve različitih razloga. Jednom smo se vraćali iz naše duge šetnje i na stubištu u našoj zgradi zatekli dječaka kako rida. Plakao je i plakao s licem zarivenim u ruke, a djed ga je upitao što mu je. Bio je izbjeglica, uplašena i nezbrinuta. Djed je popričao s njime - prvo ozbiljno, utješio ga je kako je samo on znao (djeca su ga uvijek voljela), a već nakon pet minuta dječak se smijao djedovim šalama i odgovarao na svoj način. Poznajem tog momka, izrastao je u valjanog čovjeka.

Postoje životne sramote koje bismo željeli zaboraviti, ali to nikako ne uspijevamo. Onda se desi da recimo čekaš autobus na stanici, sjediš za radnim stolom i iskra neke od tih sramota zaplamti ti u glavi - streseš se, opsuješ ili nešto prokomentiraš za sebe samo kako bi mozak naveo na drugi put, da to sjećanje što kraće traje. E, takva je druga situacija koja mi je zauvijek ostala u srcu.

Više se ni ne sjećam što se točno izdešavalo, ali kao dijete sam bio izuzetno nemiran i ratoboran - nekoga sam gađao kamenom, a pogodio sam djeda u naočale. Ne znam jesam li ih polomio ili samo iskrivio, ali znam da sam se osjećao užasno i da je to jedini put da sam vidio djeda zaista ljutog na mene. Djeca nikada ne vjeruju da su kriva - ako i priznaju krivnju, to rade da bi sebi olakšali život kod roditelja ili nastavnika, možda dobili nagradu ili sl. Ali kada znaju da su krivi i svjesni su toga, onda to peče stostruko. Tako je mene peklo, ai danas se ne volim sjetiti te situacije, mada ju je djed sigurno već bio zaboravio.

Počela je škola, moj odnos s djedom i dalje je bio blizak, ali nismo više toliko vremena provodili zajedno. Godine su prolazile, sjeli bismo ponekad poslije ručka i duže popričali i slagali smo se izvanredno, kao i uvijek.

Ni kada sam bio najgori pubertetlija nisam bio od onih koji se kao stide svoje obitelji ili ih je "blam" kada sa drugovima vide mamu, tatu, baku ... Ali djed i ja više nismo šetali, bio sam prezauzeti, nestrpljivi klinac, što je valjda i normalno.

Vrijeme je i dalje prolazilo, od tog klinca postao sam čovjek, ali djed je bio sve stariji. Čovjek kojeg su otac i majka rano napustili, koji je sa 16 otišao u rat i dvaput bio ranjen, preživio Sutjesku i Neretvu, i razne nedaće poslije rata ... On je čovjek koji je uvijek radio za bližnje i pomagao drugima, kažu da nema tog koji od njega nije zatražio savjet, ali naučio je da se oslanja samo na sebe.

Uz svu svoju mudrost, a djed je bio mudar i jedan od onih koji s malo riječi kažu mnogo i u pravilu pogađaju u centar, bio je i tvrdoglav i teško je shvaćao da ne može više ono što je mogao sa 20 ili 30. Što da vam kažem kad je prije nekoliko godina pokušao i sklek napraviti?! I još se smije: "Što je, mislite da ne mogu?"

Ipak, zakoni prirode takvi su da se djed bližio devedesetoj i više nije mogao samostalno ići u šetnju. Kupili smo mu štap, pa hodalicu, ali nismo ga smjeli pustiti da ide sâm, iako je on to želio.

I tako smo ponovo šetali, samo u obrnutim ulogama, krug života došao je do svoje završne faze. Čudan je naš svijet kad je to što djed i ja šetamo nešto neobično. Čitam im lica - jedni su posramljeni, drugi su iznenađeni, treći mi čak i čestitaju što šetam s djedom. Znam da je namjera najbolja, ali ajde molim vas, nemojte mi čestitati, pa nije meni to obveza, to je čovjek koji je mene podigao i ja uživam šetati s njime.

Ovo nije tužna priča, iako sam nekoliko puta zaplakao pišući je. Imao sam tu sreću da moj djed, moj dobri djed toliko dugo živi i da mogu osjećati ovo što osjećam prema njemu.

Došla je nova godina, pregurao je jednu veliku krizu, ali još teže se kretao. Vrijeme se proljepšalo i dogovorili smo se da probamo otići u šetnju - "bar do šustera", rekao sam mu.

U tu šetnju nikada nismo otišli.

Djed i ja ostvarili smo sve što je bilo moguće u našem odnosu, mada moram priznati da često žalim za onim nemogućim - da smo mogli razgovarati u trenutku kada smo i on i ja bili na vrhuncu svojih sposobnosti. Ali u redu, ne treba ni od života previše tražiti.

Čuvajte one koje volite.


Saša Ozmo