Vila Zagorje - pravi i jedini vladarski dvorac u Hrvatskoj je istinski centar iz kojeg se distribuira moć. Baš je tako ta građevina i zamišljena prije više od pola stoljeća, kad je ondje odjeknula golema eksplozija u kojoj je zauvijek nestala historicistička vila barunice Vere Nikolić Podrinske

Barunica Nikolić je vladala livadama i brežuljcima današnjega kompleksa Predsjedničkih dvora prije Tita i Tuđmana, Mesića, Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović, koji vjerojatno ne znaju ništa o toj ženi iznimna životopisa.

Vera Nikolić Podrinska rođena je u jednoj od najbogatijih i najuglednijh zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća, a njezina sestra Dagmar bila je supruga austrijskog nadvojvode Leopolda Habsburga Lothringena. Upravo je njihova kći Gabriele Habsburg prije 20 godina prva službeno zatražila povrat imanja na Pantovčaku i Prekrižju te šest zgrada u najužem središtu glavnoga grada. Ta ekscentrična i oštra plemkinja, koju je odgojila upravo njezina teta i barunica Vera Nikolić, u međuvremenu je umrla, no pravnu bitku i dalje vodi njezina kći Marina van der Muhll, koja danas živi u Amsterdamu. 

Po očevoj i majčinoj obitelji nazvane dvije zagrebačke ulice -Nikolićeva i Demetrova

Otac Vere i Dagmar Nikolić bio je dr. Vladimir Nikolić, veliki župan Modruško-riječke županije i podban Kraljevine. On je i dao sagraditi vilu na imanju koje je za osam tisuća forinti u srebru 1834. kupio njegov djed Nikola Nikolić, barun i muž Elizabete Demeter, sestre preporoditelja hrvatskoga kazališta.

Upravo je po tom Nikoliću bila nazvana današnja Teslina ulica i on je bio prvi građanin Zagreba koji je svoju ulicu dobio za života. Nikolići su se obogatili trgovinom i poštanskim biznisom, prevozeći pošiljke kočijama... Kad se obitelj preselila u novu vilu, počeli su živjeti kao prava vlastela.

Otac barunice Vere Nikolić bio je pravoslavne vjeroispovijesti, izjašnjavao se kao Hrvat, dok je njezina majka Ella Scotti bila katolkinja i pripadnica osiromašenoga papinskoga plemstva.  Vera Nikolić je uz sestru Dagmar imala i brata Fedora, često su se družili s djecom bečkih plemića, ljetovali u Veneciji, a barunica Nikolić prvu je slikarsku pouku dobila još kao djevojčica, poželjevši za 12. rođendan da joj majka “plati slikara učitelja”.

Na Prekrižje je došao Oton Iveković, a nešto poslije, 1910. godine, Vera je upisala Privremenu višu školu za umjetnost, preteču današnje zagrebačke Likovne akademije. U godinama što su slijedile ona se školovala u Beču, u pariškom atelijeru Andrea Lhotea, slikara, kritičara, teoretičara i učitelja koji je imao presudan utjecaj i na glasovitu slikaricu art decoa Tamaru de Lempicku... No barunica Vera nije, poput mlade Poljakinje, u Parizu probala kokain, grupni seks, vožnju u zelenom Bugattiju i lezbijske ljubavi. Uputila se u Afriku, vidjela Egipat, pa s Leom Junekom, kojeg je hranila i uzdržavala na svom imanju, kopira stare majstore u pariškim modernim galerijama.  Vraća se u Zagreb tridesetih godina, ali se u međuvremenu zbivaju prave obiteljske drame. Brata Feodora je grub i autoritaran otac razbaštinio kad se oženio glumicom Kristom Županič, slovenskom glumicom koja je nastupala u komičnim operetama. Slična je sudbina zadesila i Verinu sestru Dagmar, koja je ostavila muža i počela kockati.

Po zagrebačkim salonima često se prepričavalo da Dagmar nije na čistu sa živcima. Pa je i austrijskom princu nakon nekoliko godina prekipjelo i napustio je Dagmar i Prekrižje. Kao da je to jedva dočekala, odala se kockanju po Europi, živeći razuzdan život i trošeći vrtoglave svote novca. Kuće i vile prodavala je stalno. Pa je i podbanu Vladimiru Nikoliću prekipjelo. Razbaštinio je Dagmar i 1932. oduzeo joj kćer Gabrielu. Bio je to prvoklasan skandal u čitavom Zagrebu! Podban razbaštinio je kćer Dagmar, koja ga je potom prijavila zbog otmice djeteta, male Gabriele. O tome su pisale i novine.

