Pročitajte tekst rokerice i pankerice Patti Smith u kojem je komprimirala radost, tugu i ponos što je bila dio života nedavno umrlog glumca i scenarista Sama Shepparda. Dvoje frendova su bili kroz duži period života vrlo bliski a koautori su novele koja je postavljena kao kazališna predstava "Cowboy Mouth".

Ponekad bi me nazvao usred noći, s puta, iz nekog pustog gradića u Teksasu, sa parkinga u blizini Pitsburga, ili iz Santa Fea, gde je sjedio u autu usred pustinje i slušao zavijanje kojota. Najčešće se javljao iz svoje kuće u Kentuckyju, u onim tihim hladnim noćima kada se čuje kako zvijezde dišu. Neočekivan noćni poziv koji čovjeka protrese kao platno Yvesa Kleina; plavetnilo u kom se može zalutati, koje može odvesti bilo kuda. Ja bih se s radošću razbudila i napravila neskafe, a onda smo razgovarali o svemu. O Kortezovim smaragdima, o bijelim križevima groblja Flanders Filds, o našoj djeci, o povjesti... Najviše smo pričali o piscima i njihovim knjigama. Latinski pisci. Rudy Wurlitzer. Nabokov. Bruno Schulz.
„Gogolj je bio Ukrajinac“, ispalio je jednom, reklo bi se niotkuda. Ali to nije bilo kakvo niotkuda, već niotkuda sa mnogo lica, izbrušeno sa svih strana, tako da kada se pogleda pod određenim svjetlom postaje svuda. Ja bih prihvatila nit i onda bi improvizovali do zore, razmjenjujući teme kao dva stara olupana tenor saksofona.

Poslao mi je poruku sa planine u Boliviji gde je Mateo Gil snimao film Blektorn. Zrak na Andima je prorijeđen, ali on je to dobro podnosio i mogao je izdržati više i sigurno jaše duže nego mlađi glumci. Osedlavao je pet različitih konja svakog dana. Rekao je da će mi donijeti meksički serape, crn sa prugama boje hrđe. Gore na planini, uz vatru je pjevao stare pjesme slomljenih ljudi, zaljubljenih u vlastitu prirodu koja nestaje. Umotan u deke, spavao je pod zvijezdama i plovio Velikim Magelanovim oblakom.
Volio je biti u pokretu. Ubacio bi štap za pecanje ili staru akustičnu gitaru u pick-up, možda bi poveo i psa, a svakako bi ponjeo bilježnicu, penkalu i gomilu knjiga. Volio se pakirati i odlaziti na put... Iznenada, bez najave...Na zapad. Volio je uloge koje ga vode na mjesta na kojima zapravo ne želi biti, mjesta koja će ga ispuniti svojom neobičnošću; usamljenička hrana za neke buduće radove.

U zimi 2012. sreli smo se u Dublinu, gde mu je dodeljena titula počasnog doktora književnosti. Nije dobro podnosio pohvale i nagrade, ali ovu je prihvatio s radošću, jer mu je uručena na mjestu gde je i Beckett nekada boravio i studirao. Volio je Becketta i imao je nekoliko njegovih rukopisa koje je držao uokvirene na zidu u kuhinji, pored slika djece. Tog dana smo vidjeli pisaću mašinu Johna Millingtona Syngea i Joyceove naočale, a naveče smo se pridružili muzičarima u Samovom omiljenom lokalnom pabu, sa druge strane rijeke. Dok smo živahno teturali preko mosta, recitirao mi je napamet stranice i stranice Becketta.

Obećao je da će me jednom povesti da mi pokaže pejzaže na jugozapadu Amerike, jer iako sam dosta putovala, nisam videla mnogo od svoje zemlje...Ali život mu je podijelio drugačije karte, pogodila ga je bolest. Više nije bilo pakiranja i odlazaka. Od tada sam ja dolazila u posjete kod njega. Zajedno smo čitali i razgovarali, ali uglavnom smo radili. Sređujući svoj posljednji rukopis, Sam je hrabro prikupljao mentalnu snagu da se suoči sa svakim izazovom koji mu sudbina pošalje. Njegova šaka, sa polumjesecom istetoviranim između palca i kažiprsta, ležala je nepomično na stolu pred njim. Polumjesec je uspomena iz naših mlađih dana. Moja uspomena je munja na lijevom koljenu.

Čitajući jedan opis pejzaža na zapadu Amerike, iznenada je podigao pogled i rekao, „Žao mi je što te ne mogu odvesti tamo“. Nasmiješila sam se, jer je na neki način to upravo učinio. Bez riječi, sklopljenih očiju, lutali smo tepihom američkih pustinja u mnoštvu boja – prah šafrana, tonovi smeđe, čak i boja zelenog stakla, zlatne zelene, i onda, iznenada, gotovo neljudska plava. Pijesak je plav, rekla sam, začuđeno. Sve je plavo, odgovorio je. Pjesme koje smo pjevali imale su svoju posebnu boju.

