Federico Fellini rođen je 20. siječnja 1920. godine u Riminiju, kao najstarije od troje djece prodavača Urbana i kućanice Ide. Od malena je bio vrlo boležljivo dijete te je puno vremena provodio sam u kući povlačeći se u svoj svijet mašte. Crtao je i izrađivao lutkice kojima je držao male predstave svojim ukućanima. U većini intervjua koje je za života dao, tvrdio je da je na njega i njegov umjetnički život najveći utjecaj imao prvi posjet cirkusu u dobi od 7 godina. Iz tog događaja datira i priča da je pobjegao s cirkusom koju je redovito prepričavao u intervjuima. Čitajući knjige o Federicu Felliniju, intervjue koji se mogu pronaći na internetu, te gledajući dodatke na pojedinim DVD izdanjima njegovih filmova, može se doći do zaključka da je Fellini, osim što je bio veliki redatelj, volio i izmišljati činjenice iz svoje biografije. Oko cijelog svog djetinjstva ispleo je mitološku priču koju je želio proglasiti stvarnom. Tako u spomenutom slučaju bijega s cirkusom taj bijeg u jednoj priči traje par dana, u drugoj mjesec, dok u knjizi „Ja Fellini“ autorice Charlote Chandler priznaje da je to laž za koju je cijelo djetinjstvo želio da bude istina.

Nakon završene škole prodaje karikaturalne portrete ljudi, radi dizajn za razne potrebe, plakate za kina, crta za novine i slične stvari. 1938. godine, nakon godinu dana rada, na nagovor majke seli se u Rim s namjerom da upiše studij prava. U Rim se zaljubio na prvi pogled i u sljedećih 50 godina rijetko je iz njega odlazio. Znao je satima tumarati ulicama kako bi osjetio atmosferu grada i upoznao ljude. Svoju ljubav prema Rimu ovjekovječio je 1972. godine u filmu „Fellini’s Roma“ u kojem priča priču o mladiću odraslom na selu koji dolazi živjeti u Rim neposredno prije Drugog svjetskog rata.

Upisuje studij prava kako bi ispunio obećanje majci, ali i kako bi izbjegao vojnu obavezu, no ubrzo napušta studij. Prehranjuje se pišući u crnoj kronici lista Il Popolo di Roma, crta stripove za satirički list Marc’ Aurelio, a piše i kratke priče za radio. Najvažniji događaj iz tog razdoblja njegovo je upoznavanje s popularnim glumcem, tumačem narodskih likova Aldom Fabrizzijem, za čiju kazališnu trupu piše skečeve, ali i vodi garderobu, radi na dekoru i obavlja posao tajnika. Uskoro počinje pisati i filmske gegove, zatim scenarije, a 1945. godine se uspješno oprobava kao asistent redatelja. Iako nije imao formalno filmsko obrazovanje, imao je ono praktično, prvobitno ostvareno kroz mentorstvo još jednog filmskog redatelja – Roberta Rossellinija.

“Dotad mi je sve bilo nekako strano kada sam dolazio na snimanja. Ali, uz pomoć Rossellinija sam počeo u filmu prepoznavati jedan poseban, drugi svijet. Kroz njegovo gledanje, kroz njegov odnos prema filmu, i sam sam shvatio da se filmovi mogu stvarati bez imalo varanja, bez prevare, bez pretpostavki koje se podrazumijevaju, bez unaprijed utvrđenih poruka. Ali, ono najvažnije što sam naučio od velikog Roberta Rossellinija, što sam dobio kao poklon, jeste poduka iz skrušenosti, iz poniznog odnosa prema životu…” sjeća se Fellini svojih početaka.

Nakon završetka rata, Roberto Rosselini, redatelj koji je do tada režirao nekoliko dugometražnih filmova, vraća se u Rim i želi režirati film „Rim, otvoreni grad“ s Aldom Fabrizzijem u glavnoj ulozi. No nije imao veliki budžet za snimanje i znao je da si neće moći priuštiti Fabrizzija za glavnu ulogu te je otišao Felliniju, kao Fabrizzijevom prijatelju, kako bi mu ovaj pomogao u nagovaranju Fabrizzija da prihvati ulogu za nešto manje novca. Fabrizzi je prihvatio ulogu, a u dogovoru s redateljem Rosselinijem Fellini je postao jedan od scenarista filma. Film je postigao veliki uspjeh u Italiji, a i u Americi je prošao zapaženo. U sljedećim suradnjama s Rosselinijem („Paisa“, „Cvijeće Svetog Franje“ i „Evropa 51“) osim scenarista, Fellini je bio i asistent redatelja, te je i u trenucima Rosselinijeve bolesti samostalno režirao neke scene.

