Na vrhu liste „Mjesta na kojima je najbolje biti žena“ vidimo uobičajene zemlje: Island i skandinavske zemlje, Nizozemsku, Švicarsku i Kanadu. Na „toj planeti“ vidimo da su zemlje ocijenjene sa 90 ili više bodova u pet kategorija: pravda, zdravstvo, obrazovanje, ekonomija i politika.

Žene imaju više fakultetskih diploma od muškaraca (Sjedinjene Američke Države), nasilnicima u kući je zabranjeno vratiti se obitelji,  vlasti ih nadziru elektronskim putem (Turska), žene postaju premijeri (Danska i Australija).

Sad se osvrnite na „drugu planetu“ -mjesta na kojima je najgore biti žena...

U Čadu, koji je najgori od najgorih, žene nemaju skoro nikakvih prava, a djevojčice sa samo deset godina legalno udaju, što je također slučaj u Nigeru, sedmom najgorem mjestu za žene. Većina žena u Maliju, petom najgorem mjestu, pretrpjele su traume zbog genitalnog sakaćenja. U Kongu čak 1.100 žena bude silovano svakog dana. U Jemenu svoju ženu možete slobodno tući kad god to poželite.

Iako je zapanjujuće vidjeti ta dva svijeta u toliko detalja, njihovo postojanje nije novost. Eksperti za razvoj i udruge za ljudska prava već godinama ističu ove nejednakosti, ali sistematsko tlačenje žena obično prikazuju u okviru navodne suosjećajnosti. Ne trebamo slijediti ovu politiku, jer ona nije dobra, nije prosvijetljena. Neki istraživači također su počeli zagovarati teoriju da tlačenje žena zaustavlja pokušaje države da se riješe siromaštva.

Ekonomija i tlačenje

Ali, podaci iz Newsweekove liste pokazuju da ovu temu moramo gledati iz šireg ugla: Kad siromašne zemlje izabiru tlačiti  žene, na neki način odabiru nastavak vlastitog siromaštva.

Tlačenje žena je moralno pitanje, ali također mora biti viđeno kao opcija koju zemlje izabiru zbog kratkoročnog „kulturnog“ komfora, na štetu dugoročnog ekonomskog i društvenog progresa.

Nije politički korektno pripisivati bilo koji oblik patnje vrlo siromašnih zemalja njihovim vlastitim odlukama. Ali, snishodljivo je odbiti da mnoge od njih smatramo djelomično odgovornim za vlastiti položaj.

Očigledno, naslijeđe kolonijalizma - rasprostranjena glad, nepismenost, manjak imovine ili pravne pomoći i osjetljivost na državno nasilje - veliki je faktor u njihovom sadašnjem siromaštvu. Ali, kako možemo kriviti to naslijeđe dok okrećemo leđa nekoj vrsti kolonijalizma protiv žena u domovima i javnim institucijama tih istih zemalja?

Kad najsiromašnije zemlje - uglavnom afričke ili one s većinskim muslimanskim stanovništvom - namjerno održavaju ili čak stvaraju nove politike koje tlače žene, moramo biti spremni kazati da na neki način odabiru i propratne ekonomske nevolje.

Šutnja razvijenog svijeta sugerira da on uzima tlačenje crnih i smeđih žena od strane crnih i smeđih muškaraca zdravo za gotovo, umjesto da prema svim ljudima primjenjuje ista pravila.

„Iznenađenja“ na listi Newsweeka potvrđuju da obrazovanje žena podstiče ekonomski rast. Mnoge zemlje s historijom kolonizacije i drugim oblicima tiranije, kao i zemlje koje nisu bogate prirodnim resursima, odabrale su da obrazuju žene i pravno ih zaštite. Neke od njih nastavljaju ekonomsku borbu, ali nijedna nije bijedno siromašna, neke čak napreduju. Sjetite se Kine, Indije, Malezije, Indonezije, Brazila, Južne Koreje i Turske.

Kulturne tekovine ne mogu biti krive za slab status žena na „najgoroj planeti“: U mnogim zemljama „iznenađenja“ (Rumunija, Portugal, Filipini, Indija) žene su imale mnogo veći stepen nejednakosti prije samo 50 do 100 godina. U Pakistanu je silovanje u braku još uvijek legalno, a tamo se godišnje desi oko 800 "ubojstava iz časti". U kakvom bi ekonomskom napretku uživao stagnirajući Pakistan da patrijarhalnost olabavi pesnicu?

Prodorne majke

Ako ste pismeni, možete zasnovati biznis. Ako se ne bojite silovanja i fizičkog nasilja u kući, možete organizirati svoju zajednicu da iskopa novi bunar.

Ako svoju trogodišnju kćerku ne podvrgavate genitalnim povredama i ne udate je kada navrši deset godina, ona može ići u školu. A kada se uda i rodi vlastitu djecu, ona će imati koristi od dvoje obrazovanih, zaposlenih roditelja, što znači dva puta više školovane konverzacije u kući, dva puta više kontakata i dva puta više poticaja da uspije. Obrazovane, prodorne majke mogu to omogućiti.

Kao što je Hillary Clinton izjavila za Newsweek: „Svijet mora strateški i kreativnije razmisliti o iskorištavanju ženskog razvojnog potencijala. Istraživanja pokazuju da ako se ženama pomogne da trguju i razvijaju biznise otvaraju se nova radna mjesta i povećavaju prihodi.“

Ali, na „najgoroj planeti“ društveno je prihvatljivije tjerati prestrašene, neobrazovane žene da ostanu kod kuće, nego suočavati se s činjenicom da je ovo jednako svjesnom smanjivanju svačijih prihoda.

Vrijeme je da prestanemo hodati kao po jajima oko odgovornosti najsiromašnijih zemalja da učine nešto neophodno za vlastiti položaj: Neka emancipiraju žene.


Naomi Wolf
Tekst je prvi puta publiciran u  Project Syndicate