Dora Maar bila je kći hrvatskog arhitekta Josipa Markovića, Sisčanina, koji se oženio Francuskinjom Louisom u crkvi Sv. Jurja na Trsatu. Marković je bio poznati arhitekt koji je izgradio čitave kvartove po Buenos Airesu, tako da im je kći živjela na relaciji Argentina- Francuska.

Dora Maar počela je studirati slikarstvo u Parizu 1927., ali se ubrzo prebacila na fotografiju na École de Photographie de la Ville de Paris. U sljedećih nekoliko godina uspjela se etablirati kao vrsni portretist kruga istaknutih nadrealista kao što su: André Breton, Man Ray, Paul Eluard..., ali i kao dobra umjetnica vještih foto montaža, portreta, aktova, pejzaža, modnih i reklamnih fotografija i uličnih scena Pariza, Londona i Barcelone.

Sa Picassom se upoznala u sječnju 1936. (u dobi od 29 godina), na terasi kafea Les Deux Magots (Saint-Germain-des-Prés, Pariz) gdje je došla u pratnji pjesnika Paul Eluarda. Dora je svojom ljepotom i izvrsnim španjolskim fascinirala Picassa. Postali su ljubavnici, njihov odnos potrajao je gotovo devet godina. Zahvaljujući poznanstvima s francuskim boemima i odličnom poznavanju španjolskog jezika, francuska umjetnica-slikar, poeta i fotograf, Dora Maar 1936. godine na terasi Café les Deux Magots u Parizu, upoznaje španjolskog slikara Pabla Picassa. Poznanstvo sa Picassom će joj potpuno promijeniti život, i kao ženi i kao umjetnici.

"Neka bolja pobijedi!"

Dora Maar je toga dana za samo nekoliko trenutaka osvojila Picassa. Ona je navodno, iz svoje torbe, izvadila nož i počela ga zabadati između prstiju, dok su joj na rukama bile rukavice. Dora se ozlijedila oštricom noža, a njena rukavica je ubrzo bila pokrivena crvenim mrljama od krvi. Picasso je bio iznenađen, ali i oduševljen tim prizorom, te je zamolio Doru da mu pokloni svoju krvavu rukavicu, koju je kasnije čuvao u svom ateljeu.

Prije Dore, Picasso je bio u braku s ruskom balerinom Olgom a nakon nje u vezi sa svojim modelom, 17-ogodišnjom Francuskinjom, Marie-Thérèse Walter. Svoju vezu s Marie-Thérèse okončao nakon susreta s Dorom što je dovelo do tučnjave dvije Picassom opsjednute žene. On je uživao u prizoru i rekao "Neka bolja pobijedi!" 

Dorina autentičnost, hipersenzitivnost i senzualnost, postale su inspiracija Picassu. Za vrijeme njihove burne ljubavne veze, koja je trajala od 1936. do 1943. godine, Picasso je naslikao desetke Dorinih portreta, a kao inspiracija poslužila mu je i za čuvenu sliku "Guernicu" (1937) na kojoj je također ovjekovječena.

Dora je, prije poznanstva s Picassom, već bila cijenjeni fotograf. 1927. godine započela studij slikarstva u Parizu, međutim, ubrzo se prebacila na odjel za fotografiju. Po završetku studija bila je poštovana u krugu nadrealista od kojih su najreprezentativniji bili čuveni francuski poeta Andre Bretton (koji je napisao Nadrealistički manifest), fotograf Men Ray, slikari Salvador DalíRene Magritte ... Dora kao pripadnik ovog pokreta, sukladno njegovom ideologijom i odnosom prema umjetnosti, oslanjajući se na osnove dadaizma i simbolizma, i potpunu umjetničku slobodu izražavanja, eksperimentira s fotografijom, foto montažom, portretima, aktovima, pokretima, svjetlom i sjenama.

Ona stvara potpuno unikatne produkte, nadrealistički "obojene" kolažne fotografije akcentujući snagu mašte i "nesvjesnog", u potpunosti zadovoljavajući koncept prevlasti iracionalnog nad racionalnim. Iako s velikim izgledima da postane proslavljeni fotograf, Dora se na nagovor i inzistiranje Picassa potpuno odriče fotografije i vraća slikarstvu. Picasso, iako umjetnik, nije na adekvatan način mogao shvatiti koncept moderne fotografije ili mu to sujeta jednostavno nije dozvoljavala. Smatrao je da fotografija nema veliku vrijednost.

Picassu je prijalo da bude u ulozi "mentora", dok Dora nije mogla u potpunosti udovoljiti njegovim slikarskim zamislima koje su se svodile na to da se Dora uključi u Picassov svijet kubizma gdje je ovaj umjetnik bio neprikosnoveni vladar. Dorine slike su u tom smislu, više ličile na imitaciju Picassa, nego na osobena i umjetnički slobodna djela. Dora se, potpuno očarala Picassovom osobnošću i idealizujući ga, prepušta toj vezi toliko da zapostavlja ono najbolje u sebi - nesvakidašnji talent za fotografiju.

