Šeramo mile poglede i suptilno odmahivanje glavom dok gledamo našu djecu kako su genijalni dok rade zvijezdu u plićaku. A tek prvo kupanje?! I to s tatom! Nemoj je više, dosta joj je! Onda sumrak i geganje ženske bebe s haljinicom i pelenom, preslatko, s hordom drugih kopnenih homo sapiensa. Velika djeca ližu sladoled i i svi se smijemo kako je danas jedna gospođa na plaži sjela s lijevom guzicom na osu. Nekako svi izgledamo sretno. To je valjda zato što i jesmo sretni.

Sutra možda pošaljemo razglednice na kojima će djeca crtati, umjesto da pišu. A posljednjeg dana, za uspomenu, skupljanje posebno lijepog i neobičnog kamenja kako bi smo se potom čitave godine podsjećali ovog, skoro pa savršenog, odmora. Nemam inspiracije za tu vrstu razmjene...

Točnije, osjećat ću se mnogo bolje ako se na vrijeme izjasnim da ovde nema ničega edukativnog, kao ni božanstvenog. Da se ne začitate...


Nema savjeta kako da što bolje opremite putnu apoteku ili kako da pobijedite dosadnu upalu uha. Nema ni toga kako da dijete naviknete na kupanje, muža na sebe, a sebe na ciklus koji naravno uvijek pada u nevrijeme. Nema ničega što je predivno, dirljivo i „zaista tako“. Jer, da rasčistimo – za mene se putovanje s djecom na more –  ne može zvati odmor. Odmor je ležanje na pijesku i žmirkanje. Ljeno kretanje griješnih misli. Bosonogost i bezbrižnost. Duga šutnja, a potom dugo gledanje. Zanimljiva hrana i zanimljivi susreti. Zeleno i plavo. Noćni zrikavci. Spavanje.

A putovanje s djecom, nakon čega kažem: „stvarno nam je bilo predivno i odlično smo se proveli“ uglavnom znači da sam uspjela pojesti više od jednog obroka za dva tjedna  u sjedećem položaju, da se nitko nije ozbiljnije razbolio i da razvod nismo spomenuli više od dva puta dnevno. Do prije nekoliko godina, sam lipanj i kraj školske godine, izazivao je kod mene psihosomatske reakcije.
winkPribližavanje godišnjeg odmora inspirirao me je da svaki put izmišljam – zbog čega ove godine ipak ne možemo na more. Smišljala sam različite stvari – od zdravstvenih tegoba koje bi me onemogućile da putujem, pa do čisto ekonomske svijesti jer vremena su teška i šta nam fali i u gradu. Ipak, moja roditeljska savjest bi posustala svaki put i ja bi svakog ljeta iznova pokorno stavila svoju glavu na panj.


Ma šta meni treba, kupaći i ništa drugo

Glava na panju znači da je naš automobil uglavnom uvijek isti, a da stvari nekako svake godine ima sve više. Ideja da se pakiramo u vreće za smeće umjesto u fensi kofere donosi osim lošeg imidža i daleko više prostora. Račun je jasan: na četvero dece i dvoje odraslih, potrebno je 6 ručnika za plažu, 6 velikih običnih ručnika i 6 malih. I to s nadom da ću negde zabosti praonicu. Ako se to ne desi, ribat ću na ruke s „Ajaxom“. Ma, strava provod! To je uglavnom već jedan kofer.

Higijena, pegla, inhalator za bolesnike i kućna apoteka zauzima drugi manji kofer. Svako od nas ima svoj kofer, s tim što je primjetno, što si mlađi – kofer ti je veći. A ja kao u filmu, na kraju svakog pakiranja, pri pogledu na nesagledivu gomilu kofera i vreća – izgovaram čuvenu rečenicu: „Ma šta meni treba, kupaći i ništa drugo“.

Kada se, prkoseći svim zakonima fizike, u sumrak ipak spakiramo u naš Renault Espace (koji je na izdisaju), slijedi divljenje užeg i šireg susjedstva koji nas raznježeno gleda. Sudbina je htjela da veći dio našeg susjedstva čine Cigići koji nas obožavaju jer „vidi ovu ona je naša, rodila je četvoro“. Nakon što  mahnemo svima u našoj ulici – jer ljeto je i svi sjede do kasnih noćnih sati na šamlicama ispred svojih kuća, počinje naš put na more...

Do Vidikovca stajemo sigurno jednom jer nisu svi piškili. Na magistrali se ispričavam mužu što sam zaboravila njegovu knjigu (onu koju sam čitao prije 4 mjeseca u sauni. pa koju? pa onu, svašta..).

Atmosfera u autu dostiže usijanje jer se Plavookom užasno spava i kenjkav je, Sunca Sinu puše, a Lješnjak Djevojci je užasno vruće. Zlatokosa počinje vaditi arsenal iz svog ruksaka iako je prošlo 22h i zahtijeva više prostora, glasniju muziku i na koncu se rasplače jer nije ponela Tigija. U tom trenutku naš pas Munja koji čuči iza suvozačevog sjedišta, počinje zavijati.

