Vjera s Brača i Nikolina iz Dubrovnika isprva su skromno računale da će svojom akcijom osigurati besplatni smještaj na moru i usrećiti petoro-šestoro djece trajno narušenog zdravlja i njihovih obitelji. Volja je bila velika, srce također, no obje nisu ni slutile da će njihova inicijativa za vrlo kratko vrijeme – sve je počelo prije dva tjedna - nadrasti malu plemenitu gestu. 

A čim je Vjera Matulić iz Postire na Braču, potaknuta sličnim oglasom Nikoline iz Dubrovnika, objavila na internetu da besplatno iznajmljuje apartman obitelji s djecom s posebnim potrebama, iste večeri javila joj se jedna iz Sarajeva.

„Ideja mi je čučala u glavi jako dugo. Kada sam stavljala oglas za svoj apartman na jednu web-stranicu, vidjela sam oglas gospođe iz Dubrovnika koja je nudila besplatan smještaj roditeljima koji imaju dijete ili djecu s posebnim potrebama. Pomislila sam: Ajme, pa to je i meni bila želja. Povezala sam se s njom, stavile smo oglase i u roku od par minuta već smo svaka imale svoje obitelji za ugostiti. Sve to je bilo prije dva tjedna. Istoga dana napravila sam grupu na Facebooku računajući da će nas se skupiti toliko da smjestimo desetak djece. Ali, tada je to odmah izmaklo kontroli. Odmah su se počeli javljati i iznajmljivači i roditelji. Po nekoliko stotina ljudi dnevno ulazilo je u grupu, da bi sada došli do više od 4000 članova“, kazala je 55-godišnja Vjera Matulić s Brača, pokretačica inicijative i grupe na Facebooku.

Lavina koja je potom krenula ostavila je Vjeru i Nikolinu zatečene, pa čak i zbunjene. Već u idućih par dana, zahvaljujući njihovoj inicijativi pod neslužbenim geslom da „nije u šoldima (novcu) sve“ jedna je obitelj iz Vukovara stigla u Starigrad Paklenicu, druga iz Kutine na Pag, treća u Trogir, četvrta u Kaštela... i tako redom.

Broj onih koji se iz dana u dan javljaju i priključuju grupi Bračanka Vjera sve teže drži pod 'kontrolom' pa je angažirala i svoju kći te još jednu ženu da joj pomažu u administriranju stranice na Facebooku i povezivanju obitelji s iznajmljivačima.

U priču, kaže, nisu uključeni samo iznajmljivači koji nude besplatni smještaj već i ugostitelji, vlasnici izletničkih brodica, a nadasve ljudi koji se stavljaju na raspolaganje kako bi obitelji, koje su u većini slučajeva financijski iscrpljene troškovima liječenja i terapija, prevezli do odredišta na Jadranu.
Vjera Matulić uporno inzistira da se pažnja javnosti ne usmjerava na nju i druge iznajmljivače, nego na velikodušne ljude koji žele prevesti obitelji s djecom.

Stoga je pokrenula i inicijativu među članovima grupe da svaki – a ima ih više od četiri tisuće – dâ bar 10 kuna (1,34 eura) kako bi se iz tog fonda obiteljima plaćali troškovi putovanja.

„Pomogli su nam iz udruge 'Stari papir za novi osmijeh'. Jedan njihov član, gospodin Pavlović, vidio je da imamo problema s prijevozom obitelji jer ljudi nemaju novca za putovanje, pa je na Facebooku pokrenuo srodnu grupu 'Vozači sa srcem'. Kada potroše novac na terapije i putovanja od liječnika do liječnika, roditelji te djece naprosto nemaju više novca. Zato preko ove udruge idu uplate, pa ako je obitelj s djetetom ili djecom sposobna putovati javnim prijevozom, onda im se od prikupljenog novca plaćaju karte za autobus ili vlak. Bio je slučaj da roditelji imaju automobil prilagođen potrebama svoga djeteta, ali i žena i muž žive od socijalne pomoći, pa smo im prikupili novac za gorivo da bi uopće mogli krenuti na put. To su najčešće obitelji u kojima samo jedan član obitelji radi jer drugi mora brinuti o bolesnom djetetu. Plaće su male, a troškovi liječenja veliki, pa oni nemaju novca ni za ljetovanje, a ni za plaćanje skupog prijevoza do mora. Zato apeliram da se udruzi 'Stari papir za novi osmijeh' ili preko Facebook grupe 'Vozači sa srcem' uplaćuje makar po 10 kuna, kako bi se prikupili novci za financiranje prijevoza“, govori nam Vjera Matulić. 

