Seks je u našem društvu još uvijek veliki tabu. Činjenica je, takođe, da postoje brakovi bez seksa, brakovi u kojima se supružnici međusobno varaju, u kojima se prave da ne znaju da ovaj drugi vara, brakovi u kojima su se supružnici pomirili s tim da će do kraja života biti jako dobri cimeri jer je strasti nestalo itd. U društvu opsednutom seksom imamo velikih problema u svoja četiri zida. No, mora li biti tako? Isto su se zapitali i Christofer Rayan i Casilda Getta, doktor psihologije i psihijatar. U knjizi “Seks u zoru: Praistorijsko poreklo savremene seksualnosti” tvrde kako je monogamija ljudima nametnuta. Zbog tog neprirodnog koncepta danas pate i muškarci i žene jer su im vekovima objašnjavali kakva je njihova seksualnost, umesto da su je sami istraživali.

Za početak, kriv je Darwin, tvrde Rayan i Getta u svojoj kontroverznoj knjizi. Iako je uradio puno za biologiju i niko ne osporava doprinos njegovog kapitalnog djela “Postanak vrsta”, činjenica je da je živjeo u viktorijansko doba opterećeno seksualnom čednošću i sa danas zastarelim pogledom na seksualnost.

“Žena... uz vrlo rijetke izuzetke, manje je željna od muškarca” - napisao je gospodin Darwin (1809–1882).

Pa kako da onda ozbiljno shvatimo “nalaze” o ljudskoj seksualnosti čovjeka koji je vjerovao u postojanje ozbiljne bolesti “ženske histerije”? U viktorijanskom dobu je vladalo uvreženo mišljenje kako je seks usluga koju žena daje muškarcu, milost. Nažalost, takvo mišljenje nije izašlo iz mode donedavno - a postoje ljudi koji još u to vjeruju. Ženski libido ne postoji ili je blijeda kopija muškarčevog, misle mnogi, a vodeći se tom pretpostavkom, mnogi su naučnici istraživali istoriju ljudskih veza i tako došli do zaključka da je monogamija najprirodnija ljudskoj rasi, a porodica - majka, otac i dijete osnovna jedinica društva.

Ali, da li je zaista tako? I zašto onda sve manje brakova opstaje? Znate li uopće za neki brak u kom nije bilo posrnulih ili u kom bar jedan od partnera nije poželio spavati s nekim drugim? Zašto ljudi, više nego ijedna druga vrsta na planeti, razmišljaju o seksu, maštaju o njemu, masturbiraju i, na kraju krajeva, toliko često to rade? Rayan i Getta nisu povjerovali u tu priču. Počnimo od naših prvih rođaka, čovjekolikih majmuna. S čimpanzama i bonobo majmunima imamo najviše sličnosti te se s njima najčešće i uspoređujemo, tražeći uzroke našem ponašanju u njihovima. No, to radimo vrlo selektivno. Kad raspravljamo o ljudskoj ratničkoj, krvoločnoj prirodi - koju smo naslijedili s društvenim konvencijama i pravilima - tu su nam čimpanze dežurni “krivci”.

Ali kad tražimo sličnosti s našim seksualnim navikama, ne okrećemo se bonobo majmunima koji su, uz ljude, jedini primati koji se ljube u usta, dugo se gledaju u oči prije seksa i kod kojih su ženke spolno aktivne tokom cijelog ciklusa. Ne, bonobo su za nas promiskuitetni jer imaju seks iz zabave i tako rješavaju društvene probleme. Kad pričamo u ljudskoj seksualnosti, odjednom pričamo o – gibonima, malim čovekolikim majmunima s kojima smo se genetski rastali pre 22 miliona godina (za razliku od bonobo i čimpanzi, s kojima smo se rastali prije pet do šest miliona godina). Ali giboni su jedini čovjekoliki majmuni koji su monogamni i zato odgovaraju pretpostavkama o prirodnosti ljudske monogamije. No zašto ne pričamo više o bonobo majmunima, čije smo nagone također naslijedili i onda obavili konvencijama i tzv. moralom?

Još jedan argument onih koji smatraju da je monogamija prirodna ljudskoj vrsti jest taj da su se naši preci u prethistoriji grupirali u parove kako bi preživjeli. Priča ide otprilike ovako: uvjeti za život bili su surovi i ženi je od muškarca bila potrebna zaštita jer je on mogao osigurati hranu i sklonište. Ona mu je zauzvrat ponudila ekskluzivan pristup njenoj seksualnosti. Muškarcima je to jako važno, a to je isto tako navodno urođeno tom spolu jer žele osigurati širenje (isključivo) svoga genetskog materijala. Rayan i Getta takav pristup nazivaju “kremenkizacijom povijesti”, podsjećajući kako je pogrešno stvarati pretpostavke o životu naših predaka na temelju današnjih iskustava. To što zamišljamo da je porodica Kremenko živjela u kamenom dobu praktično isto kao i mi, samo zato što nam se to čini zabavnim ili logičnim, ne znači da je to istina. Zauzvrat, nude pogled na plemenska društva koja postoje i danas, a u kojima je seksualna sloboda prirodna, menjanje partnera ne izaziva osudu društva nego se potiče, a važnost očinstva, pa i majčinstva, ne postoji. Takav pristup pobija i teoriju o neizbježnosti patrijarhata.

