1607. Princ Khurram, poznat kao Shah Jahan, je zaručen za Arjumandu Benu Begum kojoj je bilo samo 14 godina, ali je ipak postala neupitna ljubav njegova života.

Morali su čekati pet godina prije nego što su se vjenčali 1612. godine, i to na dan odabran od dvorskih astrologa kao najpogodniji za zaključenje sretnog braka. Khurram je birajući "po izgledu i karakteru u konkurenciji svih njemu dostupnih žena", titulu 'Mumtaz Mahal'  (Izabrana kao vladarica palače) dao Arjumandi Benu Begum; svojoj trećoj supruzi.

Tijekom godina Khurram je doveo na dvor još dvije žene. No, po svemu sudeći, uz Mumtaz se snažno emotivno vezao pa nije pokazivao ni malo interesa u ostvarivanju svojih poligamnih prava s dvije ranije žene, osim da sa svakom ima dijete.

Prema službenom dvorskom kroničaru, Motamidu Khanu, odnos sa svojim drugim ženama "nije imao ništa više nego što je "morao" da održi status braka. Intimnosti, duboku ljubav, pažnju i naklonost Njegovo Veličanstvo imalo je samo za Svjetlost izvrsnosti (Mumtaz). Ta ljubav premašila je tisuću puta što je osjećao, ikada za bilo koju drugu."

Mumtaz Mahal je imala s Shah Jahanom brak pun duboke ljubavi. Pjesnici su veličali njenu ljepotu, gracioznost i suosjećajnost. Bila je Shah Jahanu pouzdani partner, putujući s njim cijelim Mogulskim carstvom... Povjerenje koje je car imao u caricu, bilo je tako veliko da joj je čak i dao joj svoj carski pečat, Muhr Uzah da može verificirati državničke odluke bez njega. Mumtaz nije imala želje za političkom moći, za razliku (od svoje tete), carice Nur Jehan, glavne supruge cara Jahangira, koja je u znatnoj mjeri utjecala na vladavinu supruga. Mumtaz intervenira ali samo u ime siromašnih i obespravljenih govorile su kronike.

Unatoč čestim trudnoćama, Mumtaz je stalno putovala s Shah Jahanom tijekom vojnih pohoda a pratila ga je čak i u kasnije pobune protiv oca. Bila mu je  osoba od najvećeg povjerenja, što navodi povjesničare da na dugo i široko, dokumentiraju intimni i erotski odnos para koji je uživao u svom odnosu.

U devetnaest godina braka, imali su četrnaestero djece, od kojih su sedam umrli pri porodu ili u vrlo mladoj dobi.

 Shah Jahan je putovao iz tvrđave Balapur na Burhanpur, sa starijom kćeri Shahzadom Mirza Badi-Zaman Safavi, te šurjakinjom princezom Dilras Benu Begum, suprugom Aurangzeba (brata od Mumtaz) i  svojim bratom Shah Beg Khanom... Ostao je tri noći ulogoren radi nevremena u blizini Argaon na Hiwarkhed. Bilo je to neposredno prije rođenja njihovog četrnaestog djeteta...

Mumtaz Mahal je umrla na današnji dan (1631.) ; stara 34 godine u Burhanpuru, tjekom poroda. Njeno tijelo je privremeno tamo i pokopano u ograđenom vrtu poznatom kao Zainabad. (Izvorno ga je konstruirao Shah Jahanov stric Daniyal na obali rijeke Tapti.)

Suvremene kroničari poklanjaju neobičnu količinu pažnje smrti Mumtaz Mahal  i Shah Jahanovoj tuzi...

Car je bio neutješan te nakon njezine smrti te je otišao u izolaciju od godinu dana. Kad se ponovno pojaviokosa mu je bila bijela, leđa savijena, a lice uvelo. Shah Jahanova najstarija kći, Jahanara Begum ga postupno izvela iz ogromne tuge i zauzela mjesto Mumtaz na dvoru. Osobno bogatstvo Mumtaz Mahal (u vrijednosti od 10 milijuna rupija) je podijeljeno između Shah Jahana i njihove djece.

