Peggy Guggenheim bila je jedinstvena u svijetu modernih zaštitnika umjetnosti. Skupljala je umjetnost kao nitko prije nje, odabirala djela što se nisu prodavala, jer za njih još nije bilo tržišta - samo zato što su joj se sviđala. Za nju umjetnost nije bila investicija, već nešto što joj se silno dopada.

Otkrila je Jacksona Pollocka još dok je bio skromni stolar u muzeju Solomona Guggenheima i postavila mu prvu izložbu 1950. u Muzeju Correr u Veneciji. No, zapravo se kratko bavila umjetničkim akvizicijama: od 1938. do 1940. u Engleskoj i Francuskoj; te od 1941. do 1946. u Americi.

“Osam godina skupljanja umjetnosti u osamdeset godina života”, piše autor njezine biografije Anton Gill, “i nije tako mnogo. Da njezin privatni život nije bio tako zabavan, bi li nas njezino bavljenje umjetnošću manje zanimalo?” Kad joj je izišla biografija “Memoari ljubiteljice umjetnosti”, kritičari su uočili da se na 200 stranica umjetnička djela ne spominju sve do 110. stranice.

Upravo je pedeseta godišnjica otvaranja Solomon R Guggenheimove slavne galerije u New Yorku, kao i osamdeseta od otvorenja prvog muzeja što je nosio Guggenheimovo ime.

Otac potonuo s Titanicom

Peggyn ujak, vizionar Solomon unajmio je veliki autosalon na njujorškoj Park Aveniji i prozvao ga “Muzejom neobjektivnog slikarstva”. Nakon nekoliko godina već je tražio trajniji smještaj za svoju kolekciju moderne umjetnosti te angažirao Franka Lloyda Wrighta da mu osmisli “hram duha”. Rezultat je bila slavna spiralna zgrada u New Yorku koja se danas zove Samuel R Guggenheim muzej, otvorena 21. listopada 1959., prvi doista sagrađen muzej (koji to nije nastao iz adaptacije neke zgrade) u Americi.

Od tada su muzeji Guggenheim niknuli u Bilbau, Berlinu i Las Vegasu. Najmanji od njih, Galerija Peggy Guggenheim u Veneciji, i dalje najviše privlači ljubitelje umjetnosti. Četrdeset godina nakon što je smrću svoje slavne vlasnice Palazzo Venier dei Leoni otvoren publici, Peggy i dalje privlači brojne znatiželjnike svojim burnim i melankoličnim životom.

Ta “sirota mala bogatašica” rođena je 27. kolovoza 1898. u New Yorku. Njezin otac Benjamin bio je jedan od sedmero braće švicarsko-njemačkog podrijetla koji su, zajedno sa svojim ocem Meyerom Guggenheimom, sagradili cijelo metalurško carstvo, uglavnom od srebra i bakra. Peggyna majka Florette Seligman potomak je bogate bankarske obitelji.

Peggyno umjetničko obrazovanje počelo je u New Yorku 1920. Bile su joj 22 godine, a od svog oca koji se utopio s Titanicom 1912. naslijedila je godišnji prihod od 22.500 dolara. Kako je čeznula da nađe neki posao koji bi je udaljio iz dosadnih krugova njezinih bogatih prijatelja, zaposlila se u avangardnoj knjižari The Sunwise Turn u 44. ulici.

Život u boemskom društvu

Posao je, doduše, dobila preko obiteljskih veza, pomogao joj je rođak Harold Loeb, osrednji slikar, pisac, ženskar koji se u Parizu družio s “izgubljenom generacijom” američkih emigranata o kojima je pisao Hemingway. Preko Loeba Peggy upoznaje neke od istaknutijih pripadnika te skupine, poput Scotta Fitzgeralda, kao i Alfreda Steiglitza, fotografa i ljubitelja avangarde.

U njegovoj je galeriji na Petoj Aveniji prvi put ugledala djela Cezannea, Picassa i Matissea: bili su ondje izloženi američkoj publici. U toj je galeriji Peggy vidjela i radove Steiglitzove buduće supruge Georgie O’Keeffe te upoznala Laurencea Vaila, pisca koji je bio utjecajan u boemskim krugovima Greenwich Villagea. Potom Peggy putuje u Europu, otkriva Pariz i tamo ostaje, s pauzama, pune 22 godine. Od samog početka najviše su je zanimali umjetnost i seks.

“Vrlo sam brzo znala gdje se bilo koje platno u Europi može naći”, napisala je u autobiografiji, “i otišla bih tamo, makar mi trebali sati do tog gradića sa samo jednom slikom.”