Zagreb je brujao. O barunici Veri posluga u vili Prekrižje,  je imala samo riječi hvale.  Govorila je za nju da je ugodna, plemenita srca, prava dama i veliki mecena. Vera je preuzela skrb o Gabrieli, svojoj nećakinji, koja će poslije biti toliko osorna prema Tuđmanu. Vera je uspješno gospodarila i velikim vlastelinstvom u Prekrižju, njihovim bogatim vinogradima i šumama ali je ostala prava dama koja zna dobro ugostiti zagrebačku gospodu i visoko plemstvo. 

Zarobljeni saveznički piloti u barakama ispred vile Prekrižje

Kad je izbio Drugi svjetski rat, ustaše su na teniskom igralištu kraj njezine vile postavile protuavionske tenkove, a nešto niže na posjedu sagradile drvene barake. U njih su smjestile zarobljene američke pilote. Šezdesetak pilota, zarobljenih potkraj Drugog svjetskog rata, većinom Amerikanaca (trojica Engleza i jedan Južnoafrikanac), brzo su upoznali barunicu, a neki su već dan-dva nakon zarobljavanja došli na njezino tenisko igralište i počeli se rekreirati, barunica i njezina nećakinja odlično su govorile engleski, a sa zarobljenicima je na baruničinu imanju kontaktirao i franjevac Teodor Benković, američki državljanin koji je stigao iz Pensilvanije kako bi naučio hrvatski jezik. Piloti su, potvrđuju svjedočanstva što ih je poslije rata prikupila Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, doista uživali veliku slobodu na baruničinu imanju. 

Radi učenja engleskoga jezika posjećivali su ih imućniji Zagrepčani, ali su i mlade Zagrepčanke obilazile pilote koji su s barunicom Nikolić rado igrali bridž. Američki su piloti, u svojim kasnijim svjedočanstvima potvrdili da su doista bili tretirani kao gosti, oni su u Zagrebu imali djevojke i ljubavnice, s barunicom su slavili Uskrs, jeli govedinu, pire krumpir, salatu, orahnjaču, pisanice, vina po želji. Znali su se čak prošetati i do lokalne gostionice.

No kroz vilu na Prekrižju je tijekom Drugog svjetskog rata prolazio i Verin bratić Milan Kiepach, koji je potajice pomagao partizanima i bio je stalno u kontaktu s glavnim rezidentom IV. sovjetske obavještajne službe.... I taj je Staljinov agent dolazio u vilu barunice Nikolić. Predstavljao se samo kao Inženjer.  Odjeven u domobransku uniformu, ponekad bi i prenoćio na Prekrižju, a pokušavao je komunicirati s američkim pilotima, razgledao imanje...

Sredinom lipnja 1945. godine, nakon oslobođenja, svi su engleski i američki piloti odletjeli svojim domovima. U godinama što su uslijedile, neki od njih su se nastavili dopisivati s barunicom, no ona im nije mogla javljati odveć sretne vijesti o svom životu. 

Komunisti su joj uzeli sve

Nakon dolaska komunista na vlast Vera Nikolić nakratko je završila u zatvoru, potom je uslijedilo oduzimanje imovine... Nikolićima su najprije nacionalizirane kuće u današnjoj Teslinoj, a zatim su im, 1958. godine, oteli pola imanja na Prekrižju, oko 150 hektara. Do 1963. barunica Nikolić živjela je u vili, ali je tada na Prekrižje ponovno došao NKVD-ov agent Inženjer. Vera je doznala novi nadimak tog čovjeka - Stevo. Ivan Stevo Krajačić. Na imanju je, navodno, jednom s Krajačićem boravio i Tito, kojem se svidio prostor vinograda, šume i pitomih brežuljaka iznad Zagreba. 

Barunica je, prema Krajačićevu nagovoru, morala prodati kompletno imanje tadašnjem Izvršnom vijeću SRH. Za 155 tisuća četvornih hvati zemlje isplaćeno joj je 17 milijuna ondašnjih dinara, radilo se samo o desetini tržišne vrijednosti vile! Vila je srušena dinamitom i ubrzo se počelo graditi novo zdanje. Niknula je Vila Zagorje, Titova vila, danas poznatija kao - Predsjednički dvori.

