Majka cijeli život utjeće na sva naša stanja; mada bile odrasle i imale vlastitu djecu, uvijek se vraćamo tom poljupcu života -majčinoj pažnji. Emocija između majke i kćeri prirodno je dizajnirana da bude naj-osnažujuća, najsuosjećajnija i najintimnija veza koju ćemo ikada imati.

Sve mame koje su svoje kćeri otpratile u vlastiti dom imaju istu frustraciju; ne pojaviti se kod mame "na prozivci" ili razgovarati s njom kao da je klijent a ne majka -bez obzira na tjeskobu, glavobolju, prezaposlenost... Jednostavno nije opcija! Stanice su nam programirane da dolazimo svom "poljupcu života", koji stopostotno utoli žed za priznanjem i prihvaćanjem! No, često nas on ne ispuni ili mu cijena bude visoka. Kada najviše trebamo podršku majke; da krenemo dalje u životu, "poljubac života" zna poprimiti različite oblike... Od ledene šutnje do suza i bijesa. Iza toga se uvijek skriva -da me zaista voliš, bila bi tu samnom. Ako malo zagrebete ispod tvrde kore, skužite da je i ponašanje kćeri i majke -žensko kulturološko naslijeđe. A prihvaćanje te činjenice je korak ka njegovom poboljšanju; evoluciji kulturološkog nasljeđa.



Toliko mi nedostaje
Društvo potiće i žene i muškarce da rođenje djeteta smatraju najvažnijim događajem u životu žene! Na mnogim razinama je to apsolutno tako. No mnogim ženama, majčinstvo donosi puno veću podvojenost i sukob, nego što su spremne priznati. Osobno smatram da žena može biti najgora na svijetu, ako je dobra majka njeni postupci se opravdavaju višim ciljevima. Ako je najveća svetica a nije požrtvovna prema djeci, sklona sam vjerovati da svoju svetost glumi. Dakle, na glas izgovoriti naše ambivalentne osjećaje vezane za majčinstvo znači -suprotstaviti se najcjenjenijem kulturološkom mitu. Mitu požrtvovne majke.

Na kraju godine, u kojoj su se ugasili životi mnogih slavnih, kao u pravoj hollywoodskoj završnici, slavna glumica Debbie Reynolds umire neposredno nakon svoje kćeri Carrie Fisher, iako se nisu slagale i tek su pred kraj postale bliske. Debbie Reynolds se žalila da je najteža stvar za majku kada je njeno dijete odbija. Carrie je govorila o odnosu s majkom te kako je dugo odbijala 'biti kćer Debbie Reynolds'. Kako pišu strani mediji 84-godišnjoj Debbie je pozlilo dok je sa sinom dogovarala detalje Carriena sprovoda. 

"Toliko mi nedostaje. Želim biti s Carrie!" - rekla je sinu nekoliko sati prije smrti. 

Ako sagledate objektivno, tko normalan ne bi imao podvojene osjećaje prema odluci koja mijenja vaš život iz temelja? Odgoj dobrog ljudskog bića, najteži je posao na svijetu i zahtijeva toliko altruizna i zrelosti, da se je za to nemoguće pripremiti na pravi način. Niti jedno ljudsko biće pa niti jedna žena nije dizajnirana kao univerzalni i samodostatan izvor energije za održavanje djetetovog života, a da pritom ne treba pomoć usmjerenu na nju samu i njene potrebe! Iako mi mame hranimo djecu; prvo tijelima a kasnije umovima, srcima i dušama, energija koju ulažemo se mora obnavljati. Nitko ne očekuje rekordan urod svake godine ako se zemlja redovito ne obnavlja. A od majki se očekuje upravo to.

Biti majka kćeri je tako jednostavan i prirodan posao -poput disanja. Vjerujem da su na razini duša baš sve majke i kćeri stare prijateljice koje su tu da jedna drugoj pomognu unijeti vještinu, disciplinu a iznad svega najveću moguću ljubav u sve najskrovitije dijelove osobnosti. A kako smo rođene s različitim talentima često nemamo istu ideju što je prihvatljivo a što najbolje. Naprosto treba pokušavati stvoriti odnos koji podupire sve naše "evolucije".

Za nas žene je tipično da se bojimo smrti (Simone de Beauvoire je taj strah prepoznala u opsesivnom čišćenju) ne kao prestanka disanja već smrti udobnog, određenog, omeđenog i sigurnog života, zato bi večina nas beskonačno dugo živjela uz majku.

Kada kapitulira ona požrtvovna majka koja je sve kontrolirala i predano služila, kćer prolazi inicijaciju. Inicijaciju u svijet gdje će je služiti njena unutrašnja majka. Intuicija. Šesto čulo. Ta prirodna psihička tranzicija prepuštanja sebi samima u svijetu koji je sve prije nego majčinski je dozlaboga traumatična. Mi mladu vučicu naučimo loviti i znamo da je svladala, ali ipak kontrolfrik je ukopan tako čvrsto u nama mamama da ne zna prestati... I tako od lekcije kako se hoda. Znamo mi to, kćeri naše... Znat ćete to i vi i vaše kćeri!

Zabrinuta i požrtvovna majka ima otpornost najotpornijeg korova.


 

Alma Draganić-Brkić