Žene žive u stalnim proturječnostima i iscrpljujućem rintanju. Čitav svijet je kodiran u znaku muških potreba – čak i naše donje rublje, seksualne prakse, materinstvo. Moramo biti žene u skladu sa ulogama i modelima koji usrećuju muškarce, ali moramo se suprotstaviti, da se sa njima nadmećemo na javnim mjestima, dok ih istovremeno radimo većima i boljima nego što jesu i pazimo da ih ne uvrijedimo.

Jedna draga mlada žena mi je rekla: imala sam problem sa muškarcima dok se nisam naučila pravoj mjeri. Naučila je da ne bude previše lijepa, previše pametna, previše obzirna, previše nezavisna, previše velikodušna, previše agresivna, previše fina. Žensko „previše“ izaziva nasilne muške reakcije, a i neprijateljstvo drugih žena koje se svakodnevno bore među sobom za mrvice sa muškog stola. Dok muško „ previše “ izaziva opće divljenje i donosi položaje moći.

Tako da ne samo što je ženska moć ugušena radi reda i mira u svijetu i u kući – nego je i same gušimo. Čak i danas, poslije sto godina feminizma, ne možemo sasvim biti ono što jesmo, ne pripadamo samima sebi. Naše mane, naše surovosti, naši zločini, naše vrline, naše zadovoljstvo i sam naš jezik poslušno su upisani u muške hijerarhije i kažnjavani ili hvaljeni u zavisnosti od kodova koji nam zapravo ne pripadaju i zato nas iscrpljuju. U takvom stanju lako je postati mrska drugima i sebi. Da bismo pokazale šta smo i dok radimo na svojoj nezavisnosti – mi nemilosrdno motrimo na same sebe.

Zato osećam bliskost prema svim ženama i prepoznajem sebe i u najboljima i u najgorima od njih. Da li je moguće, pitaju me ljudi, da baš nikada nisi upoznala nijednu pravu kučku? Poznajem neke, naravno: književnost ih je puna kao i svakodnevni život. Ali kad se sve sabere i oduzme – ja sam na njihovoj strani.

The Guardian

Prevela sa engleskog:
A.D.Brkić