Izgleda da nijedno drugo ime u povijesti baleta nije okruženo tolikim brojem legendi kao što je ime Ane Pavlove. Autor mnogih od njih bila je sama Ana. 

Put Ane Pavlove u balet i njen život u baletu slični su bajci. Njena strast prema baletu probudila se kada je imala osam godina. Tada ju je majka odvela na predstavu Uspavana ljepotica u Marijinskom teatru.

Bila je neobično krhka i nježna, pa je zbog toga i nisu primili u baletnu školu kada se prvi put s devet godina pojavila na audiciji. Kasnije je upravo to postao njen adut, jer je bilo gotovo nevjerojatno koliko snage ima u tom krhkom tijelu.

Zauvijek je promijenila sliku idealne balerine. Tijekom 1890-ih, balerine su bile jake tehničarke, što je obično zahtijevalo da imaju snažna, mišićava tijela. Pavlova je naprotiv bila vitka i lagana što je bio idealan izgled za romantične uloge poput Giselle.  S deset godina već je studirala ples u baletnoj školi Ruskog carskog baleta u Sankt Peterburgu. Nakon toga je 1899. postala članica Marijinskog teatra, a 1906. i primabalerina.

Pavlova se izdvajala, ne toliko virtuoznom tehnikom, koliko gracioznošću i profinjenošću, kao i darom da se preobličava. Stvarala je nove likove. Tako je nastao Umirući labud,  koji je postao svojevrsni simbol Ane Pavlove.

Mlada balerina pročitala je pjesmu Lorda Tennysona Umirući labud i njome se oduševila. Zamolila je koreografa Mikhaila Fokina, da stvori baletni solo za nju. U kratkom baletu prikazani su zadnji trenuci u životu labuda, a prvi put je izveden iste godine kada je i osmišljen. Pavlova ga je u svojoj karijeri izvela čak  4000 puta.

Poznati baletni kritičar Vadim Gajevski u intervjuu Glasu Rusije je rekao: ''Ona je posjedovala veliki glumački talent. Ne čisto glumački, već baletno-glumački. Mogla je biti snimljena u svim nijemim filmovima iz tog vremena. To spajanje muzikalnosti s genijalnim dramskim darom činilo ju je jedinstvenom. Labud koji umire je čista glazba u vidljivom utjelovljenju! Ljudi su plakali kada su gledali ludilo njene Gisella. Ona je bila velika dramska balerina!'' .

Upravo je Ana Pavlova predstavila svijetu ruski balet kao glavna sudionica trupe Ballets Russes Sergeja Pavloviča Djagiljeva u Parizu. Njene nastupe je pratio trijumfalan uspjeh. Izračunato je da za 22 godine beskrajnih turneja nenadmašiva Pavlova imala 9 tisuća priredbi. Pavlova je unatoč vanjskim angažmanima ostala primabalerina Marijinskog teatra i nije se pridružila Sergeju Djagiljevu, jer je htjela sačuvati svoju neovisnost i vjernost klasičnom baletu. S tadašnjim velikom baletanom Mihailom Mordkinom otišla je 1910. nastupati u New York . Većina američke publike nikada prije nije vidjela klasični 

balet, a kritičari nisu znali kako opisati to što je Pavlova izvela na sceni, ali svi su složili da je bilo predivno.

1911. osnovala je vlastitu trupu u Londonu, s kojom je gostovala po cijelom svijetu.Pavlova se interesirala i upoznala s tradicionalnim narodnim plesovima Poljaka, Rusa i Meksikanaca te ih uvrstila u svoj repertoar. Za turneje po Japanu i Indiji upoznala se i s klasičnim indijskim narodnim plesom te tako sudjelovala u renesansi te plesne tehnike.

Ona je dobivala najveće honorare u svijetu, njeno ime je, kako se danas kaže, postalo  brend: bomboni, kolači, različita restoranska jela, parfemi, te čak i posebne vrste ruža nazivali su imenom Pavlova. Njen stalni životni suputnik Victor Dandré bio je i njen menadžer i agent za veze s javnošću – on je činio sve ne bi li se stišala galama oko imena Ane koju je obožavao. Još za života ona je postala idol i legenda. Takva je ostala zauvijek.

Izvan pozornice život Ane Pavlove bio je lišen bilo kakve dramatičnosti i skandala, nije imala djece, ali je 1920. osnovala prihvatilište u Parizu za rusku siročad. Malo se fotografirala, a još manje dala snimati filmskom kamerom. Najduže ju je snimio glumac Douglas Fairbanks 1924. u Hollywoodu, pa je to uz neke kraće sekvence iz njenih nastupa iskorišteno za dokumentarni film o njoj pod naslovom Besmrtni labud.

Balerina je umrla od upale pluća prije zakazanog nastupa u Haagu 1931. Urna s njenim pepelom bila je položena na groblje u Londonu, a 2001. godine premještena je u Moskvu . Po baletnoj tradiciji, predstava u kojoj je trebala sudjelovati je održana , ali je reflektor obasjavao prazno mjesto na sceni gdje je ona trebala plesati... Posljednja želja za života bila joj je da zagrli svoj kostim iz Umirućeg labuda.

Ana Pavlova nije imala svoju školu, ni sljedbenike. Međutim, upravo su od nje počeli trijumfi ruskog baleta i neizostavna slava ruskih balerina u svijetu.

 

Katarina Jelić