Burhanpur nikada nije bio namijenjen za posljednje počivalište carice Mumtaz, stoga je tijelo ekshumirano 1631., prevezeno u zlatnom lijesu (u pratnji njenog sina i glavnih dvorskih dama), natrag Agru. Tu je pokopana u maloj zgradi na obali rijeke Yamune. Shaha Jahana je proganjala savjest što nije bio uz svoju ljubav kada je umrla te je otišao u Burhanpur zaključiti vojni pohod koji je započeo prije smrti svoje žene. Tamo je počeo planirati projektiranje i izgradnju odgovarajućeg mauzoleja i vrta u Agri za svoju pokojnu ženu. To je zadatak koji će trajati više od 22 godine... I tako je nastao Taj Mahal!

Jahan Shah ga je ovako opisao:

Treba li krivnja tražiti utočište ovdje,
Kao isprika, postaje čista od grijeha.
Treba li grešnik poći do ovog zdanja,
Njegovi grijesi biti će zaboravljeni.
Prizor ovog zdanja stvara prizore tuge;
I sunce i mjesec suze lijevaju iz očiju.
Na ovom svijetu ovo zadnje je građeno;
Da time pokaže slavu svoga stvaralaca.

Taj Mahal se smatra vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. 1983. Taj Mahal postao je UNESCO-ov spomenik Svjetske baštine opisan kao „dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa”.

Iako je bijela kupola mramornog mauzoleja najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal je zapravo integrirani kompleks struktura. Gradnja je uključivala je tisuće umjetnika i radnika. Iranski arhitekt Ustad Ahmad Lahauri, smatra se glavnim projektantom Taj Mahala. Neposredno nakon završetka gradnje, Shaha Jahana je vlastiti sin Aurangzeb zatvorio u kućni pritvor na obližnjoj utvrdi Agri. Kada je car umro, Aurangzeb ga je sahranio uz sarkofag njegove žene.

Kompleks je uredno i redovito održavan gotovo punih stotinu godina, a financirano se putem poreza te iz bogate kraljevske blagajne. Sredinom 18. stoljeća Perzijanci i Paštunci provaljuju u Indiju te pustoše mogulski glavni grad Delhi, pa Mogulsko Carstvo počinje znatno slabiti što se odrazilo i na održavanje Taj Mahala koje je također stagniralo, te je u idućih stotinu godina postalo gotovo potpuno zapušteno.

U doba Indijske pobune 1857. Taj Mahal su opustošili britanski vojnici i časnici, koji su otrgnuli svo drago kamenje i lapis lazuli sa zidova mauzoleja. Britanski lord William Bentinck je 1830-ih godina planirao srušiti Taj Mahal i prodati bijeli mramor. Potkraj 19. stoljeća vicekralj u Indiji Lord Curzon naređuje opsežan plan restauracije Taj Mahala, koji je završen 1908. godine. Lord je odlučio postaviti i veliku lampu u unutrašnjost komore mauzoleja, koja je napravljena prema onoj iz kairske džamije. Također, u njegovo doba vrtovi su preoblikovani prema britanskom stilu, što se zadržalo do današnjeg dana. Za 2. svjetskog rata kolonijalna vlada je odlučila preko mauzoleja postaviti zaštitne skele zbog straha od mogućih napada njemačkog Luftwaffea te kasnije japanskog imperijalnog zrakoplovstva.

Najveća prijetnja Taj Mahalu danas su zagađenje rijeke Jamuna i kisele kiše a godinama i zbog blizine Mathura naftne rafinerije, koja je naknadno uklonjena odlukom indijskih vlasti. Onečišćenje zraka pretvaralo je Taj Mahal iz bijelog u žuto. Zbog sprečavanja tog zlokobnog procesa indijska vlada postavila je TTZ (Taj Trapeznu Zonu) površine 10.400 km2 oko područja Taj Mahala u kojoj postoje stroga ekološka pravila odnosno ograničenja za sve stvaraoce ispušnih plinova. Pristup automobilima zabranjen je u krugu od nekoliko stotina metara od Taj Mahal kompleksa. 

Alma Draganić-Brkić