Istom je strašću počela prikupljati ljubavnike. U autobiografiji je objasnila da kao sasvim mlada djevojka nije vodila ljubav sa svojim mladićima: oni su je suviše poštivali da bi je razdjevičili. Potom, sa 23, otkriva fotografije freski u Pompejima: “Na njima su ljudi koji vode ljubav u raznim položajima i naravno da sam i sama poželjela isprobati sve te položaje.”

Laurence Vail bio je zadivljen njezinom otvorenošću. Posjetio ju je u njezinu domu u Parizu kad joj nije bilo mame, pokušao je namamiti u krevet i zapanjio se brzim i pozitivnim odgovorom. Uzmaknuo je, prema vlastitom priznanju, jer se plašio da se majka ne bi ranije vratila kući. Predložio joj je da se nekom drugom prilikom nađu kod njega u hotelu. “A zašto ne odmah?”, odgovorila je Peggy.

Brak, ljubavnik, brak...

Dvije godine kasnije su se vjenčali i dobili dvoje djece: Sindbada i Pegeen. U Parizu su se stopili s umjetničkim krugovima te postali prijatelji s Djunom Barnes, lezbijskom autoricom koju je objavljivao T. S. Eliot u nakladničkoj kući Faber & Faber, Constantinom Brancusijem, čije je radove Peggy skupljala, te s Marcelom Duchampom. Brak je pukao 1928., nakon što je Peggy upoznala Johna Holmsa, nekadašnjeg ratnog heroja koji je odlučio postati piscem, upao u tešku kreativnu krizu te uspio objaviti u cijeloj karijeri samo jednu priču.

Bio je to kratkotrajan, buran brak: njihovim domom u Bloombsurryju često su odzvanjale žestoke pijane svađe, protkane optuživanjem za nevjeru, o čemu je Peggy pisala u autobiografiji: “Tjerao me da u prosincu stojim na prozoru i bacao mi viski u oči.” (S Laurenceom Vailom je pak opisala situaciju u kojoj joj je on u finalu neke svađe premazao kosu marmeladom).

Peggyna čudesna godina bila je 1938. Potaknuta izložbom nadrealizma u New Burlington Galleries, koju je kritika pokopala, a publika obožavala, te ohrabrena prijateljicom Peggy Waldheim (“mislim da bi trebala”, govorila joj je, “napraviti neki ozbiljan posao - galeriju, agenciju za pisce, bilo što moćno i neosobno, jer ti bi se osjećala bolje da se baviš umjetnicima”), Peggy odlučuje otvoriti galeriju moderne umjetnosti.

Prvi ju je suprug upoznao s brojnim umjetnicima. Isto tako, njezin ujak Solomon kreirao je bogatu kolekciju starih majstora, no ona bi se mogla posvetiti novima. Uz to, uživala je u društvu umjetnika. Počela je tražiti prostor, pri čemu joj je pomagao Humphrey Jennings, režiser dokumentaraca o umjetnicima. Kad su se odlučili za prostor u Cork Streetu 30, sam joj je Duchamp održao nekoliko predavanja o modernoj umjetnosti.

Njezin biograf Anton Gill o tome je napisao: “Peggy se morala pokazati razlika između apstrakcije i nadrealizma te između snovitog nadrealizma jednog Dalija ili De Chirica i apstraktnog nadrealizma jednog Andrea Massona. Bila je bistar i brz učenik, s prirodnim razumijevanjem onoga što je vidjela.” Od pomoći je bio i Samuel Beckett, koji je tada živio u Parizu kao sekretar Jamesa Joycea. On i Peggy upoznali su se 1939. u restoranu, na večeri koju je organizirao Joyce.

Beckett je dopratio Peggy u njezin stan na St Germain-des-Presu, legao na sofu i pozvao je da mu se pridruži. To je jedan od rijetkih zapisa o Beckettovu zavođenju. Proveli su zajedno 12 dana, za kojih ju je on nagovarao da sasvim zaboravi na stare majstore i posveti se modernoj umjetnosti.

I tako je došlo do vjenčanja novca i umjetnosti. Prijateljujući s Duchampom, Peggy se srela s najvećim pariškim umjetnicima: on ju je upoznao sa Jeanom Cocteauom, koji je tada pisao o njegovoj izložbi. Beckett ju je upoznao s nizozemskim umjetnikom Geerom Van Veldeom. U međuvremenu, Beckett je zavolio brzu vožnju u njezinim sportskim automobilima.

