Mladi na prvi pogled funkcioniraju na prihvatljivom spoznajnom stupnju ali problem je što nisu razvili moralnu i emocionalnu kontrolu, čim se mogu okrenuti protiv roditelja, vršnjaka i bilo koga tko za njih treba predstavljati autoritet. Djeca su prilagodljiva. Način na koji se prema njima odnosimo u velikoj mjeri određuje kakvi će ljudi postati. Trendovi u odgoju djece koji su se pojavili zadnjih tridesetak godina, idu u prilog razvoju otuđenog, nekomunikativnog djeteta, s poteškoćama u učenju i razvoju socijalnih vještina.

Roditelji su potpuno uvjereni da im je poslanje u odnosu na djecu, omogućiti im život koji teće glatko i bez frustracija a to opsesivno nastojanje roditelja da im djeca ne osjete razočaranje, dovodi do narcističkih ličnosti.
Od jedne plaće se ne da preživjeti pa roditelji odgoj djece prepuštaju drugima. Stanovi i kuće više nisu domovi jer zjape prazni, za stolovima svatko jede sam, obiteljski vikendi se storniraju radi obaveza...i roditelji naprosto osjećaju kajanje -ali se ne mogu zaustaviti!

I tako mladi dobivaju poruku da će njihovi uplašeni, krivnjom opterećeni starci, dati sve samo ako se oni dovoljno snažno odupiru. I od silnih teorija odgoja zdrave djece, stvaraju totalno nezdravu djecu! Djecu za koju više nemaju osjećaj za bilo što a kamo li koja im je uloga u obitelji i koja je uloga obitelji.

Roditelji ne postavljaju granice, ne dopuštaju svojoj djeci da osjete frustraciju, zanemaruje se moralni i duhovni razvoj. Današnji mladi ljudi ne razvijaju osnovne vrijednosti poput empatije, truda, dužnosti i časti. Uopće da ne govorim kako ih, povrh svega prepuštaju jezivom utjecaju medija; u kojem klinci hipnotizirani bleje u tv i videoigre koje sprječavaju razvoj socijalnih vještina. Eto zašto su oko nas neobuzdani, bezosjećajni i neodgojeni klinci, koji se vrte u krugu problematičnog ponašanja koje se širi kao kuga dolazeći do stvarnih granica; onih koje postavlja zakon. Ljudski i božji.

Dokaze te kuge možete svakodnevno naći u medijima. "Prvi put ju je istukao, drugi put joj je uzeo mobitel, treći put joj je razbio auto. Četvrti put ju je ubio."

Osamnaestogodišnjakinja koju je ubio devetnaestogodišnjak, nisu Carmen i Don Jose, nisu Rudolf i Maria Vetsera; u njenoj smrti nema trunke romantike, već jeziva priča lijepe djevojke čija majka je jedva spajala kraj s krajem i dečka kojem su roditelji po očevim riječima dali sve. I ubojicu i žrtvu je povezivalo usamljeničko djetinjstvo. Naše društvo se potpuno dehumaniziralo i zaista imamo razloga sa zebnjom gledati budućnost.

Znam da ovo nije članak koji volite pročitati u ponedjeljak -kad vam počinje radni tjedan no postoje brojna virtualna mjesta na kojima možete pročiteti je li Angeline prebrodila Brada u potpunosti. Ovo je naša realnost koju moramo osvijestiti i boriti se da što manje roditelja kaže "Sve sam mu dao. Očajan sam." i da pri tome zaista misli da mu je dao sve. 

A.D.Brkić