Napuštanjem fotografije i vraćanjem slikarstvu, Dora ostaje u sjeni Picassa i zbog toga, iako vrsna umjetnica, nikada nije smatrana velikim slikarskim majstorom, nego je upamćena samo kao jedna od Picassovih ljubavnica i muza. Ova njena odluka, praktično znači kraj njezine umjetničke karijere i povratak u anonimnost, kojoj ova neobična žena zapravo nikada nije ni pripadala.

Dorine promjene raspoloženje i depresije (jer nije mogla imati djecu), vidljivi su i na Picassovim slikama. Navodno ju je majka u djetinjstvu tukla i maltretirala toliko da je ostala sterilna. Picasso je opisuje kao "ženu u suzama" ili kao "lijepu i tužnu Doru" čiji ga lik i ponašanje inspiriraju za nastanak slike "Žena koja plače", ali i drugih slika na kojima je također vidljiv Dorin tužni izraz lica.

Picasso je govorio da nikada ne bi mogao naslikati Doru koja se smije. Na njegovim slikama, Dorino lice kao da je iskrivljeno od bola i gorčine i rascepljeno na pola jasnim linijama. Picasso je prikazuje kao lijepu, usamljenu, mističnu, zamišljenu ženu, s dubokim tužnim očima.

I nakon Picassa, Picasso!

Nakon prekida ljubavne veze s Picassom, Dora se potpuno slomljena, izolirana od prijatelja i svijeta kojem je ranije pripadala, povlaći u samoću. Picasso je ostavlja zbog 40 godina mlađe francuske slikarice Françoise Gilot. Nakon raskida, živjela je potpuno sama u svom stanu u Parizu, okružena predmetima koje joj je Picasso poklonio. Nakon njezine smrti, u umetnicinom stanu, pronađeni su brojni vrijedni umjetnički predmeti, desetak Picassovih ulja na platnu, skulpture, nakit, crteži, knjige, grafike, ilustracije, pisma... Dora, iako je živjela vrlo skromno i povučeno do kraja svog života, nikada nije prodala ni poklonila nijedan predmet koji je dobila od Picassa. Njezine fotografije, koje su također pronađene u stanu poslije smrti, dostigle su vrlo visoku cijenu na tržištu umjetnina.

Njezina najpoznatija fotografija pod nazivom "Pere Ubu" (1936) je dokaz da je Dora Maar bila tipičan predstavnik europske avangarde svog vremena. Na ovoj fotografiji prikazano je jedno mistično biće koje samo na prvi pogled djeluje zastrašujuće. Međutim, njegove oči ukazuju na dobronamjernost i potrebu da ono bude prihvaćeno, jer nam svojim pogledom kaže "prihvatite moju različitost, ona je lijepa".

Ova fotografija ujedno i potvrđuje pripadnost autorice pravcu "sanjalačkog idealizma." Vrlo su zanimljive i Dorine fotografije slijepih uličnih glazbenika, zatim fotografija školjke, gole Asije, dječaka s mačkom i mnoge druge.

Čuveni fotograf nadrealist Men Ray je fotografirao Doru i tvorac je njezinih najljepših portreta na kojima se jasno vidi ljepota i mističnost ove žene. O njenom umjetničkom svijetu i talentu svjedoče njezini radovi, a o fatalnosti veze s Picassom govori njezin život poslije prekida veze. Dora je umrla sama, u svom stanu u Parizu, a na njenoj sahrani bilo je svega sedam ljudi. O životu Dore Mar počinje se pisati tek nakon njene smrti, kada i njeni radovi dospijevaju u javnost. Ni Marie-Thérèse nije preboljela smrt svoje životne ljubavi i nesuđenog muža: oduzela si je život 1977. godine, 50 godina nakon što su se sreli.

Ako je ljepota u očima promatrača, a umjetnost u rukama umjetnika, ruke umjetnika netko ipak mora pokrenuti. Dora je snažno utjecala na Picassov rad, te da je svoje ideje nesebično dijelila s njim, iako je, kako ona kaže "rezultat uvijek bio samo Picasso". Dora je Picassa okarakterizirala kao "genija, život i razdor". Govorila je da je između njega i nje bila "luda ljubav, a da je, kada se ona povukla, ostalo samo ludilo".

I.Horvath

Izvori:
Mary Ann Caws: Picasso's Weeping Woman The Life and Art of Dora Maar, Bulfinch, 2000, ISBN 0-8212-2693-2 (engl.)
Mladen Urem: Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda 2006 Rival, Rijeka, Hrvatska, ISBN 953-6700-06-9 (hrv.)
Renata Rašović: Dora Maar, Večernji list, Obzor, 601, Zagreb, 25. travnja 2015., 16-18