Od galerije do muzeja

Bogata američka nasljednica pretvarala se u boemsku kraljicu europske umjetnosti. Londonsku galeriju Guggenheim Jeune otvorila je 24. siječnja 1938., sa 30 crteža Jeana Cocteaua. Galerija je iste godine postala hit, osobito kada je u njoj prvi put izložen Vasilij Kandinsky, a potom suvremene skulpture, među kojima su se isticali Henry Moore, Hans Arp, Brancusi, Alexander Calder i Anton Pevsner.

Bez obzira na uspjeh galerije, Peggy je postala umorna od povremenog pokazivanja radova nekih umjetnika. Iste ju je godine zaokupila ideja “otvaranja muzeja moderne umjetnosti u Londonu”.

Željela je znati unaprijed koji bi umjetnici i škole bili zastupljeni u tom muzeju. Za svojeg je savjetnika odabrala kritičara Herberta Reada i zamolila ga da joj sastavi listu svih relevantnih djela.

Dok je Europa podrhtavala na rubu rata, Peggy Guggenheim krenula je u svoj umjetnički križarski rat. Odlučila je “kupovati sliku dnevno”. Tražila je djela Dalija, Braqua, Picassa, Mondriana i Fernanda Legera (njega je kupila na dan Hitlerove invazije Norveške. Umjetnik je bio zadivljen njezinom hladnokrvnošću). U zimi 1939. i na proljeće 1940. kupovala je radove Miroa, Picassa, Maxa Ernsta, patrolirala je po pariškim ateljeima, odakle je skupljala sve što joj se činilo vrijednim. Kupovala je Brancusija u trenu kad su njemačke trupe ulazile u grad.

Invazija je ipak zaustavila njezine operacije

S Maxom Ernstom (za kojeg će se kasnije udati i razvesti nakon dvije godine) bježi iz okupirane Francuske u srpnju 1941. te odlazi u svoj voljeni New York. Tamo nije gubila vrijeme.

U listopadu 1942. otvara svoj muzej galeriju “Art of this Century” na Manhattanu, gdje izlaže sve svoje kubiste, apstraktne slikare i nadrealiste. Na otvaranju galerije nosila je, prema Antonu Gillu, “jednu naušnicu koju je za nju izradio Calder i drugu Yvesa Tanguya, čime je pokazala poštovanje prema raznim školama koje je podržavala”.

Djela vodećih europskih umjetnika miješala su se u njezinoj galeriji s djelima mladih i tada nepoznatih Amerikanaca: Roberta Motherwella, Marka Rothka, Janet Sobel, Clyfforda Stilla te Jacksona Pollocka kao najveće atrakcije.

U filmu “Pollock” (2000.) Eda Harrisa, u kojem je Peggy igrala Amy Madigan, daje nam se naslutiti da je imala aferu sa svojim štićenikom: zapravo, on je jedan od rijetkih koji je umakao Peggynoj mreži. Nije joj se sviđao jer je previše pio. Ali pomagala mu je svakog mjeseca i prodavala njegove radove: naručila je njegovu najveću sliku, “Mural”, i poklonila je Univerzitetu u Iowi. Bez Peggyne pomoći pitanje je bi li američki apstraktni ekspresionizam uopće preživio.

Nakon rata Peggy otkriva Veneciju. Godine 1948. njezina je kolekcija izložena na venecijanskom Bijenalu.

Prvi put su Pollock, Rothko i Arshile Gorky viđeni u Europi. Izložila ih je zajedno s europskim remek-djelima koja je kupovala u predvečerje rata: bila je to paradigmatska kolekcija moderne umjetnosti Zapada.

Godinu dana kasnije kupila je Palazzo Venier dei Leoni na Canalu Grande te održala izložbu skulptura u vrtu. Potom je njezina kolekcija izložena u Firenci, Milanu, Amsterdamu, Bruxellesu, Zürichu, prije nego što je zauvijek smještena u Palazzu.

Od 1951. svakoga je ljeta otvarala vrata svojeg Palazza publici. I premda je donirala palaču i kolekciju Fondaciji Solomona Guggenheima, znatiželjni turisti i dalje slobodno obilaze njezin Palazzo i umjetnička djela smještena unutra.

Umrla je 23. prosinca 1979. Njezin je pepeo zakopan u sjeni Palazza, nedaleko od pepela njezinih voljenih pasa. Ti su psi zauvijek ostali simbolima njezina raspusnog bogatog života, koji je ona nadrasla zato što je voljela umjetnost više od vlastita novca. I vjerovala je da neka djela zaslužuju da ih se kupi, bez obzira što ih potom neće moći prodati: iz sasvim plemenitih razloga, da ih sačuva za generacije koje dolaze.