Ne zna se tko je otac, a nije ni bitno

Naime, suprotno verovanju mnogih sociologa, kao što je Stiven Goldberg, da je “patrijarhat univerzalan” svim ljudskim društvima koja postoje i koja su ikad postojala (a verovatno, nada se Goldberg, koja će ikad i postojati), rat spolova uopće nije potreban za skladno i mirno društvo. Rayan i Getta kao jedan od primjera navode narod Mosuo koji živi na jugozapadu Kine. U toj zajednici, koju čini oko 56.000 ljudi, seksualna nezavisnost i sloboda podrazumijevaju se za oba spola. Domaćinstva se vrte oko žena i kćeri, a muškarci imaju očinsku obavezu prema djeci njihovih sestara. Koja su djeca njihova nije važno.

Argument o važnosti očinstva pada u vodu s još većim praskom kad se uhvatimo sa plemenima koja žive u Amazoni, od Venezuele do Bolivije. Plemena na tom području vjeruju kako se dijete u ženinoj utrobi stvara akumuliranjem sperme. Doslovno, žena treba imati seksualne odnose sa što više izabranih partnera kako bi svom djetetu pružila što bolje šanse u njegovom budućem životu. Pa tako bira onoga koji je najbolji lovac, koji ima najljepše lice ili najsnažnije ruke. A kad se dijete rodi, odgajaju ga svi - jer svi su mu očevi. U tim društvima patrijarhat ne postoji jer nema potrebe za kontrolom seksualnog ponašanja žena. Njihova želja i volja za seksom prepoznaje se kao jednaka onoj kod muškaraca. A mogući kontraargumenti o tome kako još nikad nije pronađeno društvo u kom vlada matrijarhat nevažni su zbog jednostavne činjenice da se ne radi o konceptu uređenja društva “iz ogledala”.

U tzv. matrijarhatu žene imaju veću ulogu u odlučivanju, ali kontrola muškaraca ni na koji način nije potrebna jer su spolovi jednaki. Kao, uostalom, i kod naših rođaka bonoboa. Iako su ženke najpoštovanije članice plemena, muškarci im nisu potčinjeni. Ukratko, kod bonobo majmuna ženke su seksualno aktivne, zbog čega su muškarci manje frustrirani jer ne postoji jaka konkurencija. Zbog nepoznatog očinstva stvara se manje mužjačkih saveza te postoji manje ubojstava mladunčadi i raširenija očinska briga. Kod čimpanzi takav sistem ne postoji. Patrijarhat smo, čini se, naučili od njih, jer za razliku od bonoboa, kod čimpanzi postoji jaka konkurencija među mužjacima za parenje, postoje i silovanja, a alfa mužjaci ubijaju mladunčad koja nije njihova kako kasnije ne bi potkopavali njihov autoritet. Ne postavlja se pitanje koji sistem se čini boljim, nego zašto smo izabrali onaj koji je očito lošiji. Rayan i Getta ipak nisu napisali “Seks u zoru” kako bi nas pozvali da se vratimo životu na drveću ili da potpuno odbacimo moderan način života i vratimo se sakupljanju plodova.

No jasno je kako seksualnost koju prakticiramo ne funkcionira. Brojni su razlozi zbog kojih znamo da nam monogamija nije prirodan koncept, a argumenti su svuda oko nas. U statistici, u vezama naših prijatelja, nas i u brakovima naših roditelja. Koliko je ljudskih odnosa i dečjih života uništeno razvodima jer ga on nije mogao držati u hlaćama ili jer je ona htjela frajera u kožnoj jakni? Mnoge pogrešne pretpostavke vodile su današnjem stanju. Jedna od najsnažnijih je da je želja žena za seksom bila priznata bolest - ponovo se vraćamo na žensku histeriju. Liječnici su je, inače, liječili “masažom vulve koja je dovodila do nervnog paroksizma koji je pacijentkinji davao privremeno olakšanje”. I to sve do 1952. godine, kad je precrtana sa službenog spiska bolesti. Koliko god bila jaka potreba za osuđivanjem promiskuitetnih ljudi, onih koji imaju otvorene veze i brakove, te koliko god imali potrebu da moraliziraju oko dostojanstva muškarca i (posebno često) žene, moramo se suglasiti o jednom: nije moguće da su nas milioni godina evolucije doveli do stadija u kom se, poput Adama i Eve na izlasku iz rajskog vrta, pokrivamo smokvinim listom od srama.

I.Horvath