Zajedno s Albertom Lattuadom 1950. godine režira „Svjetla varijetea“, svoj prvi film na kojem je potpisan kao redatelj, ali još uvijek u paru s nekim. Svoj prvi samostalni film, „Bijeli šeik“ režira 1952. godine. Scenarij je napisao uz pomoć Michelangela Antonionia, tada redatelja dokumentaraca i scenarista, na temelju Antonionijevog dokumentarnog filma iz 1949. (L’amorosa menzogna / Ljupka laž), koji razotkriva površnost u to vrijeme veoma popularnih foto-romana i stripova. U oba filma jednu od uloga glumi Giulietta Masina, mlada glumica s kojom se Fellini oženio još 1943. godine. Tada je započelo jedno od najkreativnijih filmskih partnerstva u povijesti. Ona će ga pratiti kroz cijeli život odličnim ulogama u većini njegovih filmova, da bi joj Federico, kao veliko hvala za sve što mu je pružila u životu, posvetio počasnog Oscara na dodjeli 1993. godine.

Veliki međunarodni uspjeh i priznanje Fellini doživljava filmom „Ulica“ iz 1954. godine. Anthony Quinn glumi snagatora Zampana, a Giulietta Masina njegovu zaostalu pomoćnicu Gelsominu. Oni putuju po gradovima i selima i izvode kratku predstavu u kojoj se snagator Zampano oslobađa iz lanaca. Zampano je poprilično grub čovjek koji ne želi pokazati osjećaje prema Gelsomini nego se prema njoj odnosi kao prema robu. Maltretira ju i uništava joj život dok ona usprkos svemu pokazuje veliku privrženost prema njemu. Kritika je film opisala kao patrijarhalni odnos između grubog Zampana i krhke Gelsomine na tragu „Ljepotice i zvijeri“ te kao film koji propovijeda kršćanske vrijednosti kao što su ljubav, privrženost, kajanje i iskupljenje. Iako su producenti bili protiv Giuliette Masine u glavnoj ulozi, Fellini je na tome ustrajao i tako stvorio jedan od najsimpatičnijih (i njemu najdraži) lik u svome životu. Gelsomina je u filmu osoba bez izražene seksualnosti i godina, potpuno anđeoski lik koji ima slične geste i ponašanje kao i Chaplinov skitnica.

Američka filmska akademija nagradila je film prvom ikad dodijeljenom nagradom Oscar za film s neengleskog govornog područja, a Fellinija s nominacijom u kategoriji scenarija. Film je postigao golemi uspjeh i producenti su dugo nagovarali Fellinija na snimanje nastavka što je on uporno odbijao. Zbog njegove tvrdoglavosti i odbijanja snimanja nastavka, Fellini je teško pronašao sredstva za snimanje svojih sljedećih filmova. To su bili „Varalice“ i nakon njih „Cabirijine noći“. Dok su „Varalice“ prošle nezapaženo, s „Cabirijinim noćima“ Fellini je ponovno osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja 1957. godine, a iste godine je bio nominiran i u kategoriji za najbolji scenarij.

Producentima se nije svidjela ideja da Fellinni snima film o prostitutkama. Prema anegdoti, rekli su mu: „Snimio si film o homoseksualcima, imao si scenarij o ludnici i sad želiš snimiti film o prostitutkama. O čemu će tek tvoj sljedeći film biti?“ Fellinni je gnjevno odgovorio: „Moj sljedeći film biti će o producentima!“  Tema usamljenosti uvijek je intrigirala Fellinnija. „Obično su oni koji su prepametni ili preglupi izostavljeni. Jedina je razlika u tome što se pametni izoliraju sami, a ove manje inteligentne izolira društvo.“ Takav je i lik Cabirie. Ona se jednostavno ne uklapa u milje u kojem živi. .

Nakon dekade filmova u kojima je bio objektivni promatrač koji iznosi priču, Fellini postaje redatelj kojeg sve više zanimaju snovi, unutarnji problemi i želja za pričanjem vlastitih doživljaja i osjećaja. Na tom tragu nastaje film „Slatki život“ 1960. godine. Kroz sedam dana i noći film prati mladog novinara Marcella u svakodnevnim problemima. Djevojka mu se pokušala ubiti zbog njegove nevjere, on ima problema s drugim ženama, prijatelj mu je izvršio samoubojstvo, privukla ga je glumica Sylvia koja je došla snimati film u Rim pa ju on prati u njenim vrludanjima kroz Rim… Upravo je ta priča oko Marcella i Sylvie rezultirala najpoznatijom scenom Fellinijevih filmova, scenom u kojoj se Sylvia (Anita Ekberg) kupa u fontani di Trevi i zove Marcella da joj se pridruži. U spomen na Marcella Matroiannia i tu poznatu scenu, fontana je ugašena i uvijena u crno na jedan dan prilikom njegove smrti 1996. godine.