Junačina bez nogu, ali s velikom dušom

Uz prijevoz roditelja i djece vezana je i dosad najdirljivija priča oko ove inicijative.
„Imali smo slučaj majke iz Kutine s troje djece od kojih je jedno teško bolesno, a našli smo im smještaj. Međutim, noć uoči puta i dogovorenog termina oni nisu mogli naći prijevoz do Paga. Prijevoz taksijem koštao bi samo u jednom pravcu 3.000 kuna (403 eura) kojih mi nemamo. Tada se javio gospodin Dražen koji i sam nema obje noge, a ima kombi prilagođen svojoj invalidnosti. On je iz okolice Zadra, ali je na liječenju u Zagrebu. Iz bolnice je otišao kombijem u Kutinu i o svome trošku odvezao tu obitelj, koja još noć prije nije znala hoće li uopće krenuti na Pag gdje ih je čekao apartman. Gospodin Dražen ih je odvezao i vratio se natrag u bolnicu u Zagreb. Čovjek nema obje noge i mene je bilo strah što će biti s njim. Nisam takoreći disala dok se nije vratio u Zagreb i javio nam da je sve u redu. Prije šest mjeseci, dok je ležao u bolnici u Zagrebu,  izgubio je suprugu u prometnoj nesreći, a dijete mu je ostalo trajni invalid. I on sada ne dâ da netko drugi ode na Pag po tu obitelj iz Kutine, jer ih želi dovesti i kući. On je baš junačina. Veliko srce i velika duša“, ispričala nam je Vjera.    

U inicijativu se uključuju i ljudi koji su s Jadrana, ali inače se ne bave iznajmljivanjem apartmana. Oni jednostavno žele ugostiti neku obitelj s djecom s posebnim potrebama. Vjera, pak, želi da se u akciju uključi više iznajmljivača s kontinenta, ponajprije iz mjesta koja imaju toplice. 

Na samoj Facebook stranici pravila su vrlo jednostavna. Iznajmljivači ondje ostave fotografije i podatke o smještaju koji nude, a roditelji ili oni koji brinu o djecu s posebnim potrebama, kada pregledaju ponudu i odaberu, stupaju u kontakt s iznajmljivačima.

Da ne bi bilo zlouporaba, roditelji iznajmljivačima daju na uvid medicinsku dokumentaciju i nakon toga je sve stvar dogovora. Strogo je pravilo da se novac ne spominje, a svako reklamiranje ili isticanje cjenika „kažnjava“ se brisanjem sa zida Facebook grupe.

Vjera Matulić kaže kako se proteklih tjedana susretala i s pokušajima zloupotreba, podmetanjima i ružnim reakcijama nekih ljudi, no o njima, kaže, ne želi javno govoriti kako ne bi narušila lijepu stranu ove priče. „Do danas smo smjestili najmanje 120 obitelji iz tri države. Osim iz Hrvatske, stiglo ih je nekoliko iz BiH i Srbije, a javljaju nam se i neki iz Češke, Slovenije... Tek na kraju ljeta osjećat ću se ispunjeno ako vidim da je sve išlo kako treba. A dotad ću kao riba disati na škrge. Jer, vjerujte, nije to lako. Svi koji mi se jave, a riječ je o stotinama obitelji, imaju potrebu ispričati mi svoju priču i poslati slike svoje djece. Treba imati srce od kamena da vas ne dirne kada, recimo, vidite dijete s teškim tjelesnim deformacijama. Uza sve to opterećenje je veliko i zbog novca potrebnog za prijevoz. Događalo se da po cijelu noć nisam spavala odgovarajući na poruke, razgovarajući s roditeljima, dogovarajući smještaj i prijevoz za njih. Ne mogu vam niti opisati koliki je to stres“, kaže Vjera Matulić, koja unatoč svemu gura dalje svoju inicijativu uporno naglašavajući kako je pronalaženje smještaja najmanji, a omogućavanje prijevoza roditeljima i djeci na Jadran najveći problem.