Hrvatska pjesnikinja Ana Bešenić rodila se u Varaždinskim Toplicama, 14. ožujka 1952. a široj je javnosti poznata kao autorica pjesme Suza za zagorske brege. Napisana je za Krapinski festival. Pred vratima stana velikoga hrvatskog šansonijera Zvonka Špišića stajala je tada petnaestogodišnja djevojka. Dogodilo se to 1967. Špišić, otvorivši joj, pomisli: „Još jedna obožavateljica želi autogram“, pa pozva suprugu u susjednoj prostoriji da mu donese fotografiju na koju bi se potpisao. Onda je cura progovorila: „Molim vas, biste li pogledali riječi ove pjesme? Bih li se mogla njome prijaviti na festival Kajkavske popevke?“ 

Pjevač odgovori: „Djevojko, sve oko festivala ove godine već je završeno“. „Onda dobro... nema veze.“ i mlada pjesnikinja krene. Onda se okrene i izusti kako je to posebna pjesma o Zagorju.  Špišić nekako zastane pa ipak doda: „Dobro, daj, pa ću pogledati...“ Ostavši sam, počne čitati čudesne stihove. 
 
Neki kažu možda najljepše ikad napisane u slavu tim lijepim, veselim i sjetnim „bregima“.
Uglazbio ih je jednako uspješno i tako je nastala skladba vjekova: Suza za zagorske brege.
 
Pitam se kao i vi: kojom je kreativnošću darovana ta mala pjesnikinja da napiše ovakve stihove o mladiću koji pretužan napušta svoj zavičaj idući za nekim zaposlenjem u svijet:
 
... A ja nis ni jemput pogledal za sobom, 
Od tuge nis mogel pozdraviti kraj,
Samo sem bregima dragim obećal
Da vrnul bum se nazaj.

Na sam Badnjak 2012., poslije 60 godina života, Ana Bešenić preselila se u uspomenu. Oproštajne riječi na internetskom forumu ostavili su joj mnogi (ne)poznati prijatelji, neki možda mladi kako i ona onda bijaše. Na internetskom forumu 14. siječnja 2013. čitao sam: „Unatoč tomu što sam Slavonac, moram reći da je po mojem skromnom mišljenju Suza za zagorske brege najljepša hrvatska pjesma svih vremena. Gospođo Ana, počivajte u miru.“ Ili: „... meni najljepša hrvatska pjesma ikada. Mada sam ja roker. Kad smo bili u gljivama u Mihovljanu, pjevali smo tu pjesmu u šumi i plakali kao mala djeca. Teta Ana, puno hvala.“   
 
Napisala je jedan roman koji govori o zločinu u pretvorbi i privatizaciji u Hrvatskoj.

Pjesme su joj izvedene na Festivalu kajkavske popevke, Trešnjevačkom festivalu i Chansonfestu. Pjesme joj se nalaze na nosaču zvuka Naprijed Hrvatska: himna reprezentacije (izvode Kraljevi ulice i Sick swing orchestra), Najpoznatije tamburaške pjesme (izvodi tamburaški sastav Kontrabas), a pjesme su joj na raznim kompilacijama pjevali i recitirali Zlatko Vitez, Zvonko Zidarić, Zvonko Špišić, Vice Vukov, a o njenom je radu i inih glazbenika u svezi s tamburom pisao Siniša Leopold.

Goran Tudor