Nakon „Slatkog života“ Fellini je snimio jedan segment u omnibusu „Boccacio’70“. Ostale segmente režirali su De Sica, Visconti i Moniceli. Nakon „Boccacia“ Fellini je izračunao da je snimio 6 dugometražnih filmova, dva omnibusa i jedan film kojem je bio koredatelj. Omnibuse i “Svijetla varijetea“ je računao kao pola, a prvih 6 filmova kao jedan cijeli pa je to iznosilo sedam i pol. Prigodno je svoj sljedeći film nazvao „Osam i pol“.

„Osam i pol“ je, uz kasniji “Amarcord“, definitivno najpoznatiji i najosobniji Fellinijev film. U njemu Marcello Mastroianni glumi redatelja Guida, Fellinijev alter ego, koji je ostao bez inspiracije i bez pokretačke snage, a pritišću ga producenti jer treba započeti snimanje filma u kojeg su uložili dosta novca. „Osam i pol“ nije samo film o stvaranju filma, nego je to film u kojem se tematiziraju sve poteškoće koje stoje na putu umjetniku koji želi stvarati.

Film je osvojio Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja i Oscara za kostimografiju u crno bijelom filmu (tada se dodjeljivala jedna nagrada za crno bijeli film, a druga za film u boji). Osim dvije nagrade Oscar, film je osvojio Grand Prix na festivalu u Moskvi i pregršt nagrada na većim i manjim festivalima. Film je inspirirao broadwayski mjuzikl „Devet“ koji je osvojio dvije Tony nagrade, jednu 1982. za najbolji mjuzikl i jednu 2003. za najbolji ponovno izvođeni mjuzikl. Također, Rob Marshall je režirao istoimenu ekranizaciju mjuzikla u kojoj Daniel Day Levis igra Guida.

Potaknut epizodom u omnibusu „Boccacio’70“, koju je snimao u boji, Fellini je odlučio svoje sljedeće filmove snimati u boji. Kao nekakvu protutežu Guidu iz „Osam i pol“, Fellini je napisao scenarij za film „Giulietta i duhovi“ u kojem tematizira krizu identiteta, sada ne umjetnika nego sredovječne kućanice.

Sljedeći njegov film je ekranizacija romana Gaja Petronija Arbitera „Satyricon“. Fellini u filmu prikazujući prošlost progovara o dekadenciji i društvenoj obijesti. Kritičari ovaj film najčešće povezuju s filmom „Slatki život“ jer progovara o istim temama samo kroz sliku sadašnjeg, a ne starog Rima.

Sve do filma „Amarcord“ 1973. godine Fellini nije postigao veći međunarodni uspjeh...
Zato je s „Amarcordom“ to sve naplatio. Kada se govori o Felliniju u filmskim krugovima uvijek će se prvo spomenuti film „Osam i pol“, dok je kod publike uvijek bolje prolazio „Amarcord“.“ Amarcord“ na dijalektu koji se govori u okolici Riminija znači „sjećam se“. U filmu su opisani klasični problemi jednog malog sela na obali mora. Dječačko odrastanje, dolazak velikog broda po imenu Rex (što tako nešto znači u životu malog sela može se čuti u pjesmi Arsena Dedića „Parobrod Rex“), prva seksualna iskustva, problemi u braku, preljubi, svađe, smjena godišnjih doba, dolazak fašizma… Film je Felliniju donio zadnju nagradu Oscar za najbolji film s neengleskog govornog područja i još dvije nominacije, za režiju i za scenarij. U većini relevantnih anketa „Amarcord“ se nalazi na listi 100 najboljih filmova svih vremena, a hrvatski filmski kritičari su ga krajem devedesetih godina u velikoj anketi časopisa Hollywood jednoglasno proglasili najboljim filmom svih vremena.

1993. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, iz ruku Sophije Loren i uz podršku Marcella Mastroiannija na pozornici i supruge Giuliette Masine u publici preuzeo je nagradu Oscar za životno djelo “kao priznanje za njegova kinematografska dostignuća koja su zapanjila i zabavljala publiku diljem svijeta.” Umro je 31. listopada 1993. godine, dan nakon 50 godišnjice braka.

U izboru časopisa Entertainment Weekly uvršten je u 10 najvećih redatelja u povijesti a u rodnom Riminiji međunarodna zračna luka nazvana je njegovim imenom…