Imali smo dnevnu rutinu: Buđenje. Pripreme za dan. Kava i nešto za doručak. A onda na posao, pisanje. Kasnije bismo napravili pauzu i izašli van da sjedimo na stolicama od letvi i gledamo u daljinu. Nismo više osjećali potrebu da razgovaramo – to je najdublje prijateljstvo.

Nije nam smetala tišina, koja je u svom dobrodošlom obliku nastavak razgovora. Poznavali smo jedno drugo toliko dugo. Naš život i naši postupci ne mogu se sažeti ili otpisati u nekoliko riječi o ludoj mladosti. Bili smo prijatelji; dobri ili loši, bilo smo ono što jesmo. A prolaženje vremena to nije promenilo, već samo učvrstilo. Rad je bio sve teži, ali nastavili smo i završili rukopis. Ležao je na stolu. Ništa nije ostalo neizrečeno. Kada sam odlazila, Sam je čitao Prousta.

Prolazili su dugi, spori dani. Bilo je večer u Kentucjyju, sa trepćućim svjetlima svitaca, glasovima zrikavaca i zbrom žaba. Sam je otišao u krevet, legao i zaspao stoičkim, plemenitim snom, snom koji ga je uveo u onaj trenutak za koji nema svjedoka, okružen ljubavlju koja je disala isti zrak. Kiša je počela kada je udahnuo posljednji put, tiho, upravo onako kako je želio. Sam je bio povučen. Znam ponešto o takvim ljudima. Morate im dopustiti da upravljaju događajima do samog kraja. Kiša je padala i skrivala suze. Njegova djeca, Jesse, Walker i Hannah, oprostila su se od oca. Sestre Roxanne i Sany oprostile su se od brata.

Pročitajte tekst rokerice i pankerice Patti Smith u kojem je komprimirala radost, tugu i ponos što je bila dio života nedavno umrlog glumca i scenarista Sama Shepparda. Dvoje frendova su bili i koautori "Cowboy Mouth". Ja sam bila daleko... Stajala sam i kisnula pred Umirućim lavom iz Lucerna, kolosalnim, plemenitim, stoičkim lavom isklesanim u litici. Kiša je padala i skrivala suze. Znala sam da ću ponovo sresti Sama negde u pejzažima snova, ali tog trenutka sam zamislila da sam u Kentuckyju, blizu potoka koji se na beskrajnim poljima pretvara u malu rijeku. Zamislila sam Samove knjige na policama, čizme poređane duž zida, ispod prozora kroz koji je gledao kako konji pasu s druge strane drvene ograde. Zamislila sam da sjedim na kuhinjskom stolu i pružam ruku da dodirnem šaku sa polumjesecom.

Nekada davno, Sam mi je napisao pismo...

Dugačko pismo o snu za koji se nadao da se nikada neće završiti. „Sanja konje“, rekla sam lavu. „Sredi mu to. Hoćeš li? Neka ga čeka veliki riđi konj, pravi šampion. Ne treba mu sedlo, ne treba mu ništa“. Nastavila sam put ka francuskoj granici dok se na crnom nebu podizao polumesec. Oprostila sam se od svog najboljeg frenda, dozivajući ga u mrtvoj tišini noći.

Sam Shepard je jedini američki literarni div koji je mogao napisati scenarij za veliki film i u isto vrijeme odigrati romantičnu glavnu ulogu. Iako ga mnogi znaju po ulogama u filmovima kao što su "Čelične magnolije", Altmanovom "Lud od ljubavi", "Homo Faber" ili "Putu u svemir" za koji je i nominiran za Oscara za najboljeg sporednog glumca, Shepard se ostvario i kao autor koji je dobio Pulitzerovu nagradu.
Ipak, unatoč talentu na oba polja, rijetko se pojavljivao u filmovima i predstavama koje je napisao. Altmanov "Lud od ljubavi"  jedan od rijetkih koji je napisao s frendicom i muzom, Patti Smith.

Američka pjevačica, pjesnikinja i likovna umjetnica, Patti Smith, nazvana "kumom punk-a". Poznata je po pjesmi "Because the Night", koju je naspisala s Bruce Springsteenom, a uvrštena je na 13. mjesto Billboard liste 100 najboljih. Dobila je i  odlikovanje Ordre des Arts et des Lettres francuskog ministarstva kulture za umjetnost i pisanu riječ. O Patti je snimljen dokumentarac Patti Smith: Dream of Life. Po profesiji je učiteljica.