Barunica se nakon prisilne deložacije iz vlastita doma htjela preseliti u veliki stan što ga je njezina obitelj posjedovala u Teslinoj ulici, iznad današnjeg restorana Vinodol, koji je također nekoć bio vlasništvo Nikolićevih. No šesterosobni stan već je bio zauzet, pa je ženi krov nad glavom nakratko dala njezina kuharica Lizika.  Barunica Nikolić potom se uputila u Ameriku, gdje su je na svom imanju u Camdenu ugostili velik violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce. Ali Baloković umire 1965. godine, a barunica odlučuje izložiti neke svoje slike u Clevelandu. Tu je posjećuje Gene Keck iz Washte u Iowi. Bivši je američki pilot putovao 500 kilometara da bi ponovno vidio ženu koja ga je hranila i pazila u Zagrebu. “Ona mi je druga majka. Ponašala se prema meni kao prema rođenom djetetu dok sam bio na njezinu imanju u Zagrebu”, izjavio je Keck.

Još u vrijeme prvog vala nacionalizacije njezine imovine, slala je panično iz vile srebrninu, sagove i namještaj nećakinji Gabrieli u Švicarsku, koja je sve to prodavala. Kovačić kaže da je Vera potom svoje slike i umjetnine dijelila drugima, jer je vidjela da od Gabriele nema ništa. A ova se u Švicarskoj udala za bankara Jana Van der Mühlla s kojim je imala troje djece.  Tijekom godina pronašla je majku Dagmar i obnovila odnose s njom te shvatila da je daleko sličnija svojoj goropadnoj majci, razvratnoj, rastrošnoj i bahatoj, nego pitomoj, vrijednoj, uglađenoj teti Veri koja ju je odgojila.

Zagreb je bio u čudu kada je 1980. prodala i grobnice predaka, u arkadama na Mirogoju gdje su pokopani Nikolići. Vjerna kuharica Lizika samo je na to frknula: “Prokleti nofci!” Dio tog novca od arkada dala je sinu i miljeniku Patricku kao džeparac na proputovanju po svijetu. Na skorom kraju tog putovanja u Bangkoku, Patrick je poginuo pa su mnogi komentirali da je to osveta mrtvih Nikolića Gabrieli.

Vila Zagorje

Bez pardona i dlake na jeziku, tada 69-godišnja Gabriele von der Mühll poručila je predsjedniku Franji Tuđmanu 1991. godine: “Možeš ostati na Pantovčaku.  Ali samo uz stanarinu od 50.000 maraka. I to mjesečno! Ili mi sve vrati!” Gabriele je tada već imala hrvatsko državljanstvo, njezin je otac bio unuk cara Franje Josipa, a mama Dagmar bila je kći baruna Vladimira Nikolića i odrasla je na golemu imanju koje se protezalo obroncima Prekižja i Pantovčaka. Sve su im to komunisti oduzeli poslije rata, a Tito je na mjestu tog posjeda dao sagraditi svoje dvore, svoju Vilu Zagorje... 

No čitava priča o posjedu i njegovu povratu još nije okončana, a pravna se bitka za Pantovčak, daleko od očiju javnost i bez upućenosti političkog vrha, i dalje vodi! Gabriela je ‘90-tih godina tražila i da joj vrate šest nekretnina u strogom središtu Zagreba. Ali i to da zagrebačka Komisija za imenovanje ulica vrati Teslinoj ulici ime njezina slavnog pretka Nikole Nikolića, po kojem je nekad nosila ime. 

Vera Nikolić je umrla 1972, a njezina nećakinja Gabriela sredinom devedesetih godina. Iza nje su ostala djeca, te unuke Muriel i Natascha s habsburškom krvi u sebi, koji su još ranije najavljivali da će tražiti vraćanje svoje djedovine. Za života, devedesetih, Gabriela je procijenila da čitav Pantovčak i šest nekretnina u Zagrebu vrijede 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.  O tržišnoj procjeni te nekretnine danas je teško nagađati i ozbiljnim agentima, ali se čini da je mnogo lakše procijeniti političku vrijednost Pantovčaka.

A upravo je priča o Visokoj i Pantovčaku doista predstavlja do sad neviđenu zagonetku. Predsjednica je, naime, zamisao preseljenja isticala na svim nastupima tijekom kampanje.  Vilu u Visokoj opisivala je kao “savršenu” za Ured predsjednice a nitko od sigurnosnih stučnjaka iz njezine blizine - a takvima se mogu smatrati Karamarko, Milijan Brkić, Miroslav Tuđman, i niz drugih jer je vrh HDZ-a sastavljen u velikoj mjeri od pripadnika obavještajne zajednice - nije niti jednom spomenuo da tu postoji mogući sigurnosni problem. Ured na Pantovčaku veći je i raskošniji od bilo kojeg predsjedničkog ureda u zemljama okruženja. 

Izvor:
Josip Kovačić, kolecionar i neumoran čuvar baruničina umjetničkog blaga.
www.express.hr