Moj Voljeni Muž otvara svoj prvi Red Bull i glasno uzdiše. Ja gledam niz put i govorim sebi – kako smo stizali ranije, stići ćemo i sad. I tako stvarno i bude. Svake godine mi zaista stignemo na neku obalu mora. Raspored aktivnost u našoj obitelji tokom putovanja teži imitirati idealne okolnosti, ali zbog neprestanih izuzetaka, fleksibilni smo i adaptibilni. Nikada se ne zna kada će se neko s nekim posvađati, kada će neko nekoga pljunuti, ogrebsti ili ugristi, a kada će mom Voljenom Mužu propasti ideja o idealnom odmoru što će načisto uništiti njegov unutrašnji mir, koji istini za volju, nikada nije ni postojao.
wink
Dolazak na plažu znači da nam je potrebno više mjesta nego drugim, normalnim obiteljima. Više mjesta na plaži, više mjesta u vodi i više razumijevanja svih ostalih ljudi koji su došli na to isto mjesto s jednom skoro pa besmislenom idejom – da se odmore. I pored svih pedagoških struja koje sam osobno atestirala na svojim potomcima, redovno zaključim – puno toga nisam uspjela nikada da ih naučim, iako sam se zaista trudila.

Na primjer, istog trenutka kada svatko od moje djece dodirne svojim stopalom pijesak – počinje vikati. Kao da im od vreline pijeska pregori slušni aparat. Oćemo u vodu?! Ori se oko moje glave kao zvonjava. Onog trenutka kada dodirnu vodu počinje ocenjivanje temperature vode, valova, živog i neživog svijeta, planova za ronjenje i skakanje – i sve to iznad nivoa dozvoljenih decibela u mjestu gde žive ljudi.

Osim prskanja članova svoje obitelji, moja djeca uživaju u prskanju i svih drugih ljudi koji opet u tome nikako ne uživaju. Red ispričavanja, red prijetnji. Marširam po plićaku kao oficir na rubu nervnog sloma. Ne znam dal da ih pobijem ili da ih fotografiram. Poglede drugih ljudi s plaže skidam sa sebe kao one dečje tetovaže, ali oni ostavljaju na meni trag i umaraju me. Umara me to što me gledaju kako izgledam kao pomahnitali noj koji trči lijevo-desno u regiji koji zauzimaju moja mladunčad.

Naravno da se odmaram i uživam na ljetovanju. Pa, najljepša prijateljstva sam sklopila s lokalnim doktorima i apotekarkama. Nastojim da do brojeva njihovih mobilnih telefona dođem što prije kako bih bila opuštena i u ponoć. Svako popodne razmjestim kuhinju i zablistam kao Jammie Oliver. Po principu „manje je više“. Malo rukole, jedna jagoda i prepolovljeni komad pečenog krompira. Kada se ispostavi da su nedovoljno sofisticirani za tu vrstu jelovnika, pakiram ih i vodim na pizzu. Nema boljeg detoksa od site i šutljive djece.

A muž?

Mog Voljenog Muža na našem obiteljskom ljetovanju viđam u prolazu. Istog dana po dolasku, on kreće u jednu temeljnu izvidnicu kako bi ustanovio gde je najbolji internet u mjestu. Kućni internet mu nikada nije dovoljno dobar i neophodno je da nađe neki brži i jači kao bi svoja neodložna posla odgovorno obavljao. Takav je on, znate. Odgovoran i ozbiljan. Što možeš u prosincu, obavi u srpnju.

„Idem nešto završiti“ postaje njegova ljetnja mantra i mi se tih dana susrećemo slučajno – po stepenicama, ispred radnje, na doku. Zaista djeluje zauzeto. Povremeno, dok se mimoilazimo, pukne me neka prastara emocija jer smo se nekada davno i upoznali na moru. Dok gledam tog čovjeka u papučama koji se polako udaljava, zastanem neko vrijeme i razvlačim taj svoj pogled k'o žvaku koja se s jedne strane zalijepila za njegov vrat. Onda u trenu pregrizem nit  jer nemam vremena za to. Na odmoru sam, znate.

S budinim strpljenjem krckam te ljetnje dane i pripremam se psihofizički, poput morske nindže za finalni udarac godišnjem odmoru – pakiranje i povratak kući.

U povratku je sve isto, samo malo gore. Moja djeca tada podsećaju na četu ranjenika, a ja na požrtvovanu ratnu medicinsku sestru koja im previja rane stečene na ljetovanju, daje terapiju i skida temperaturu. Tjeskobne uzdahe mog Voljenog Muža više i ne čujem, mada između nas i dalje lebdi ono njegovo nezadovoljstvo zbog knjige iz prvog odlomka (koju mu nisam ponijela). Ukoliko radi lift u našoj zgradi, nakon 800 km, kući se vraćam s radošću jer me moj život strpljivo čeka u sređenoj dnevnoj sobi, s veš mašinom i mojom Gordanom koja me razumije.

Ukoliko ne radi lift u našoj zgradi, nakon tih 800 km, kofere i djecu  nosim u zubima do petog kata sričući u sebi „Još samo ovo i sve je gotovo!“. GOTOVO.

A onda sutradan, umirena zvukom mašine za pranje suđa, ni ne trepnem na zluradi komentar susjede da nešto i nisam uhvatila boju. Dok mi u svijesti ubrzano blijede obiteljske uspomene s mora, u nekom posebnom ritmu odklepećem niz hodnik, dostojanstvena i sretna jer se odmor napokon završio i ja sam ponovo kod kuće.

Tamara Obrenović